Kirgistan i Uzbekistan // 16. dan // Karakol - Issyk-Kul - Zračna luka Manas

Zadnje jutro u Karakolu, u 14 odlazimo. A jutro koristimo tako da idemo u šoping, jer smo odlučili nadoplatiti dodatnu prtljagu i kupovina u Karakolu se isplati. Nakon doručka hvatamo Yandex koji nas vozi u jedan od second hand dućana - želimo kupiti planinarsku opremu i po mogućnosti ranac. U Karakolu puno je seconda, jučer smo posjetili jedan a danas idemo u drugi - Euroshop jer nam je na ruku s drugim dućanima. 

Rustamov vozni park

U Euroshopu većina je odjeće azijska usprkos imenu, i to iz Japana i Koreje, one južne, pa tako nalazimo štosne hlače oboje, djeca neke sitnice, kape i suknjice, ali planinarska odjeća nam, na žalost, ne odgovara brojem. Ipak svi smo zadovoljni kupljenim te nastavljamo šetnjom do dućana EthnoMir Point jer želimo kupiti neki konkretni suvenir za kuću - tapet. Dućan ima odličnu ponudu: tapeti, figurice od filcane vune, slike, kožne torbe, majice i štošta, ovaj put samo razgledavamo jer nam treba mali odmak da odlučimo što ćemo pa idemo dalje u Sport Master. Sport Master sportski je dućan na glavnoj ulici Toktoguli s također dosta dobrom ponudom planinarske i sportske opreme. Od 7-8 modela biram The North Face ranac od 60 litara za 45 eura. Ne znam je li original ili falši, jer je ovo jako skupa marka i ovoliki ranci koštaju  preko 100 eura. Prelazimo cestu jer idemo u suvenirnicu Issyk-Kul Brand Shop gdje nam se ponuda ni prodavači ne sviđaju, pa se vraćamo u EthnoMir gdje konačno biramo tapet. (U maniri Milke Babović slijedi opis: tapet je to od čiste vune, dimenzija 77x150 cm, ljubičasto-zelenih tradicionalnih kirgisih motiva. Po dolasku doma, tapet smo položili na pod ispred televizije na kojem se često leži i dobro služi članovima obitelji koji vole ležati na podu. Štoviše, upravo sjedim na njemu i savršeno sprječava hladnoću kuće na štedljivih 19℃ da dođe do moje guzice.) U dućanu pričamo s vlasnicom, prvo na ruskom a onda prelazimo na engleski kojim odlično vlada. Poznaje Hrvatsku, čak je tamo bila kao izaslanica Kirgistana. Tapet je dobro zamotala i zavezala tako da je s lakoćom stao u novi ranac. Već je podne pa J. i ja hvatamo Yandex do smještaja, a V. i T. idu na bazar - kupiti med i maline. Kad su se vratitli, dovršili smo pakiranje, pozdravili s Rustamom i dočekali Maksa u 14. Smještaj kod Rustama smo za prvu večer s doručkom preko Bookinga platili 48€ a sve ostale noći 23€. Dakle, bolje je uživo dogovarati cijene nego preko posrednika.

Ethnomir suveniri

posljednja šetnja Karakolom

ibid

Povratni je put isplaniran onda kad nas je Maksat vozio iz Balykčyja u Karakol - obići ćemo Issyk-Kul s južne strane, cesta će biti lošija nego sa sjeverne ali imamo dovoljno vremena - pola dana i pola noći. 

Djeca su se razveselila Maksu i njegovom autu te je on odmah spustio sjedala i namjestio ih onako kako im paše. 

Issyk-Kul

Prvo će stajanje biti u Barskoonu. Barskoon je selo koje se nalazi lijeve strane ceste, ali turistički zanimljiviji istoimeni je lokalitet i nalazi se malo dalje u brdima, do njega se vozimo 20-ak minuta kroz lijepu prirodu, a krase ga dva vodopada i spomenik Jurju Gagarinu.  

Do jednog vodopada, onog većeg i višeg idu Maks i V., a do drugog idemo svi zajedno, a zatim se spuštamo uz rijeku vidjeti bistu Gagarina. J.G. se odmarao uz Issyk-Kul nakon leta u svemir pa mu je, navodno, zato tu podignut spomenik.

