Šri Lanka je opasna otočna država u Indijskom oceanu, ima površinu od 65.610 ㎢ (malo veća od Hrvatske) u kojoj živi oko 22 milijuna stanovnika (malo je manje u Hrvatskoj), među kojima su najbrojniji budistički Singalezi (75%) i hinduistički Tamili (15%). Službeni jezici su singaleški i tamilski, no engleski je u širokoj upotrebi u turizmu i poslovanju. Službena valuta je šrilankanska rupija (1 € = 360 LKR), a u svakodnevnom plaćanju i dalje dominira gotovina. Šri Lanka nekoć se zvala Cejlon, kad je bila pod britanskom čizmom, a i dalje koristi to ime za oznaku porijekla najpoznatijih izvozina, čaja i cimeta, dok u putničkim krugovima ima nadimak India Lite kao lajt verzija Indije bez svog intenziteta u svakom pogledu.
Kad smo se sinoć vozili do smještaja, sinulo mi je kako nam je jedna stvar promakla pri pakiranju, a to je ima li na Šri Lanki kakvih boleština poput malarije za koju bi nam trebale tablete koje nemamo. Inače smo se znali temeljito pripremati za trope, pogotovo kad su djeca bila manja, pa smo tako u putničkoj klinici obavljali neophodna cijepljenja i opremali se malaronima. A sad kako su oni veći i cijepljeni svim mogućim cjepivima, tako smo olabavili i djelujemo u stilu "lako ćemo" pa zaboravljamo na moguće zaraze koje vrebaju u toplim i vlažnim zemljama. Tako je V. odmah proguglao o malariji i srećom, ona je već 10-ak godina iskorijenjena s otoka. A putna je apoteka otprilike uvijek ista, dodatno smo se dobro opremili SPF-om i DEET-om.
Jedva smo se probudili oko osam i odmah idemo na doručak. Po dnevnom svjetlu možemo dobro vidjeti okoliš hotela - iznenađuje me činjenica da se smještaj nalazi na samom rubu jezera - krokodili su bliže nego što sam mislila! Doručak se služi u otvorenoj ali natkrivenoj prostoriji pokraj bazena, stol je već postavljen za četvoro te nam domaćin Hanse donosi hranu. Poslužena je domaća hrana, tipični šrilankanski doručak: curry od krumpira, bitta appa palačinke, pol sambol i razno voće, na izbor su kava i čaj. Mi smo trenutno jedini gosti, ovdje kao i u Nepalu turizam pati zbog rata na Bliskom istoku.
Vozač Pubudu već je došao po nas kako smo se sinoć dogovorili (on spava u blizini u smještaju za vozače) i krećemo po planinarom programu, a prvo na obližnjem bankomatu dižemo pare, jer je ipak najbolje plaćati kešom. Krenuli smo u 9:40 h i nakon 40-ak minuta stigli u Ritigalu. Ulaz smo platili po 3 $. Table nam pokazuju gdje smo došli, u šumici na proplanku nekolicina je kontejnerskih kućica i mnogo muškaraca. Jedan od njih prilazi i nudi svoje vodičke usluge za 7000 rupija (18 €). Želim njegove usluge jer ne želim uvijek ići kao muha bez glave pa J. ide sa mnom, a T. i V. kreću sami jer što će njima neki vodič. Ritigala je planina u središnjem dijelu Šri Lanke na kojoj se nalazi drevni budistički samostan. Pratimo vodiča, treba nam neko vrijeme da se naštimamo na njegov engleski te počinjemo obilazak pokraj bazena okruženog stepenicama. Drevni je to bazen koji se službeno zove Banda Pokuna. Riječ je o golemom, umjetnom kamenom rezervoaru koji predstavlja vrhunac drevnog hidrauličkog inženjerstva na Šri Lanki, a ujedno je i jedan od najvećih samostanskih bazena na svijetu. Glavna svrha bazena bila je higijena i ritualno kupanje. Posjetitelji i asketski redovnici morali su se očistiti u njemu prije nego što bi kamenom stazom krenuli u unutrašnjost samostana. Bazen je trenutno suh jer nije monsun, pa to vrijeme koriste brojni arheolozi koji kopaju, čiste i obilježavaju svaki kamen. Inače, Ritigala nije jako razvikana lokacija na turističkim zemljovidima, ali pokušava pronaći svoje mjesto među njima oglašavajući se uz pomoć dvije arheološke figure iz pop kulture - Indianom Jonesom i Larom Croft. Nastavljamo mali uspon po stepenicama koje datiraju iz 1. stoljeća prije Krista, sve je od kamena, koji su sami oblikovali i rezali uz pomoć tehnike nabreklog drva. Na vrhu stepenica okrugli je plato - odmorište za redovnike, sada je zasut zemljom, nekoć je bio plitki bazen s vodom i tada je redovnicima služio kao stanica za odmor u meditativnom hodanju. Vodič skreće s puta prema nekadašnjoj ajurvedskoj bolnici. Nasred prostora nalazi se bazen koji je malim kanalom spojen sa spremnikom za ljekovito bilje, koje se netom prije gnječilo mlinskim kamenom. Iz spremnika je mješavina bilja oticala u bazen i tako liječila pacijenta. Bazen ima i odvod jer se voda redovito mijenjala kad bi ljekovito bilje izgubilo svoje svojstvo. Pokraj je i kameni krevet za pacijente.
