Danas je stvarno zadnji dan na Šri Lanki, većinu ćemo provesti na otoku no kasno navečer letimo za Chengdu, što nam daje posljednju priliku za doživjeti ovu lijepu i egzotičnu (i opasnu haha) zemlju.
Budimo se u 6:45 h i ubrzo idemo na doručak nakon kojega idemo u šetnju do lokacije zvane kao Arthur's Seat, vidikovca s kojeg se lijepo vidi centar Kandyja s jezerom i Hramom Budina zuba, a zatim u šetnju oko cijelog Kandyjskog jezera za što nam treba sve skupa oko 1:45h. Po povratku u hotel djeca i V. idu na bazen a ja idem u sobu spakirati se. Koristim i mirno vrijeme da se kratko na videopoziv čujem s mamom koja se zabrinula opazivši izobličenost mog lica.
busevi i jezero
ukrasi za svečanost
Hram Budina zuba
Napuštamo sobe i sve torbe ostavljamo na recepciji pa idemo u mali šoping ‒ prvo u štosni dućan LUV SL (ODEL) koji prodaje dizajnersku suvenirsku odjeću i ine điđe, za to vrijeme V. ide sam u jednu od galerija, zatim produžujemo u Food City gdje nas V. skuplja kako bismo svi zajedno otišli do trbuha grada ‒ Central Marketa. Ulice su pune ljudi, stranih i domaćih turista, uličnih svirača, prosjaka bogalja; sutra je veliki budistički praznik Vesak i ništa neće raditi, a danas svi obavljaju zadnje pripreme i kupnju (kao kod nas na Badnjak). Na putu do tržnice susreli smo jednog barbu s kojim se V. lijepo popričao i koji nas je dopratio do natkrivene zgrade tržnice gdje ćemo pogledati još pokoji suvenir i slike u jednoj od galerija. Na žalost slike nisu baš dobre, a nisu ni posebno grozne kao naprimjer restauracija Isusa iz Španjolske Ecce Homo koju bi vrijedilo imati, pa odlazimo bez ukrasa za jedan od naših zidova. U prizemlju zgrade kupujemo začine u Ayurvedic Shopu po puno boljim cijenama nego u Scam Gardenu Isiwaya ili samoposluzi, a čak je i to skupo za lokalce (po podatcima na internetu), ali za naše bogate eurposke navike to je sića.
otočić na jezeru
Kandy
Prvo smo vozaču bili rekli da dođe po nas u podne, pa smo svako malo igrali produžetke i konačno je došao u 13. U kombi smo utrpali kufere koji su nas čekali na recepciji i kese novokupljenih stvari, pozdravili se s hotelskim zaposlenicima i krenuli. Kako nam je let oko 22:30 h imamo vremena za još pokoju aktivnost.
Napustili smo Kandy a ja sam odmah ubila oko u polusatnoj vožnji. Pubudu nas vozi u Elephant Park Village na rijeci Kuda Oya nedaleko grada Kegalle.
Ovo je još jedno mjesto gdje se mogu vidjeti slonovi, najpopularnija životinja Šri Lanke. Vidi se da je ovo privatno mjesto jer nema mnogo drugih turista i podsjeća na građevine sklepane za potrebe AirBnb-a par mjeseci prije sezone. No ne zaboravimo, prije pola godine ovdje su bile katastrofalne poplave i voda je navrla do ceste, pa uz tu činjenicu priznajem da je dobro renovirano i ofarbano, samo se u zahodima još osjeti vonj tufine.