Barskoon

legenda kaže, kad vidiš konja, moraš reći "konj"

vodopad

spomenik Gagarinu

šatori za glamping u sezoni

drugi vodopad

Nastavljamo dalje, uz kanjon rijeke Barskoon koja se ulijeva u Issyk-Kul. Vozimo prema zapadu, priroda počinje dobivati narančastu boju, sličnu kao i u Džeti-Oguzu. Ovaj je predio jednako zanimljiv, tu je Kanjon Skazka (Bajka), do kojeg nam je bilo daleko za jednodnevni izlet iz Karakola, a sad nažalost nemamo vremena i uskoro pada mrak.

Oko 18.30 stigli smo u mjesto Kadži-Say gdje je resort Boston, koji više ne radi jer je završila sezona, ali je dozvoljeno kupanje. Ugodno je - narančasto svjetlo sunca na zapadu, bonaca, friško jezero i - slano. Neobično mi je kupati se ovdje, znam da je jezero i da je s druge strane kraj, ali on se sad ne vidi i daje privid pučine. Tu su još par grupica kupača, mi nemamo ručnike pa koristimo svilene šalove kupljene u Uzbekistanu, a za komotan boravak ima svlačionica i tuševa. 

Bio je plan ovdje nešto pojesti ali kako je zatvoreno, ići ćemo na neko drugo mjesto, Maks dobro poznaje lokale i restorane. 

Nakon kupanja, brčkanja i igranja u pijesku, osušili smo se i spremili natrag u auto. 

Zatamnjena stakla auta odlična su stvar po danu i suncu, ali u sumrak već je pretjerano tamno i ne možemo dobro vidjeti vani, šteta. Cesta je makadamska, priroda je i dalje zanimljiva, ali uskoro je pala noć i više ništa ne vidimo. 

između Tamge i Bostona, okolina kanjona Skazka

plaža u resortu Boston

Vozimo se po mraku, nema ulične rasvjete, ponekad se vozi lijevom stranom zbog radova ali cesta stabilno slijedi južnu stranu jezera. Nakon još dva sata vožnje u daljini se vide svjetla grada - Balykčija, a s lijeve strane nam Maks pokazuje novu cestu koja vodi na jug prema Narynu, skroz je to nova autocesta, s rasvjetom kao bisernom ogrlicom. 

Prošli smo kroz Balykčy, preko pruge kojom smo onomad iz Biškeka stigli, i sad nastavljamo put dalje. Poslije još 45 minuta vožnje stižemo u restoran Kemin Ordo u mjestu Kemin koji se nalazi uz rijeku Ču. Smjestili smo se u jurti uz ribnjak u kojem uzgagaju ribe, djeca su polegla dok mi naručujemo. Ponuda je odlična i raznovrsna i u ovaj kasni sat - imaju razne vrste mesa i ribe a mi se odlučujemo za nekoliko vrsta riba jer je to njihov sprecijalitet, a za djecu neizostavni pomfrit. Od pića čaj i specijalitet Kirgistana žarma. Ostatke koje nismo pojeli, spakirali su nam za puta. Još jedan odlazak u wc gdje susrećem velikog štakora a zatim razgledavamo mali "zoološki vrt" koji ima razne životinje: pasance, kapibare i dikobraze... da bi sad guglajući saznala da je lokal ilegalno utočište dikobraza!

još je malo svjetla u 19:18 h

Vraćamo se u auto i oko 23 krećemo dalje prema Biškeku i spavamo. 

Oko 1:30 stigli smo u zračnu luku Manas, pozdravili se s Maksatom i ušli u aerodrom, po tko zna koji put na ovom putovanju. Prtljagu smo čekirali, čak smo mogli rance staviti dolje, što nam olakšava kretanje. Kad smo prošli kontrolu, kupili smo vodu, pojeli ostatke hrane iz restorana, čekali i kunjali, te se oko 4 ukrcali u avion za Istanbul i odmah zaspali. 

Kirgistan i Uzbekistan // 12. dan // Karakol - kamp Sirota

Trekking na Ala-Kul jezero

Krećemo na đir života, plan ga je izvesti u tri dana i dvije noći : prvi dan idemo od Karakola do kampa Sirota, gdje noćimo, drugi dan uključuje polazak iz Sirote do Ala-Kul jezera, obilazak jezera prema Ala-Kul Passu i njegov prelazak te spuštanje do Altyn Arašana gdje slijedi drugo noćenje, a treći dan planiramo silazak iz Altyn Arašana i dolazak u Ak-Suu gdje ćemo u civilizaciji uhvatiti taksi

  

Probudili smo se oko 6 da se na miru spremimo. Spakirali smo se do kraja, prtljagu dali Rustamu da je spremi u svoj ured, potom smo otišli na doručak. Pospremili smo ostatke doručka za ponijeti jer će nam sigurno dobro doći. U 7.30 došao je taksist, na naše iznenađenje u staroj Ladi. Taksist se čudi J.-u što je dugokosi dječak, a još više tome da s djecom idemo na ovaj planinarski pothvat. Rustam i on nešto šapuću i, čini mi se, skrivaju zabrinutost. Oko 8 krećemo prema početnoj točki - tzv. Prvog mosta do kojeg se može doći i autom starijim od 40 godina. 

