Probudila sam se malo prije 7 nakon noći lakog sna. Navlačim svu robu na sebe i odlazim u zahod čija je slika na prošlom blogu. Nekako uspijevam obaviti higijenu iznad rupe u kojoj se nalazi "stolica" planinara taložena zadnjih nekoliko mjeseci, dok pazim da mi jedna noga ne uleti unutra, pokraj mene je boca votke koju koristim za dezinfekciju, dok u zubima držim ženske higijenske potrepštine, jer su oni dani u mjesecu. Vani je temperatura oko nule - na zajedničkom vanjskom sudoperu voda je zaleđena. Bude se i ostali, doručak se priprema. Djeci je hladno i gazda Almaz (vlasnik kampa koji je obnoć došao na konju) uskače i spašava situaciju: vodi ih u njihov (njegov i ženin) šator koji ima malu peć na drva, daje im vrući čaj i priča s njima. V. i ja se za to vrijeme pakiramo, a onda svi zajedno idemo na doručak koji je gazdarica pripremila. Toliko mi se sviđa ovaj ritual toplog obroka i čaja da sam ga nastavila po dolasku doma. Nećemo se puno razvlačiti, danas nam je udarnički dan i trebamo krenuti što prije da bismo prije mraka stigli na odredište. Srdačno smo se pozdravili s domaćinima, gazdarica je izljubila djecu i poželjeli su nam sretan put.
Od kampa Sirota, preko vodopada i do Ala-Kul jezera
Krenuli smo malo prije 8. Prolazimo kroz dolinu Sirote, pokraj onog kampa gdje smo jučer kupili vodu i još nekolicine. Ovdje je dozvoljeno slobodno kampirati pa šatora ima posvuda. Uskoro počinje lagani uspon uz rijeku koja se izlijeva iz samog Ala-Kul jezera, sunce je još iza brda i postaje naporno. Druge grupe ili parovi planinara prelaze nas ili ih propuštamo ispred jer su brži. Priroda me opet podsjeća na Dalmaciju i kanjon Male Paklenice s raslinjem, sivim stijenama i žutim lišajevima, a i napornim usponom.
Na karti koju smo jučer fotografirali piše da je od Kampa Sirota do samog Ala-Kul jezera 572 m uspona na 2,5 km zračne udaljenosti za što je u prosjeku potrebno 2,5 sata.
Sunce je izvirilo iza stijena i vrijeme je za prvo mazanje SPF kremom. Uspon je naporan i opet imam potrebu svako malo zastati, a pogled prema gore, tj. stijenama iza kojih se navodno nalazi jezero baca me u očaj. Prvu dulju pauzu napravit ćemo pokraj vodopada, tad smo izvadili nešto voća, a V. i T. su otišli na vodopad napuniti praznu bocu vodom u koju ćemo ubaciti prvu tabletu koju su nam velikodušno dali Francuzi. Njezino djelovanje počinje kad se ubaci u litru vode, a sat vremena nakon, voda je pročišćena i sigurna za piće. Pogled prema usponu izaziva još gore osjećaje i ne mogu vjerovati da to moramo proći. Djeca dobro podnose uspon, J. cijelo vrijeme nosi svoj ruksak, dok onaj od T. naizmjenice nosimo V. i ja.
oko 8 ujutro
Od opreme samo V. i ja imamo gojzerice, a djeca imaju obične patike; njih troje imaju planinarske ruksake s pojasima za bokove i steznicima za naramenice, dok ja imam jedan koji sam sašila i ima dobre naramenice, nije pretežak i količina hrane u njemu se postepeno smanjuje; svi imamo kape na glavama, a kremom i odjećom štitimo se od sunca.
