V. nije spavao, što od uzbuđenja, što od jet laga. Ja sam se probudila oko 4 i po, pa se digla u 5. Spremamo se za veliki događaj, čini mi se veći nego naše vjenčanje i dva odlaska u rodilište. Djecu smo teško probudili, zatim sve stvari potrpali u kufere, koje su nosači pohranili u spremište na devet dana koliko ćemo izbivati prije povratka vratiti u isti hotel, ako preživimo naravno. Već smo jučer na recepciji dogovorili skladištenje kufera, a kako odlazimo prije doručka u hotelu, oni će nam spakirati lunch-paket. Taksi je došao po nas oko 6 i 20. Do zračne luke treba tek 13 minuta, nema gužve na cesti, ali je živo, puno je pješaka i joggera, ljudi koji idu na posao, dok psi spavaju na još praznoj cesti. Malo je veća gužva na cesti prema aerodromu, gdje idemo na terminal za domaće letove. Ispred terminala čeka agent Sherpa T., koji nas je posjeo u čekaonicu dok on ode po boarding passove. Vratio se za 15 minuta i s njima smo smjeli ući u zgradu aerodroma - prošli smo kontrolu torbi. Ono što sad slijedi - čekanje. Svugdje su nas upozoravali da se naoružamo strpljenjem, i zaista je tako.
Moram napomenuti da ne letimo avionom kao obični smrtnici, mi naime letimo helikopterom. Opcija je bila ići busom do Ramechhapa i otamo letjeti za Luklu. Budući da je Ramechhap udaljen oko 130–140 km od Kathmandua, potrebno je voziti se 4 do 6 sati po cestama koje lijepo provociraju morsku bolest. Potom let traje 15-20 minuta, ako sigurno sleti na najopasniju pistu na svijetu. Avionski je promet neizvjestan, često ne lete zbog lošeg vremena, a i gužve su velike, pa je pitanje kad bismo stigli, a vremenski smo dosta ograničeni.
Oko 7:20 Sherpa je rekao da je helić u Lukli, polijeće prema Kathmanduu i da se očekuje polazak prije 9 sati. Čekamo pokraj naše agencije Prabhu, s pogledom na sigurnosnu kontrolu putnika. Na neudobnim stolicama kunjamo, a onda odjednom nas zovu na čekiranje, dajem im putovnice koje fotokopiraju, pa nas važu zajedno s rancima. Ovo je kilaža naših ranaca: T. 5 kg, V. 15 kg, J. 7 kg i K. 12 kg, otprilike 20% naših osobnih težina, što je maksimalno preporučeno za iskusne planinare.
Tad se pojavio neki Saudijac s kojim V. počinje razgovarati, dok ja opet kunjam pa ne znam o čemu se radi.
Moj san prekida još jedna sigurnosna kontrola, a onda nas agent okuplja u kombiju. V. mi prepričava slučaj sa Saudijcem - njemu je otkazan let helikopterom jer se netko od putnika predomislio zbog straha, a mi smo zapravo čekali da nam se još netko pridruži jer helić neće letjeti s jednim praznim mjestom. Kombijem nas voze oko cijelog aerodroma, po gradilištu jer se aerodrom širi, kako bismo došli na heliodrom. Kontejneri i kućice u stilu favele skrivaju urede helikopterskih prijevoznika. Zaposlenica djeluje stručno, na radiovezi je s kolegama, moramo još malo pričekati, pa smo opet sjeli, ovaj put na udoban kožni kauč a ja sam opet počela kunjat. Evo ga zovu nas. Ona oblači fluorescentni prsluk, uzima voki-toki i slijedimo je. Dok čekamo zaposlenica otkriva svoje sklonosti prema T., "baby so cute" da je T. već bilo neugodno. Čekamo još neko vrijeme, dok pilot ispuni papirologiju. Objašnjavaju nam da se heliću prilazi samo s prednje i strane. Napokon smo se smjestili, V. sjedi naprijed a djeca, Saudijac i ja straga. Velika je buka, svi imamo slušalice na ušima kako bi zaglušili buku, a i međusobnom vezom možemo razovarati. Napokon smo poletjeli u 10:50. Pilot je bijelac, Englez ili Amer, cijelo vrijeme razgovara s drugim pilotima ili kontrolom leta, čini se da dobro govori nepalski. Kad smo poletjeli imala sam osjećaj kao da sanjam i kao da sam na ringišpilu - kad se ukoso pokrene a onda se izdigne.
Sunčano je, ali šućmurasto, slaba je vidljivost, vidimo dolje sela, brda, ceste, rijeku. Let traje oko 50 minuta a treskanje helića uspavalo je T. i mene. Oko 11:45 sletjeli smo u Luklu neposredno pokraj najopasnije piste na svijetu. Kratko razgovaramo s pilotom, kaže da je zbog loše vidljivosti morao pratiti rijeku i da mu je žao da nismo bolje vidjeli prirodu. Nema veze, glavno da smo ovo preživjeli.
U Lukli je oblačno i magla, napustili smo ograđeno područja heliodroma, već prolaze planinari, praćeni nosačima i vodičima. Neki lokalni djedica bez zuba pokušava nešto zaraditi pa nam nudi pratnju, ali V. je nemilosrdan, zahvaljuje mu ali ga odbija: "We go alone!" Još malo vremena dok osposobi Mapy češku aplikaciju i time započinje naš trek.
Nema komentara:
Objavi komentar