Na ovaj đir do jezera Ala-Kul moguće je krenuti iz smjera grada Ak-Suu istočno od Karakola, a mi idemo iz jugo-zapadog dijela Karakola. Ugasila sam svoj mobitel i najavila obitelji da nećemo imati signala, da ne brinu i da ćemo se javiti prekosutra kad se vratimo u civilizaciju, a V. je ostavio svoj upaljen da fotografiramo i pratimo stazu preko češke aplikacije.

Vozimo se Karakolom koji je živahan u jutarnjoj vrevi, a kako se pomalo penjemo u brda, tako se količina kuća i prometa smanjuje. Dogovorili smo da nas taksist odveze dokle god je moguće da uštedimo prvi dio puta (do spomenutog prvog mosta). Čini nam se da je cesta nedavno alfaltirana dok prilazimo naplatnoj kućici i rampi u Nacionalni park (300 som odrasli, pola djeca), a zatim Lada skreće s dobrog asfalta i nastavljamo vožnju kozjim putem koji prati rijeku Karakol. Iz auta vidimo dosta planinara koji su se uputili u istom smjeru kao i mi. Oko 8.45 stigli smo do prvog mosta, pozdravili se s taksistom i krenuli. Dan je prekrasan i sunčan, nema ni oblačka, ali tko zna kako će biti kasnije, planine su prevrtljive. Mladi parovi planinara nas prelaze, neki se pristojno i kolegijalno jave, a neki prođu kao pokraj "turskog groblja". Na ovom prvom dijelu uspon je u prosjeku oko 25 %, malo strmije, pa opet dio ravno. 

kraj prvog mosta informacije koje sve živine ovdje obitavaju

rijeka Karakol

prvi most

Brzim korakom prilazi nam jedan Nijemac, pita odakle smo, "from Croatia", odgovaramo mi. "Iz Hrvatske!", govori on na hrvatsko-slovenskom i nastavljamo razgovor na toj kombinaciji. Švabo je iz Minhena, bivša žena mu je Slovenka i često je boravio u Hrvatskoj. Nakon nekog vremena mi se zaustavljamo za prvu pauzu a on nastavlja dalje. Vrijeme je za prvo mazanje faktorom protiv sunca, koje je tek nedavno izašlo iza brda. Kremu smo kupili u Globusu u Karakolu jer nismo nosili svoje, ali nije bila dobra ideja kupiti s mirisom voća jer smo uskoro privukli kukce. Planinara ima dosta, iako je kraj sezone, sredinom ljeta ovdje je sigurno napučeno kao na Rivi. Opet smo naletjeli na Švabu koji sad pauzira uz cigaretu, a mi ga prigodno nudimo votkom iz Globusa. Razveselio se i nazdravismo. Ne kloni se poroka, već ih kompenzira sportskim životom: prije par mjeseci odvozio je biciklistički maraton i na cilj došao drugi. 

prvi uspon

Nastavljamo, a uskoro smo došli do proplanka, puca prekrasan pogled na  rijeku, planine i crnogoricu, a na livadama pasu divlji konji. Sad i hladni vjetar brije, a sunce prži, tako da svako malo zavrćem i spuštam rukave košulje, djeca stalno skidaju i odjijevaju jakne, a i neprestano se trackamo kremom da ne izgorimo. Nakon ovog idiličnog mjesta uskoro počinje prvi teški uspon - strma uzbrdica nagiba oko 45% šljunčano-kamenog tla. Naporno je i svako malo imam potrebu stati, dok djeca i V. u svom ritmu nastavljaju dalje. Ubrzo dolazimo do prvog kampa koji se nalazi uz rijeku i drugog mosta na ovoj stazi. Nevjerojatno, ovdje je civilizacija - stari sovjetski kamioni i kombiji koji dovoze ljude i namirnice ili prenamijenjeni u magazin te smo se odlučili počastiti toplim čajem i sokovima za djecu i još nekim sitnicama. Ovdje se nalazi i karta koja detaljno pojašnjava ovaj kružni đir do jezera i dalje, uz razdaljine i prosječno vrijeme dolaska. 