pogled prema jurtama u Siroti nakon sat hoda
pogled nakon dva sata
pauza pokraj vodopada
V. pokraj vodopada
Slijedi strmi uspon i najgore tlo za planinarenje - sipar. Sipar je nakupina kamenja koje se lomi od stijena, nevezano je i nestabilno za hodanje - za napravljeni jedan korak naprijed, on nas vraća dva natrag, slikovito rečeno. Ipak, ovdje je toliko puno planinara da su dobro utabali stazu i odlomljeno kamenje pomaknuto je sa strane puteljka. Ovdje je uspon dosta okomit, pa vrlo brzo možemo biti ponosni na visinsku razliku koju smo popeli. Bacamo zadnji pogled prema jurtama koje se vide u Siroti. Pri samom vrhu velike su stijene i počinje pravi škraping, treba biti jako oprezan jer sipar izmiče i kako netko ispred nas napravi korak, tako se ponekad bovani izmiču i padaju dolje.
Još malo, stisni, upri i J. se prvi popeo na 3532 metra visine i ugledao Ala-Kul jezero, a za njim i mi ostali. Ovdje ima sigurno 70-ak planinara koji raštrkani uživaju u pogledu na tirkiznu boju ledenjačkog jezera. Naizmjence otišli smo do jezera, a stvari smo ostavili gore. Voda jezera očekivano je hladna, napunili smo još bocu i stavili tabletu u nj. V. je počeo osjećati glavobolju, uzrokovanu visinom a mi ostali ništa. Od prosječna dva i po sata za uspon, nama je trebalo 4, uz povremene kraće i jednu dužu pauzu od otprilike 45 minuta pokraj vodopada.
Još smo malo odmorili, popišali se, fotografirali i krenuli dalje.
vodopad i siproviti strmi uspon, lijevo se mogu vidjeti planinari
netom prije dolaska na jezero
jezero
fotka za insta
ala brale, kul jezero!
od naljepnica ne vidi se natpis
Od Ala-Kul jezera do Ala-Kul Passa
Slijedi najteži dio ovog trekkinga za koji je predviđena razdaljina od 2,5 km za koju u prosjeku treba 2,5 sata, isto kao i netom prijeđeni prvi dio uspona, a visinska razlika malo je manja - 388 metara. Put je nekih 50 metara iznad jezera, pa se pomalo uzdiže kako se i mi uspinjemo prema Passu. Uokolo jezera golet, sive stijene i sipar. Prvi dio puta ravan je i lako ga prolazimo, a zatim pomalo počinje neveliki uspon. Kako hodamo, tako se poneki kamen otkotrlja dolje prema jezeru, pa me počela hvatati panika da bi se tako i od gore moglo kotrljati kamenje prema nama. Negdje po sredini jezera ukazao se pogled prema glečeru iz kojeg se slijeva voda koja čini samo jezero, a u provaliji ispod nas, tik uz samo jezero vide se jurte u još jednom kampu. Od sredine jezera počeli su pojavljivati znakovi upozorenja za mogući "kamenopad"; naokolo samo stijene, lijevo od nas stjenoviti vrhovi, ispod nas provalija i jezero. Postalo je užasno naporno i svako malo pauziramo, ali pazimo da se sklonimo uz kakav monolit uz put, da se barem zaštitimo od rolling stonesa. Ostalo je manje od 2 deca vode, a sad nas čega najgore od najgoreg. U samom podnožju Passa, tlo je utabano, vjetar brije, nagib je oko 45 stupnjeva. T. ide prva kao mala koza, vesela je, mi joj nosimo ruksak i zabavno joj je, V. ide u korak s njom. J. je uporan i nosi svoj ruksak, ne želi da mu pomognemo, vjerno me prati dok stalno zastajem ali i inicira dalji polazak riječima "Idemo?". Malo prije uspona, ostali smo bez vode i V. žica od jednog para Amerikanaca koji nam idu ususret ako imaju koju bocu viška. Dali su nam bocu vode, imaju svoj filter, uskoro će napuniti na jezeru. Onda prolazi i Kirgistanac s konjem u smjeru suprotnom od nas. I tako nakon stalnog zastajanja, napokon, u 15:15 T. se popela na vrh Ala-Kul Passa prva, zatim mi ostali. Na 3 920 m je živo, vjetar puše, pogled puca na jezero i ledenjak s jedne strane i dolinu s druge strane hrpta. Ima dosta planinara, svi su veseli i uzbuđeni zbog ovog pothvata. Jedan Francuz prišao je T. i uzbuđeno joj govori : " Bravo! Tako su i mene moj roditelji vodili na planine i mrzio sam to kao dijete, a sad obožavam i dalje sam planinarim". Tu je i lokalni vodič koji savršeno govori engleski pa sam pomislila da je Amerikanac, vodi grupu turista i prolazi ovaj Pass dvaput tjedno u oba smjera, po potrebi. Popričali smo i s Urugvajcem koji obilazi planine po svijetu. Nakon pola sata pauze vrijeme je za polazak, planina je nemilosrdna i moramo strogo paziti na vrijeme.
