Drugi dan EBC Treka smatra se prvim velikim izazovom, jer se prelazi oko 10-11 km, što uključuje u prosjeku 5 do 7 sati hoda, visinska razlika iznosi 830 m, a cilj je Namche Bazaar
U 8h35 napokon smo krenuli. Vani je svježe, odjenuli smo jakete dok se ne zagrijemo. Staza vodi uzvodno uz rijeku kojoj još ne znamo ime, pa nagađamo: Everestčica, Sava Himalajka? Ipak zove se Dudh Koshi. Radnici obavljaju građevinske radove, a nas put vodi preko Phakding's mosta i pomalo uzbrdo. Čim smo zakoračili na sunčanu stranu rijeke, postalo je vruće pa skidamo višak robe i ostajemo samo u trek base layerima. Prelaze nas grupe planinara s vodičima i nosačima, a neki se zaustavljaju da popričamo. Hodamo pokraj Himalayan Sherpa Hospitala te u Thulo Gumeli u 9h30 kratko pauziramo; u Tok Toku propuštamo jakove, pa u Benkaru u 10h30 punimo vodu na slapu te je filtriramo uz pomoć filtera i tableta. Prolazimo još selo Monjo i u 12h20 ulazimo u Sagarmata nacionalni park. Na jednom šalteru plaćamo ulaznice u nj i provjeravaju nam lokalnu dozvolu koju smo jučer platili. I ovo je koštalo po 3000 NPR (20$) za nas troje iznad 10 godina. Odmaramo uz domaće pse, jedemo hranu koju imamo sa sobom, odlazim u wc, a onda pokazujemo dozvole vojnicima i krećemo dalje. Ploča kazuje da smo na visini od 2855 m i do Namche Bazaara je još 6 km za što je potrebno u prosjeku još 4 sata hoda.
NNastavljamo kroz selo Jorsalle i prelazimo još jedan viseći most. Mislila sam da će me više biti strah preko ovakvih mostova, preko njih obično puše jaki vjetar i treba paziti da kapa ne odleti, uz zaglušujući šum rijeke, ljuljaju se - ali kad vidim kako krda jakova prolaze i koliko je tu sajli provedeno, nije me strah, zapravo prisutan je jedino razmaženi omiljeni strah. Kad smo prešli most, pojavile su se oznake za drugi put prema Namcheu. Inače EBC Trek prati rijeku, ali zbog radova put je zatvoren i navode nas na drugi, ali uzbrdo. V. je pogledao na Mapyju i zaključio kako je predloženi put težak pa "idemo mi dalje uz rijeku". Tako prelazimo preko barijere i nastavljamo. Ja negodujem jer mrzim kršiti pravila, a posebno "prometna" jer smatram da su tu s razlogom. Susreli smo jednog pastira s jakovima koji ne govori engleski pa od njega ne možemo ništa saznati. Zatim smo sreli jednog planinara koji nam govori da je put malo u rasulu, da su tu radnici ida su mu "srali" što tuda prolazi. Mi nastavljamo dalje i dolazimo do dijela koji se renovira, V. radnicima nešto objašnjava, oni nas u čudu gledaju i puštaju. Užasno mi je neugodno, prvo što očito kršimo red jer je bilo jasno označeno, a i prelazimo preko gradilišta na kojem upravo rade, a onda još hodamo preko dijela gdje je bio veliki odron i odakle se slijeva provalija prema rijeci, ali nekako me nije strah, grizem sram i idem dalje. Njih troje su ovo s lakoćom prošli već prije mene a da nisu ni trepnuli. Povremeno pratim guglovu navigaciju i cijelo vrijeme mi navodi da smo u Jorsalleu, ali nasreću ne, jer tad nam se ukazao Hillaryjev most. To je najpoznatiji most na EBC Treku, koji se uzdiže oko 125 m iznad rijeke Dudh Koshi. Tu su zapravo dva mosta, donji je stari koji je postao nesiguran pa je izgrađen novi. Malo pauziramo, obavezno pijemo vodu, mjerimo zasićenost kisika pa se spremamo za uspon uz nepregledni niz stepenica. Sad je T. vođa puta, ima snage i šiba naprijed, a čini mi se da smo mi spori kao puževi. Pokušavam je dozvati, ali od glasne rijeke ne uspijevam, još ja sa svojim slabašnim glasom. J. mi pomaže a uz zviždaljku s ruksaka napokon uspijevamo - želim je upozoriti da ne ide prebrzo zbog aklimatizacije i da pazi da se ne izgubi iz vida. Još malo i došli smo do ograde i zabrane za ovaj dio puta koji smo mi bezobrazno ignorirali.