Central Market
Na samom ulazu odabrali smo paket onoga što želimo raditi: plaća se aktivnost ovisno o tome želimo li kupati ili hraniti slonove i želimo li to raditi pola sata, sat ili duže. Vodič nas je odveo do rijeke, zasad niskog vodostaja u kojoj su bila dva slona. Oko jednog bila je grupica turista pa su moji išli kod drugog slona. Ja nisam htjela sudjelovati u slonovskim aktivnostima, samo sam gledala s obale. Oni su skinuli šlape i ušli u rijeku, pa su uz objašnjenje vodiča počeli prati slona, strugajući njegovu kožu ljuskom kokosa. Ovo su navodno slonovi spašeni iz zatočeništva, da bi došli u drugo zatočeništvo (hm), a kako nisu rasli u divljini, nisu mogli razviti znanja kako se prati, strugati i slično. Jedan od tih dresera (ne znam kako da ga zovem: vodič ili gonič slonova) nudi djeci da sjednu na slona pa da ih ovaj tušira vodom iz surle. Djeca naravno pristaju na takvu ekskluzivu, a gonič "slonovskim jezikom" (urlicima i "edukativnim štapom" s bodljama) nagovara slona što da učini. Djeca uživaju, a ja samo razmišljam gdje se nalazi još malo čiste i suhe robe koja nije pokisla u jučerašnjem pljusku. Sad im nudi i da jašu slona (mislila sam da se to više ne radi!), pa sjedaju na leđa i slon ih prenosi do stepenica gdje mogu elegantno sići. Za kraj pripremili su po četiri zdjele voća za nas četvero kako bismo hranili slona, u tome ipak sudjelujem na nagovor obitelji. Dajemo mu hranu na surlu, on sprema par zalogaja pa ih potom ubacuje u usta. Cijelo je vrijeme uz slona isti gonič i primjećujem da stalno nešto gricka i zubi su mu crveni kao da upravo žvače žive ptice. Naposljetku poziramo sa slonom ‒ moram priznati da je stvarno zapanjujuće biti u blizini ovako golemog živog bića i njegovog ogromnog tužnog oka.
Sad treba raskopati cijeli kufer u potrazi za suhom robom za djecu.
slon
Oko 15:30 krećemo put Negomba i vožnja bi trebala trajati dva sata. Kako se vozimo lokalnim cestama, na nekim dijelovima idemo puževim korakom, a negdje ubrzamo čak do 50 km/h. Vozimo se kroz gradove, rižina polja, na nekim dijelovima vide se tragovi monsuna kao što su odroni i srušene kuće. I ovu vožnju kratim najdražom aktivnosti ‒ kunjanjem.
Gladni smo pa planiramo prvo ići na pizzu a onda prošetati po Negombu. Kako ulazimo u Negombo, tako primjećujemo nešto drukčiju arhitekturu, a budističke i hinduističke oltare zamijenile su katoličke kapelice na križanjima cesta.
U 17:45h parkirali smo ispred poslovno-trgovačkog objekta u kojem se nalazi pizzeria Vito Wood Fired Pizza. Pizzeria ima odličnu ocjenu i kako u imenu navode, pizzu peku u krušnoj peći. Odabrali smo separe i uskoro je došao konobar po narudžbu. U restoran je ušla i ekipica od tri momka, zauzeli su mjesto blizu nas i uskoro počeli svirati. Pizze su dosta brzo došle i bile su odlične, a bend je vjerno reproducirao baladni rock poznatih glazbenika.
Moj izbor pizze nije bio loš, ali nagnao me da razmislim kad drugi put budem birala: jedući pizzu spicy beef ne dobijem ni pravi okus pizze a ni pravi komad mesa, pa sam tako sita, ali još željna okusa pizze žicala običnu V.-ovu Margheritu ili J.-ovu Salami pizzu. Čovjek uči dok je živ...
Iako smo se u pizzeriji zadržali točno sat vremena, Pubudu nas odgovara od šetnje Negombom jer smatra da na aerodrom treba doći tri sata prije leta. Šteta, žao nam je Negomba, ali poslušat ćemo savjet iskusnog vozača.
