17. dan // O'ahu - jugoistočna obala
Aloha!
Večeras letimo za Samou, pa sam navila sat u 5 da sve stignem. Drugi put na putovanju uspijevam odraditi par asana bez da me itko ometa i prigodno havajsku meditaciju Ho'oponopono.
Plan je bio pisati od 5:30-6:30 a onda se pakirati. Tako sam i napravila ali vrijeme je vidno istjecalo. Zbog leta Fiji Airwaysom trebalo je minimizirati prtljagu, o čemu pišem u postu Let Fiji Airwaysom, da ne gnjavim one koje ne zanimaju ti detalji. I danas imamo rezerviran rent-a-car od istog tipa, ali ovaj put smo dogovorili malo kasnije nego jučer, u 8:30. Odjavili smo se iz sobe, ali smo ostavili svu prtljagu i lijek na recepciji da ih ne truckamo po otoku i vrućini. Prošetali smo do dogovorenog mjesta, preuzeli auto, opet se odvezli do hostela uzeti stvari za plažu i krenuli južno. Prva je stanica bila China Walls, vožnja kroz rezidencijalnu četvrt gdje smo se parkirali pokraj gradilišta (zida se pravi zid od kamena s armaturama), i mali park koji vodi do jednog od južnih rtova, raja za surfere, ali najopasniju točku na otoku. Višemetarski valovi zapljuskuje obale, a surferi ih gledaju i čekaju. Tu smo sreli jednog gospodina koji radi kao spasilac i upozorava ljude o opasnosti takvih obala i s njim ugodno popričali. Zimi je jug miran, a sjever (North Shore gdje smo jučer bili) nemiran, i obrnuto ljeti, tj. sad. Najavljene su oluje na Tahitiju, gdje se upravo održava Olimpijada u surfanju, a otamo za 4-5 dana, dobri surferski valovi dolaze na ovu stranu. Pokazao nam je snimke velikih valova koji su nedavno na ovom mjestu pomeli sve ispred sebe. Svake se godine na ovom mjestu utopi između 20 i 40 ljudi. Često su to turisti koji vide lokalne, čini im se lako pa i sami pokušaju, a čak i domaći, ali koji nisu odrasli na ovakvim valovima. Pokazao nam je i snimke skokova s Spitting Cavea, stjenovite "skakaonice" od 20 metara. To je bila naša iduća stanica. Dovezli smo se u slijepu ulicu Lumahai Street, i pokraj velikog fikusa gumijevca, stupa i dvije kante za smeće, strmim, uskim putem (kao na našem malom otoku na Jadranu) spustili se na zadivljujuće i zastrašujuće mjesto. Tu su bila dva momka, jedan je od njih skočio i živ izašao. Drugi nije ni skočio od straha. V. se hrabro spustio uz pomoć postavljenog konopa na mjesto gdje se izlazi iz mora, a mi smo ostali čekati i gledati. U jednom trenu vidjeli smo kornjaču, koja je brzo zaronila pa je nismo uspjeli slikati.
Nastavljamo dalje vožnju Kalanaiana'ole Hwyom prema brdu Koko Head, krateru ugaslog vulkana. Zastali smo na ugibalištu samo da ga slikamo i zezamo djecu da ćemo tu na hajk jer se s ovog mjesta vidi 1.048 stepenica koje vode ravno do vrha i izgleda ubitačno.
Vozimo dalje istom cestom koja ima po jednu traku u svakom smjeru, prolazimo ulaz u bukirani Hanauma Bay i šibamo dalje. Duž ceste svako malo su proširenja s parkinzima za zaustavljanje i fotografiranje provalija i pučine, pa smo se zaustavili na Lana'i Lookout i zatim na Halona Blowhole Lookout gdje smo mi ostali u autu a V. išao tražiti "blowhole". Nije ga bilo nekih 10 minuta i bilo je vrijeme da moj mozak počne smišljati najgore scenarije. Pokušala sam se kulirati, uživati u ludom pogledu i miru dok se djeca "tabletiraju", kad je prošlo još nekoliko minuta, zvala sam ga na mobitel (još smo u Americi i naša telefonska kompanija pokriva i ovo područja kao i u EU). Javio se, fjuu, i sve je bilo ok, zadržao se fotkati vulkanske formacije stijena. Oko 11:30 sati postalo nam je vruće u autu i svi se jedva čekamo okupati, a na ovim su rtovima stijene i opasno je za kupanje pa vozimo još dalje, sada već istočnom obalom. S lijeve, kopnene strane su strme planine, a s desne more i par otočića, V. kaže "tri sestrice".