uz jezero prema Passu
na po jezera
natpis na vrhu Passa i glečer
s onu stranu Passa
Od Ala-Kul Passa do Altyn-Arašana
U 15:45 započinjemo silazak. Kirgiz vodič nam savjetuje spuštanje drugim puteljkom jer je malo lakši. "Malo lakši, vraga", mislim se i svi u nevjerici gledamo što nas sad čega. Nagib je, rekla bih veći od 45 stupnjeva, posvuda je sipar i ne znamo kako ovo uopće proći. Ipak, nema druge i idemo van svojih sposobnosti. V. ide prvi, pa zatim djeca i ja zadnja. Noge nam stalno proklizavaju i užasno je naporno. Nekoliko se "nesretnika" penje prema vrhu. Ovaj mi se smjer čini sto puta gori i pametno je bilo krenuti iz smjera Karakola, a ne suprotno, ni ovo nije lako, ali penjanje je nebrojeno puta teže.
U jednom trenu noge su mi proklizale i pala sam na guzicu svom težinom. Prolazi nas Urugvajac, kroči on sigurno, ima štapove za hodanje i primjećujem da mu arkada krvari - posrnuo je i štap se katapultirao i opalio ga po faci. On nastavlja dalje, hoda brzo, prateći momentum svoje mase i giba. Mi odlučujemo spuštati se u čučnju na guzici, tako se osjećamo sigurnije. Djeca su pronašla druge putove pa se odvajaju od nas i sigurno na guzama klize dolje. Nakon 45 minuta guznog kliza stigli smo na malo ravniji teren, ali i dalje nije lako - koljena su non-stop u zahtjevnom položaju polučučnja, proklizavanje je i dalje moguće, a drži nas fokus na prvim jurtama koje su u podnožju Passa, "s one strane". "Di mi je mobitel?!", viče V. Iz hlača plitkih džepova ispao mu je mobitel, ali srećom nalazi ga par metara natrag. Oko sat vremena od vrha stigli smo u prvi kamp. Sunce je još visoko, manje puše, javljamo se liku koji drži ovaj kamp. Napušeni lokalac crvenih očiju javlja se, gleda nas, zbunjen je. Sjeli smo ispred jurte za stol napravljen od daske i par blokova, a on je iznio uobičajeni set dobrodošlice: suho voće, orašaste plodove i mliječne kekse, i naručili smo nekoliko čajeva. Vrući zaslađeni čaj nešto je najbolje u ovim trenutcima, vraća me u trenutak, grije dušu i ruke. Dosta filozofije i popularne psihologije, nastavljamo dalje.
spust
isto
ako zumirate, vidjet ćete djecu na lijevom puteljku i mene desno gore
grozni spust
prve jurte
Golet su zamijenili trava i nisko raslinje, sve je više konja koji slobodno pasu, a ima i svizaca! Povremeno nekome treba na zahod, pa se kratko zaustavimo i idemo dalje, bez dugih pauza. Puteljci su utabani, počinjemo posrtati od umora i dekoncentracije, riskiramo uganuća zglobova, i dalje pratimo smjer kretanja po češkoj aplikaciji. Oko 18:30 prelazimo malu rijeku na divlje, snalazeći se po suhom kamenju u velikim zaletima i skokovima. Sunce se sad sakrilo iza brda kako ide prema zalazu, svijetlost je roza. Uz konje, sad su posvuda i krave koje pasu. Kako se još niže spuštamo, tako je i flora bogatija - visoka crnogorica i poneki strmiji spust. Oko 19:30 pratimo rijeku koja je nešto dalje od nas, poneki jurta kamp, stada ovaca nam ulijevaju sigurnost da smo uskoro u civilizaciji, iako navigacija predviđa još sat, sat i po vremena hoda. Prelazimo pokoji mostić preko bočnog slijeva rijeke, a osušena balega nam se ceri u facu "pada mark, a vi još niste stigli ha ha".