Nakon polusatne pauze prelazimo viseći most preko glasne rijeke Karakol i krećemo dalje. Most je pješački i kamioni dalje ne mogu. Početak staze je ugodan, u sjeni crnogorice, tlo je prekriveno borovim iglicama i osjećaj je kao da smo negdje u Dalmaciji ili čak Kaliforniji, a onda počinje uspon kroz jednake vizure i raslinje. Opet je strmo i teško mi je pratiti ćakulu koji djeca ponekad forsiraju. Svako malo pauziramo, i tad mi se javio strah od medvjeda, kao lani u Yosemitiju. Tada su nas prešle dvije disciplinirane djevojke, koje će u mom umu namiriti onog medu koji čeka svoj ručak. Nakon nekog vremena izvukli smo se na proplanak, kad odlučujemo da je vrijeme za još jednu pauzu i obrok, djevojaka nema na vidiku, ili su pojedene ili su već dosta odmakle. Mislim da ne bi bili brži i da smo sami nas dvoje, djeca nisu usporavajuća, već bih rekla da sam ja najslabija karika. Poslije pauze na livadi opet počinje uspon, raslinje se prorijedilo, a prašnjava se zemlja osipa u naletima vjetra. Mislila sam da će mi hrana dati energije za žveltije kretanje, ali ništa. Prolazi nas i Kirgistanac koji s natovarenim konjem ide uzbrdo. Kad smo se uspeli 50-ak metara, raslinja skoro pa više nema, uokolo su stijene među koje se provlačimo. Bacam pogled na proplanak iza nas i ipak sam ponosna koliko smo prošli, pa mi ponos dalje elan da malo žustrije krenem naprijed. V. navigaje po aplikaciji i uskoro bi trebali doći u kamp. Sada slijedi spuštanje među stijenama, a onda opet grozni uspon. Inspiracija je presušila, opet sam jadna i bijesna na prirodu - zašto opet uspon kad smo se sad spustili! Djeca idu ispred nas i lako se penju, pa još jedan spust u dolinu Sirota gdje bi trebao biti naš kamp. Hodamo, hodamo i hodamo a onda smo ugledali jurte! To je to! Napokon smo stigli!