Napokon smo ugledali jednu plažu kako smo vozili dalje i skrenuli na parkiralište. To je bila Waimanalo Beach s prekrasnim bijelim sitnim mekanim pijeskom koji hladi. Između parkinga i plaže nalazi se, klasično, wc sa svlačionicama, ali je ovaj put zatvoren jer je u radovima, a ispred su tuševi koji rade. Uokolo su stolovi i klupe za piknik, na početku plaže palme za hlad i tirkizno more, koje je 15-20 metara dalje. Nema previše ljudi za ovoliku plažu. Zapravo čini mi se da nigdje nema onoliko ljudi "čovik na čoviku" kao na hrvatskim plažama, čak smo i na Waikikiju imali radijus od dva metra oko sebe. Dok smo odlučivali na koji dio plaže ćemo se usidriti oglasila se sirena! Odmah sam se sjetila kako sam prije puta pročitala u vodiču Lonely Planet da svakog prvog u mjesecu (1. kolovoza) u 11:45 oglasi se probna sirena za uzbunu u slučaju tsunamija ili neke druge nepogode. Nitko nije mrdnuo, pretpostavljam da svi znaju o čemu se radi.
J. je odmah uletio u more i nije izlazio idućih sat vremena, T. se igrala u moru i u pijesku, radila je pješčani krevet, pa grob - zakopali smo je na vlastiti nagovor, a V. je čak malo otplivao. Ja sam se samo smočila jer od velikih valova i njihovog valjanja začas dobijem morsku bolest. Nakon kupanja smo pojeli hranu koju smo imali sa sobom i krenuli dalje.
Primijetili smo da uz ceste na O'ahuu postavljaju cvijeće i svijeće za poginule, odbacuju bijelu tehniku (stari balkanski običaj), a na retrovizorima u autima vise krunice. Ima još jedna zanimljivost, havajsko mahanje, puno prijaznije od "ličkog rukovanja" - shaka, znak prijateljstva, suosjećanja, razumijevanja i solidarnosti 🤙🏽
Za 20 minuta vožnje došli smo u gradić Kailua jer idemo na mali hike (jee!) na Lanikai Pillbox. Parkiranje je zabranjeno u podnožju brda gdje počinje staza, pa tražimo parking u mjestu, a nakon jednog kruženja našli smo parking na najbližem mogućem dozvoljenom mjestu i to u hladu. Mazanje, šeširi, patike, ruksaci s vodom, mobiteli i pokret! Kad je J. izašao iz auta, počeo se žaliti na bol u trbuhu (slijepo crijevo naravno, mislim ja), ali odlučimo krenuti pa ako bude gore, vratit ćemo se. Hodali smo 10ak minuta do početka staze Ka'iwa Ridge Trail (na Google Mapsu je navedeno kao Trilha Pill Box Lanikai). J. kaže da nije lošije i da možemo nastaviti. Odmah počnije strmi uspon: suha zemlja, stijene, par stabala. Čim smo se uspeli 30ak metara, više nije bilo stabala, ali zato sve više ljudi koji se spuštaju ili kao mi tek kreću. Zastali smo na prvom "odmorištu" odakle već puca prekrasan pogled, J. je bolje i nastavljamo dalje. Kako se više penjemo, vidimo vrh na kojem je kućica išarana grafitima. Trebalo nam je oko pola sata do gore, a kad smo došli do kućice, uočili smo i drugu na još višem mjestu, a ne previše udaljenu. V. i T. su krenuli dalje, J. nije htio dalje. Ali nakon par minuta se predomislio i poželio i da mi idemo pa smo ih iznenadili kad smo se pojavili. J. je sada bio super i više ga ništa nije boljelo. Zezali smo se kako se to zove "pillbox" jer djeluje kao kutija tableta. A tek sad pišući, saznajemo da je "pillbox" termin za vojnu stražarnicu, baš kao i u Hr "kasarne" ili "bunkeri" iz II. svjetskog rata. I ove su