Evo nas na terasi prije Hillary mosta, tu je velika grupa planinara s vodičima, ali svi čekaju da prođu mule i jakovi. Grupa se sprema krenuti pa im se priključujemo prije nego nas novo krdo spriječi. Prešli smo most, instagrameri se fotkaju, čak se vraćaju kako bi fotografija bila što "autentičnija". U 14h45 prešli smo most i pripremamo se za najteži dio ove etape, jer dosada je sve bilo ugodna šetnja uz rijeku. Korak po korak penjemo se uz stepenice koje su ograđene gelenderom, grupe nas prelaze, jakovi nas obilaze, svako malo se zaustavljamo, a kako je uspon strm vrlo brzo uživamo u plodovima rada - puca prekrasan pogled na most, rijeku i na ono mjesto odakle smo gledali na njega. Nakon što smo prošli dio sa stepenicama, ulazimo u crnogoričnu šumu i dalje slijedimo put. Ovdje se susrećemo s grupom Poljaka i često zastajemo s njima na istim mjestima, tu i tamo prokomentiramo, ali nemamo snage za velike razgovore. Oko 16 stižemo na mjesto s kojeg se, navodno, prvi put može ugledat Mount Everest, gugl karta ga označava kao Everest Viewpoint, na tom je mjestu tabla Topdanda 3140 m, dva zahoda i kante za smeće. Od gustog raslinja uopće ne znam kako bi se moglo vidjeti išta a i oblačno je pa je svejedno. Ovdje pauziramo nekih 45 minuta, jedemo orašaste plodove i suho voće, a T. uživa u gumastoj energetskoj pločici koju smo još imali iz Kirgistana - od lososa i grožđica.U 17 T. počinje očajavati pa svi pauziramo a već u 17h25 dolazimo do Namche Tourist Checkpointa gdje pokazujemo dozvoze i ulaznice kupljene na ulazu u Sagarmatha nacionalni park. Još malo, još malo i stigli smo do prvih kuća i table koja označava ulazak u Namche Bazaar.
Veselimo se a nismo svjesni da ćemo se još neko vrijeme penjati po stepenicama jer je naš smještaj na samom vršnom dijelu grada. Izgrađen je u obliku amfiteatra, dobrodošlicu nam želi budistička Stupa (chorten), smještena na samom ulazu u grad. Izgrađena je u tipičnom tibetanskom stilu—bijele je boje sa zlatnim vrhom na kojem su naslikane Budine oči koje gledaju na sve četiri strane svijeta. Pokraj stupe nalazi se i park s pet velikih molitvenih kotača (mani wheels). Ovi kotači su specifični po tome što ih pokreće tekuća voda (vodeni mlinovi), čime se, prema vjerovanju, blagosilja sva voda koja prolazi kroz nacionalni park. Sviđa mi se ovaj grad, živopisan je, ima mnogo ugostiteljskih objekata, lodgeva, kafića (najviši irski pub na svijetu), dućana (North Face za planinarsku opremu, iako nju nude i lokalne samoposluge). Jako mi je težak ovaj zadnji uspon, ali moj dragi sin me čeka, ne želi me ostaviti samu dok trošim zadnje atome snage.
Nakon približno 10 sati hoda, u 18h20 stupili smo u novi smještaj u kojem ćemo biti dvije noći - Namche Terrace. V. je rezervirao smještaj preko Bookinga, odlučujemo iznajmiti jednu luksuznu sobu za 35 $ i jednu običnu za 10 $. Luksuzna soba ima kupaonicu s toplom vodom i električne deke, dok obična ima samo krevete s pokrivačima. Djeca će spavati u luksuznoj, a mi u siromašnoj. Ipak, iskoristila sam njihovu kupaonicu za tuširanje, u hladnoj vodi jer mi se nije dalo čekati pola sata dok dođe topla. Svi smo se presvukli i odjenuli svoje tople toperice. Spojili smo se na internet javiti zabrinutoj obitelji. U 20 smo došli u restoran u sklopu objekta na zasluženi odmor i večeru. Atmosfera je ugodna, na sred prostorije poslavljena je plinska grijalica, muzika svira, a lokalci dolaze na piće i druženje. Moram primjetiti da dosta vise na mobitelima. Iznenađuje me ponuda u restoranu: djeca naručuju bolonjez i pomfrit, a V. i ja želimo kušati domaću hranu pa naručujemo momo okruglice, thugpa juhu, šerpa gulaš i masala čaj. Prije obroka dobili smo dobili vrući vlažni ručnik (kao japanski oshibori) da se obrišemo i opustimo prije objeda. Porcije su dosta manje nego jučer u Phakdingu kad nam je ostalo hrane na tanjuru, a sad smo sve pojeli. Legli smo oko 9h30, u krevetu još malo gledamo slike i šaljemo poruke.
Kako je ugodno leći nakon dugog hodanja, i ne osjećam nikakvu bol u leđima ni nogama, kao večer prije jer hodanje je lijek za sve.