Negombo, grad koji nismo posjetili, živopisni je obalni grad smješten na zapadnoj obali Šri Lanke, udaljen svega 10-ak kilometara od Međunarodne zračne luke Bandaranaike. Grad je povijesno poznat po kolonijalnom utjecaju Portugalaca i Nizozemaca, što se i danas očituje u ostatcima nizozemske utvrde, mreži kanala i brojnim povijesnim katoličkim crkvama. Tu je i velika laguna bogata ribom i jedna od najvećih ribljih tržnica u zemlji. Uz bogatu povijest i tradiciju ribarenja na neobičnim katamaranima (oruwa), Negombo nudi i dugačke pješčane plaže s razvijenom turističkom infrastrukturom, mnoštvom hotela, restorana i barova uz obalu.
U 18:45 h kad smo izašli na parkiralište iznenadio nas je mrak (kao kad ideš u kino po danu a izađeš po noći) a Pubudu nas je čekao u kombiju (nije nam se htio pridružiti niti na posljednjoj večeri). Na cesti je rush hour i treba mu desetak minuta samo da se uključi u promet na glavnoj cesti u suprotnu traku prema zračnoj luci.
Dovezao nas je na Odlaske Colombo Bandaranaike Međunarodne zračne luke, tu smo iskrcali kufere koje ćemo potom ispreturati, a s njim smo se pozdravili, zahvalili mu i poslali ga da ne troši dragocijeno vrijeme.
Otvorili smo veliki kufer i platnenu torbu (koju smo po polasku spremili u kufer u slučaju velikog šopinga da imamo gdje staviti stvari) i smisleno rasporedili stvari tako da se roba slobodno tumba u platnenoj torbi, a da osjetljive kutije čajeva budu zaštićene u čvrstom kuferu. Isto tako, treba razmišljati unaprijed; jer kako letimo za Chengdu i tamo ćemo provesti jedan dan, posremila sam pokoje čisto donje rublje ako budemo imali priliku isprati znoj i slonovsku slinu.
Pri ulazu u zgradu aerodroma prolazimo sigurnosnu kontrolu prtljage, a onda idemo na šalter za check-in. Ovo traje već neko vrijeme. Djevojke su na šalteru dosta usporene a situaciju ne olakšavaju ni putnici koji iz fascikle prilažu svoju obiteljsku anamnezu ne bi li tako pripomogli šalteruši dok ona traži vizni pečat u putovnici.
Predradnik nam prilazi i samouvjereno tvrdi da letimo za Brisel i da bismo trebali ispuniti neke podatke preko aplikacije. Kad smo došli na red, a on prišao drugim žrtvama, nismo ništa spominjali na šalteru samo kako bismo obavili check-in što je brže moguće bez ikakvog ispunjavanja jer ćemo u Kini sigurno brže riješiti stvar.
Začudo kontrola putovnica ide brže pa možemo krenuti prema gateu. Hodajući hodnikom dolazimo do istog onog Bude koji nam je zaželio dobrodošlicu pri dolasku u zemlju, a na istim vratima gateova dolasci su i odlasci što malo stvara konfuziju. Sreća, u ovaj sat nema gomile putnika i nije kaotično. Naš je gate jedan od posljednjih u nizu pa hodamo kroz cijeli dugački hodnik u kojima ima dovoljno zahoda, špina za punjenje vode, štekera za punjenje mobitela i aparata za punjenje trbuha pićima i grickalicama. Gate je već otvoren iako je boarding predviđen za 45 minuta. Tek što smo skoro došli na red, J. izjavljuje da mu treba u wc, pa se izdvajamo iz reda, on trči do prvog zahoda, a kad se vratio, bilo je više neumjesno opet stati u red gdje smo bili, pa smo se vratili na početak. Ali sad uviđamo razlog ranog otvaranja gatea - tek se ovdje obavlja pravi security check i to u dva reda, za dva leta, onaj za Chengdu i drugi za Bangalore. Kontrolu smo brzo prošli jer smo se toliko ispraksirali i minimizirali da ponekad pomislim da sam nešto zaboravila koliko malo stvari imamo.
Još malo čekamo za ukrcaj uz kriket utakmicu na televiziji, a onda ukrcaj u avion Air Chine na "naša" mjesta i polijetanje za "naš" Chengdu.
Nema komentara:
Objavi komentar