iz istog rata, izgrađene 1943. Sjedili smo na toj drugoj, neki su ulazili unutra, i uživali u pogledu. Što se tiče II. svjetskog rata, na O'ahuu je i Pearl Harbour, gdje se nalazi Memorijalni centar i potopljeni brod USS Arizona, ali smo zaključili da bi djeci moglo biti dosadno pa smo odustali od tog plana, pogotovo kad smo saznali da se i to treba rezervirati. Kad smo se nauživali pogleda, krenuli smo se spuštati, što je bilo malo klizavije nego uspon, ali malo po malo smo stigli do dna, znojni i željni kupanja u moru. Skok u auto i pravac do Kailua Beacha, parking, zahodi, svlačionice, tuševi, park, piknik stolovi i napokon plaža. Dosta je ljudi i puše nervozni "maestral". Djeca skok u more, ja se još hladim i čuvam stvari (puno je ljudi) dok imam djecu na oku, a V. odlazi prošetati do ušća rijeka (dva jezera koja se spajaju) koji se izlijevaju u zaljev, na plaži. Posvuda su zabrane za kupanje u rijeci zbog neimenovanih bakterija, ali lokalna djeca skaču s mosta. Gugl nam kazuje da u ovom gradiću Obama ima kuću, i voli jesti u obližnjem Buzz's Original Steak House.
Već je oko 16.30 vrijeme je za spremanje i polazak, čeka nas uzbudljiva noć, a u 19:30 smo dogovorili s vlasnikom auta kraj zračne luke primopredaju auta. Krenuli smo prema Honoluluu Pali Highwayom preko otoka, odustajemo od razgledavanja botaničkog vrta koji nam je usput jer je zatvorio i nemamo vremena. Oko 18:30 smo u hostelu skupili sve naše stvari koje smo to jutro ostavili i krenuli u McCully Shopping Center nadajući se brzoj hrani i lakom parkiranju. Ali grdno smo se prevarili, na parkingu krkljanac, jedni čekaju da drugi izađu, nemamo se gdje provući, vrijeme teče. Kad smo se napokon izvukli odavde, odlučili smo krenuti prema dogovorenom mjestu pa ćemo tamo nešto pojesti. Sunce je na zalazu i tuče u oči, ništa ne vidim dok se pokušavam snaći po V. uputama. Ali u tom času vidim Crazy Eyesa (onog koji je hranio ptice kraj knjižnice), kako hoda i nosi svoje kese, i upravo je ovaj stresni trenutak učinio nostalgičnim i mirnim, za pozdrav ovom rajskom otoku gdje su mnogi beskućnici i luđaci barem na toplom.
Stigli smo oko 19:10 na dogovoreno mjesto, industrijsku zonu ispod nadvožnjaka. Točimo gorivo na pumpi, a onda idemo po neku hranu u obližnje otvorene restorane. V. i J. idu u Big Kahuna's Pizza, a T. i ja u Ninja Sushi jer ona ne voli pizzu. Nas dvije se vraćamo do auta, V. i J. nervozni i ludi. Treba čekati 20 minuta za njegovu pizzu, a moramo još utrpati plažne stvari u kufere. T. jede suši na stepenicama na parkingu, ja guram stvari u kufer, V. je otišao po moj pulled pork sendvič i otkazati J. pizzu jer nemamo vremena, što ga dovodi na rub suza. Brzo tresemo mrvice iz auta, sjedamo u njega i vraćamo se do dogovorenog mjesta, gdje nas čeka vlasnik auta. Sad on sjeda na vozačko mjesto, ja se guram u sredinu između djece i vozi nas par minuta do međunarodnog terminala. Ostavili smo mu T. booster, takav je bio plan ispočetka jer bi za prijevoz njega platili višestruko više nego što smo ga prvotno kupili (15€).
Tu počinje jedna druga priča, jer želim više ovaj tekst skinuti s dnevnog reda, pišem ga isprekidano već 7 dana.
Aloha i Mahalo!
Primjedbe
Objavi komentar