14. dan // San Francisco - Honolulu
Zadnje buđenje u Kaliforniji, nešto ranije nego zadnjih dana zbog odlaska na avion. Imamo dovoljno vremena. Kad se pakiram, uvijek želim obaviti sve perfekcionistički, postanem packing nazi, ne dam V.-u da išta stavi jer sve mora biti onako kako sam zamislila. Opet, neke stvari, kao kozmetika i noževi trebaju biti u velikom kuferu koji ćemo čekirati. V.-u ipak prepuštam pakiranje ruksaka: hrane i vode. U platnenim torbama trebaju biti dekice i dugi rukavi, da budu dostupni ako u avionu bude hladno...
Dakle, avion je oko 11:45, a mi hvatamo Uber za zračnu luku SFO. Vozi nas šutljljivi stariji gospodin, koji pušta svoju muziku, i osjećam se nostalgično uz oblačno vrijeme i George Harrison ~ My Sweet Lord (High Quality) (youtube.com) s njegovog radija.
Za pola sata stižemo na Harvey Milk Terminal za domaće letove, kompanija Alaska Airlanes. Na domaćim letovima idemo direkt na aparat za self tag print, a V. nas je čekirao online prije par dana. Kad smo isprintali i zalijepili tag, idemo na self bag drop, gdje zaposlenik pregleda putovnice, usporedi ime s taga i pošalje nas na još jedan self aparat gdje se kufer izvaže i pokretnom trakom pošalje dalje. Težina je prikazana u funtama (lb), pa brzo na mobitelu preračunavamo u kg. Nakon sigurnosne kontrole našli smo svoj gate i namjestili se za čekanje leta. Zasad smo 9 sati razlike u odnosu na Hrvatsku, javljamo se svojima ujutro kad se ustanemo, kad je njima već predvečer. Ovo preračunavanje sati mi je kao kod uzimanja antibiotika - nikako zapamtiti kad je pravo vrijeme.
Prije boardinga smo nešto pojeli, a i vidjeli robota koji radi kavu - 6$, thanks, but no thanks. Valjda ćemo dobiti nešto u avionu. Ukrcali smo se, i nakon polijetanja, kabinsko osoblje počelo je dijeliti hranu koju su putnici do 24 sata prije leta naručili, a mi nismo. T. i ja smo gladne, pa naručujemo dva menija - dječji i normalni: krekeri, maslac, salama, sir, a ona neki slatki prutić, smoki, gumeni bomboni (:/). Ali barem nas je zasitilo. Tek nakon svega toga svakom putniku dijele slane grickalice i piće (bezalkoholno) ili topli napitak. U avionu nema ekrana sa zabavnim sadržajem, ali se može spojiti mobitelom na in-flight entertainment. Opet puno filmova, serija, audio knjiga na izbor, a uvijek premalo vremena. Let je trajao 5:30 sati i 3 su sata razlike od San Francisca, što znači 12 sati od Hrvatske, tako jednostavno za izračun! U avionu moramo ispuniti imigracijski list o tome što nosimo, od svježeg: par jabuka i mrkvu koje smo pojeli u avionu, jer bi inače morali baciti, a za zapakiranu kupovnu hranu nema problema.
Prešli smo rakovu obratnicu i sletjeli oko 14 po lokalnom vremenu u Međunarodnu zračnu luku Daniel K. Inouye u Honoluluu (HNL), nema Havajki koje plešu i kite nas leiem oko vrata, nema ni havajske muzike s ukulelea ili lap steel gitare. Ali napokon je toplo, i toplina nas grli, nakon onog hladnog SF-a. Dijelovi aerodroma su otvoreni, uvijek im je toplo, ali često kiši, pa imaju dobre nadstrešnice. Popeli smo se na gornji kat gdje su odlasci da pričekamo Uber. Vozi nas Keola, lokalni momak, koji se nakon par godina života u Kaliforniji vratio na Havaje, pušta lokalnog Jacka Johnsona (Jack Johnson - Better Together (youtube.com)) s radija i opet je sve dobro. Kad sam kao dijete zamišljala Havaje, to je bio pješčani otočić 4x4 m, tri palme i škrinjica s blagom, ali ovdje su četverotračne autoceste i neboderi. Za nekih 25 minuta dovezao nas je do našeg hostela Honu Waikiki by ALOH. Prije ulaza na recepciju mole nas da skinemo cipele, a onda nas nude lokalnom čokoladom i hladnom kavom. Djecu su posjeli na lazy boy vreće dok smo mi obavili administraciju. Preko WhatsAppa dobili smo šifre za ulaz u objekt i u našu sobu, a onda idemo u sobu. Nikako se naviknuti skinuti obuću ispred. Dobili smo apartman odmah pokraj recepcije u prizemlju, s kuhinjom (štednjak, mikrovalna, frižider) sa krevetom i stolom, kupaonicom, sobom s klimom (koju nikad nismo ni upalili) i izlazom na stražnju terasu. Mentalno nam je večer, ali ovdje je još sunce i oko 17, pa idemo na plažu da izdržimo do večeri jer mrak pada ranije (oko 19) i sumrak je kratak. Prije toga idemo u 7-11 samoposlugu u susjedstvu. Kupili smo banane, a umjesto trokutastih sendviča koji su užasno skupi, kupili smo sushi-sendviče: California roll i Spam roll(!). A sada malo o Spamu. Spam je procesirana konzervirana svinjska šunka, proizvedena u Americi i postala je popularna hrana tijekom II. svjetskog rata. Kasnije su ga opjevali i ekranizirali The Monty Phyton u svom Cirkusu i istoimenoj epizodi (Monty Python - Spam (youtube.com)). Čim je V. vidio sushi sa Spamom, sjetio se te pjesme i napokon mu se ukazala prilika za probati ga. Prodavačica je polinezijska djevojka snenih očiju, dva zlatna prednja zuba i duge crne sjajne (masne?) kose koju češlja za kasom dok priča sa kolegicom sličnog porijekla s dlakavom nadusnicom.
