32. dan // Fidži - Japan
Utisci o Fidžiju
Jako nam se svidjela ova zemlja, možda zbog toga što su ljudi slični našima, bez obzira na pozitivne i negativne strane (ne sjećam se sad ni jedne negativne, a ako ih je bilo, to je vjerojatno zbog moje unutarnje negativnosti).
Nigdje nismo kupovali nikakve suvenire jer ih nismo baš našli, a i s obzirom na sva mjesta gdje smo bili, trebao bi nam zasebni kufer.
Još jedna zanimljiva stvar, vidjela sam dosta "transrodnih osoba u procesu iz jednog spola u drugi".
Žene, a i poneki muškarci, nose cvijet iza uha, a jesu li udane ili ne, ovisi s koje strane. Mnogi zube ukrašavaju zlatom, parcijalno ili cijeli zub.
Dnevnik
Sletjeli smo u 10 sati po lokalnom vremenu (3 sata ranije nego na Fidžiju) u jednu od dvije tokijske zračne luke - Narita (druga je Haneda). Dočekali su nas Pokemoni i posvuda slatki crteži koji ilustriraju upozorenja. Brzo smo prošli kroz imigraciju (uz ispunjavanje listića u avionu) i izašli u svijet. Prva stvar: kupiti SIM karticu na automatu, a onda proučiti kako se dočepati centra grada. Kupili smo neke karte od 4000¥ i onako smotani i premoreni, a usput i skuhani na 36 stupnjeva ušli u krivi vlak u 11:33. Uzeli smo karte za jeftiniji koji staje na svakoj stanici, a ovo je brži vlak s rezerviranim sjedalima. Karte se očitaju na aparatima pri ulazu u stanicu i mislim da nitko nikad ne pregledava karte u vlaku, jer su u načelu pošteni i ne pada im na pamet "švercanje". V. je našao konduktera s kojim je pokušao iskomunicirati naš slučaj, ali mu nikako nije bilo jasno. Na kraju smo izašli na Nippori stanici i opet išli pitati. Rekli su da samo idemo dalje i nismo ništa trebali platiti jer im je ovaj slučaj možda nepoznat ili su nam oprostili. Nikako se snaći pa pitamo službenike koji nas šalju kojekuda. Odlučimo se navoditi isključivo Google mapsom, koji sve točno radi. Nakon više predsjedanja stigli smo na stanicu Ningyocho u blizini našeg hotela. Pješačimo 15 minuta po čelopeku i dolazimo u hotel Toyoko Inn. To je krivi hotel, nedaleko je još jedan. Recepcionar nam zove taxi i za 10 minuta stižemo u pravi istoimeni hotel. Sad je oko 14 i moramo čekati do 16 za check-in. Ostavili smo prtljagu kraj recepcije, recepcionarka ih je povezala lancem i pokrila mrežom. Već mi se sviđa ova japanska temeljitost i posvećenost. Idemo prošetati po kvartu i u dućan 7-11. Inače po cijelom Japanu (ili barem ovom dijelu gdje smo se mi kretali) na svakom koraku male samoposluge 7-11, Daily Mart ili Lawson. Svi nude gotove sušije, makije, onigiri (trokutaste suši sendviče), špagete bolonjeze, itd. Jedemo u hotelu, i napokon u 16 dobivamo naše ključeve.
Sobice su male i u jednoj može biti samo po jedna odrasla osoba s djetetom i u njima se može pušiti, pa u svakoj ima pepeljara. Japan je zabranio pušenje na ulicama, pa se puši u zatvorenim prostorima.
U jednoj će sobi biti muški, u drugoj mi ženske. U muškoj je dozvoljeno pušenje, jer J-u to ne smeta, dapače.
Toyoko Inn je koštao 100 € po danu, za dvije sobice s doručkom 6 dana (600).
Koristimo američki tip adaptera za struju, iako je u sobama i USB punjač. Kupaonice su male i brodskog tipa, s obaveznom TOTO školjkom-bideom. Tako će biti posvuda.
Rasterećeni od prtljage idemo na metro i u kvart Akihabara, gejmersko središte Tokija, pun igraonica, pachinka i slot mašina. Prošlo je 20h i u neke ne smijemo s djecom. U dućanu kupujemo: V. gotovu juhu, J. bolonjez, T. i ja suši i vraćamo se u hotel, a kad tamo gozba! Na recepciji ima 10-ak stolova koji su sad puni gostiju koji isto kao i mi večeraju kupljenu hranu iz dućana. Družimo se u našoj sobi uz pivo i japanski TV program. A onda spavanje.
Primjedbe
Objavi komentar