Kad god vidiš konja, moraš reći "konj". konj
preko rijeke
Oko 19:50 vadimo lampadine i nastavljamo dalje. Mrkli je mrak, mjesec koji se puni pokušava nam pomoći, za dva dana bit će pun i krvav. Užasno je teško pratiti stazu po mraku, rijeka je blizu i glasna je, slabo se čujemo, ne odvajamo se jedni od drugih pa se sudaramo. Svijetla civilizacije čine se blizu, ali ne toliko koliko bi mi htjeli. Čak i mali prelasci bočnih slijevova dovode nas u očaj, prelazimo ih, upadamo u debelo blato, močimo noge i cipele. Nadu nam daju jurte i lokalci koji su izašli upozoreni lajanjem pasa. Prilazimo im i pitamo ih koliko još do Altyn-Arašana, gdje je taj čuveni "river crossing". Objašnjavaju nam i idemo dalje još nekih 15 minuta.
Evo ga, tu je most, ograde koje omeđuju posjede i daščani most preko glasne rijeke Arašan, prelazimo ga na izmaku svojih snaga i hodamo dalje uz kampove u potrazi za našim Bulak Sayom. Kampovi su poredani jedan uz drugi, omeđeni žicama, gledamo natpise i idemo do zadnjeg, jer ne nalazimo naš. U posljednjem kampu upućuju nas na naš kamp i tako jadni vraćamo se u Bulak Say. Iznenađen što smo došli, domaćin nam daje jurtu i objašnjava gdje će biti večera. Kako smo ušli u jurtu, mene je uhvatila zimica, drhtim i cvokoćem zubima, ne mogu se smiriti, djeca su uplašena "što ti je mama?", a ja im objašnjavam da je sve ok. Skidam sve sa sebe, nekoliko slojeva majica totalno je mokro od znoja ali brzo se presvlačim u suhu robu i prestajem s drhtanjem. Zatim pomažem njima presvući se i sve je odmah u redu. Domaćin je mladi momak od dvadesetak godina, Almazov zaposlenik, odlično govori engleski. Ovdje živi cijelo ljeto - u baraci sa ženom, jednogodišnjim sinom i bratom koji mu pomaže u poslu. Njihov dio barake u kojoj žive i kuhaju za goste gleda prema rijeci Arašan, a s druge je strane blagovaonica za goste zemljanog poda i "zidova" od čvrstog najlona, naslonjena na jedan zid barake.
U blagovaonici odmah nude topli čaj, uobičajene keksiće i suho voće, a na večeru ćemo malo pričekati jer više nisu nikog očekivali. Grijemo se za stolom, uskoro dolazi hrana - varivo od leće, salata i manistra. Dok mi jedemo, domaćin i par prijatelja igraju na karte za susjednim stolom, kroz prozor iz barake proviruje žena i zvoca mu. Točno znam što mu zvoca! Dijete tamo plače, ona se cijeli dan bavi njime, a muž se, povrh svega, još želi malo zabaviti s drugarima. Otišao je do nje, ali opet se uskoro vratio i nastavio igru. Mi smo pojeli i otišli na spavanje nakon ovog napornog dana gdje smo prehodali oko 18 km, za nešto više od 12 sati i nakon penjanja na Pass, spustili se skoro 1400 m u Altyn-Arašan.
he he još ćete se nahodati
mjesec smije se žut, kao da pokazuje put
Nema komentara:
Objavi komentar