Šetamo 15ak minuta do Hiltona, gdje je mala laguna koja pripada tom hotelu, ali je javna i svi je mogu koristiti. Obećali smo djeci vratiti se tu nakon pravog Waikikija. Šetamo kilometarskom plažom, kroz plažne objekte drugih hotela, nitko nas ništa ne pita, ali predugo traje. Na jednom dijelu ne može se proći plažom pa prolazimo kroz hotel, bazen i recepciju do ceste, gdje još malo hodamo i napokon, nakon 25 minuta hoda izbijemo na glupi Waikiki (gladna sam, umorna i spava mi se, jedva čekam pojesti ono smeće od Spama i ići nazad u hotel, dok su ostali dobro, a V. je nabrijan na Waikiki). I dalje hodamo plažom do dijela gdje je kip Duke Kahanamokua, havajskog olimpijca, koji je izmislio moderno surfanje. Plaža je puna, sunce je još tu iako će uskoro zaći za jedan od neboderskih hotela. A na plaži: zgodni surferi i surferice širokih ramena; siraste Švabice; crveni kao rakovi stari parovi na ligeštulima; Rusi u majicama bez rukava ispod kojih se nadziru salasti trbusi, zlatnim lancima oko vrata, vodenastih očiju, sa svojim prpošnim mladim ženama napumpanih usana i jagodica s umjetnim trepavicama. Blizu nas je džankerica u tangama obješene guzice i sisa s cvijetom u kosi, veselo odlazi u more a zatim pod tuš; malo dalje su arapski momci poprsja dlakavog kao pulover. S druge strane pokraj nas, par: djevojka je odjenula svoj paréo a zatim zaposlila svog mladića kao profesionalnog fotografa dok se namješta više puta, čas leži na plaži - jedna noga ispružena a druga savinuta u koljenu, a onda nesputano trčkara po plićaku i vraća se nazad da sve ponovi ispočetka ako snimka nije uspjela. Naša se djeca brčkaju u plićaku, pa malo bliže - malo dalje plivaju. Ja se ne volim brčkati, volim "sportski" otplivati, a onda na plaži promatrati ljude, tako da se tu nisam ni smočila. V. je tu negdje, sjeda kraj mene, puši, nešto pričamo. Taman sam se "uninala" u situaciju, povremeno napišem natuknicu u blokić (tko bi zapamtio sve ove likove), a zatim gledam djecu kako uživaju... A onda nekih 20 metara dalje od plićaka velika psina iskoči iz mora! Trebalo mi je nekoliko sekunda da osvjestim situaciju, skačem na noge, V.-u govorim "morski pas! vadi dicu!". T. se brčka u plićaku a J. cca 5 metara dalje, pluta i gušta na leđima. Izvukli smo ih na obalu i smirili se. Tu su bili neki Azijati, stariji čovjek je pitao "jeste li i vi vidjeli? što je to bilo, morski pas?", što mi daje potvrdu da nisam halucinirala. Mogao je biti dupin, ali je imao plosnatu glavu kao morski psi, tako da sam sigurna da je bio pajo. Ostali kupači nisu reagirali ni na plaži, a ni umoru, jer su svi nastavili sa svojim aktivnostima. Ni dalje nije bilo nikakvih scena iz Ralja ni vriskova, tako da je možda bio prijateljski morski pas hahaha.
Spremamo se doma, ali prvo idemo vidjeti kip Dukea postavljenog na šetnici. Oko njega lokalni momci, fakini, sjede na zidiću, puše, motre, zezaju se, iste vibre kao na drugim geografskim širinama u svom društvu i filmu - V.-a su podsjetili na ekipu s Maraske. A surferi su, pak, mene podsjetili na piciginaše s Bačvica ili Firula: šugaman preko ramena, daska umjesto baluna, i šlape koje stružu po podu dok hodaju prema plaži. Odlučili smo prošetati do hostela, pa ovaj put idemo ulicom. Upozorili su nas da ne idemo na plaže po noći jer se tad okupljaju pijanci i beskućnici. Hodamo Kalākaua Avenijom, blještavom ulicom punom hotela, dućana, šoping centara, puno je ljudi i šušur je, puno je zelenila, toplog žutog svijetla, a pločnik je popločan kamenim pločama, što daje rustikalan izgled. Idemo na obećanu Hiltonovu lagunu gdje se djeca kupaju, a ja ne strahujem od ralja. Na povratku u hostel još jednom idemo u dućan, jer smo smazali onu kupljenu hranu, večeramo u sobi (opet gotove azijske juhe) i idemo na spavanje.
Za slušanje:
Primjedbe
Objavi komentar