drugi most

magazin s ukusnim čajem

do Sirote još navodno jedan sat

detaljna karta

Prolazimo jedan kamp, pa drugi pa treći i napokon oko 15 sati dolazimo do našeg Bulak Say. Svaki se kamp sastoji od nekoliko jurti, na kojima su veliki natpisi s imenom svakog kampa, a počesto i onoga što nude: yurt stay, food, wi-fi! Vičemo "zdravstvujte!" i tada je iz jurte izašla jedna žena. Govorimo joj da imamo rezervaciju, suzdržano nas pozdravlja i kazuje nam koja će jurta biti naš večerašnji smještaj. Ugostila nas je u blagovaonskoj jurti, ponudila čaj, kekse i suho voće. Pitamo je ima li vode, jer smo popili svu vodu koju smo ponijeli. Kaže da nema više vode za prodaju, gotova je sezona i nezgodno im je donositi vodu, objašnjava da postoje tablete za pročišćavanje vode, ali ni njih nema. Hvata nas panika, kako ćemo bez vode???!!! Tu je rijeka, ali nije čista, upravo jedan konj pase, ali i kaka. Na brzinu smišljamo što ćemo i kako ćemo i s gospođom dogovaramo da nam prokuha nekoliko litara vode da imamo za ponijeti. Kako smo mogli biti tako glupi i ne opremiti se tabletama i filterima za vodu?!?! Doduše, Rustam nam je govorio da gore ima vode i piva na prodaju, a da je planinska voda čista s bočnih slijevova gdje konji ne zalaze. Smjestili smo se, sunce je još visoko, presvukli smo oznojenu robu i povješali je po jurti da se osuši, a onda počinjemo žicati ostale planinare imaju li tablete za pročišćavanje vode. Tad su zastali neki Francuzi, jedan stariji gospodin i mlađi momak, prilazimo im na francuskom (Francuzi vole kad im se obraćaš na njihovom jeziku. Ma šta filozofiram, normalno, kao što smo se i mi obradovali kad je Švabo krenuo na hrvatskom) i pitamo za tablete. Nemaju ih, ali sad su prošli jedan kamp koji prodaje vodu, pet minuta odavde. A zatim pitamo ih odakle su krenuli, kako im napreduje i slična pitanja: jutros su krenuli iz Altyn Arašana, prošli su Ala Kul Pass i jezero, danas se planiraju vratiti u Karakol - idu u smjeru suprotnom od nas. Pozdravili smo se, oni su krenuli dalje, a mi do dotičnog kampa u potrazi za vodom. Kako sam se izula iz gojza da mi se stopala odmore, odlučila sam ovu kratku šetnju prohodati u japankama i čarapama. Požalila sam čim smo krenuli! Na jednom šatoru piše natpis "shop" i izloženo je nekoliko boca vode i sokova. Nema nikog pa V. viče ne bi li se netko pojavio. Izašao je najsmješeni Kirgistanac s kojim smo isposlovali 3-4 litre vode (sve što je imao), a zatim nastavili razgovor, prati nogomet pa zna za Hrvatsku, gdje inače živi, koliko ima djece i slično. Kad smo se vratili u naš kamp od gazdarice užicali smo šifru za wifi pa smo se javili obiteljima, ali nismo željeli trošiti baterije pa smo vrlo brzo ugasili mobitele. Na obližnjem potoku malo smo močili noge, sunčali se i odmarali. Otišla sam kod gazdarice u jurtu koja služi kao blagovaonica za goste da se dogovorimo za večeru koja je uključena u cijenu boravka pa smo se zapričale, odjednom mi je postala simpatična. Ne sjećam se njezina imena, ali sjećam se drugih stvari: ona je Almazova žena, vlasnici su ovog kampa, onoga u Altyn Arašanu u kojem nam je sljedeći smještaj, nude usluge jahanja, najma konja i slično. Ona je cijelo ljeto ovdje i ugošćuje planinare, muž redovno konjima doprema hranu i piće, i preko ljeta mlađa su djeca s njom. Preko zime radi kao učiteljica kemije u školi, djeci je već počela škola pa su u nizini, a najstariji sin studira informatiku u Japanu. Pitala sam ju je li ikad išla na jezero - ni ona ni djeca nisu nikad bili, samo muž, dok sa strahopoštovanjem priča o tome. Čini mi se zabrinuta za nas, što smo naumili s djecom gore, ali ne govori ništa, to sama zaključujem. Na kraju mi je rekla da će večera će biti u 18 i izvadila komad mesa iz ledenice. 

šekret

pogled na kamp iz šekreta

gore desno je Ala-kul jezero

Na potoku smo dočekali sumrak, zahladilo je, odjevamo se toplije, gazdarica je prekrila krovni otvor na jurti, a mi smo unijeli robu koja se uspjela osušiti na suncu. Došli smo na večeru, do nas sjedi mladi par Francuza s kojima počinjemo uvijek isti razgovor, odakle, koliko dugo, gdje idu dalje... imaju li tablete za pročišćavanje vode, na što smo konačno dobili potvrdan odgovor! Ponijeli su ih dovoljno za sebe i imaju pet komada za nas. Dok večeramo varivo od leće i mesa uz uvijek prisutan crni čaj, razgovaramo s njima - žive u Ženevi zbog posla, a to im savršeno odgovara zbog omiljenog hobija - planinarenja. 

Mrkli je mrak iako je oko 19 sati. Jako je hladno i po noći temperatura padne ispod nule. Obavljamo higijenu koliko je to moguće zbog manjka uvjeta i vode, a zatim zatvaramo vrata jurte i odlazimo na spavanje. Ovaj smještaj nam je osigurao i pokrivače i vreće za spavanje, imamo nekoliko pokrivača viška, pa smo se začahurili i legli svi zajedno jedan do drugoga. Djeca su brzo zaspala, a ja nikako. Bilo je prerano i, usprkos današnjem naporu, tijelo nije naviknuto na tako rano lijeganje. Tek nekoliko sati kasnije V. i ja skužimo da mutavi ležimo jedno pokraj drugog, misleći da onaj drugi spava, ali već je bilo kasno i san je zaista došao na oči.  

prijelaz preko drugog mosta

pauza na proplanku

konjanik

još malo do kampa

Bulak say Yurt kamp i roba koja se suši

gacanje po mrzloj vodi

sumrak na planini