"We would like to order some fish!", kaže V. konobaru.
"Why not? We have local fish from the lake, it's called tilapia", veselo odgovara.
"And some local beer."
"Why not? We have Lion Lager", pokazuje na meniju.
Bilo mi je čudno ovo njegovo odgovaranje na pitanje koje može odgovoriti afirmativno s ovim "zašto ne?", no čini se da je to uobičajeno u nekim zemljama Azije, kako bi se izbjegao direktan i isključivi odgovor.
Kad je donio pića, pitamo ga objašnjenja o lokalnoj hrani kako bismo znali što naručujemo. U daljenjem razgovoru saznajemo još ponešto o konobaru Punchiju; po struci je slastičar, studirao je u Singapuru a radio po Iraku i Maldivima, i želja mu je doći u Europu. Pečena tilapia u umaku od češnjaka i đumbira bila je OK, uz riblji gulaš koji su uskoro napale muhe, iako je Punchi upalio ventilator. Inače, tilapia je slatkovodna riba koja se nalazi u bogatom vodnom području središnje Šri Lanke, ali nalazim podatak da nije najzdravija opcija. U vrtu su dva mala oltara, jedan posvećen Ganeši a drugi Budi i ravnopravno su obdareni. Saznajem razlog ovog miksa: kroz kulturno ispreplitanje hinduizma i budizma oni simboliziraju savršen duhovni balans, gdje Ganeša uklanja vanjske životne prepreke, a Buda donosi unutarnji mir i mudrost. Ručak moramo brzo privesti kraju jer imamo bukiran safari slonova koji počinje oko 14.
Na proplanku mnoštvo je otvorenih džipova s kojima u koloni krećemo na safari. Ulazimo u savanu i odmah uočavamo nekoliko slonova, džipovi se zaustavljaju svi zure i fotografiraju. Ovaj se park prostire na velikom području, naš vozač skreće svojim putem, teren se mijenja, čas je savana, čas je džungla ili granitne stijene. Toliko smo fokusirani na ideju da vidimo slonove pa nam se i od stijena pričinjavaju (kao što nam se na njuorleanskoj turi močvarama svaka grana činila kao aligator kojem samo oči vire iz vode). Tako priroda pokazuje svoje savršenstvo. Slonovi polako hodaju i jedu raslinje, mi zastajemo pokraj, ali ne izlazimo iz vozila već ih samo promatramo. U jednom trenu dogodila se scena kao iz filma Bogovi su pali na tjeme ili iz serije Daktari, koja bi se mogla oživotvoriti u ubrzanom slapstick stilu: V. se nije na vrijeme sagnuo kad smo se vozili ispod stabla, pa mu je za granu zapela kapa s cvikama za sunce, doviknuo je vozaču koji je zaustavio promet i vratio se u rikverc kako bi V. dohvatio kapu. Na kraju smo se popeli na veliku stijenu na kojoj je drvena osmatračnica s koje puca pogled uokolo.
Na povratku prema smještaju zastali smo u odličnoj samoposluzi Food City u Habarani i napravili dobar šoping: obavezno gledam lokalnu kozmetiku, pomade, tvrde sapune, mirisne štapiće i kuglice kamfora, čajeve i začine, dok V. traži pivo kojeg nema pa mora ići u poseban dućan s alkoholom, djeca biraju kekse i sladolede. Vozač Pubudu odvezao nas je u smještaj te smo mu dali voljno za večeras. Djeca jure u bazen a ja s rezidencijalnim ajurvedskim doktorom dogovaram konzultacije za sat vremena.
Ajurveda je sustav tradicionalne medicine koji je nastao u Indiji prije više od 5000 godina. Riječ dolazi iz sanskrta i u prijevodu znači "znanost o životu" (ayus = život, veda = znanost ili znanje). Njezin glavni cilj nije samo liječenje bolesti, već očuvanje i unaprjeđenje zdravlja kroz ravnotežu uma, tijela i duha. S obzirom da sam otvorena za svaku vrstu medicine, idem jer je ovo prava prilika - dugogodišnja tradicija, velika ponuda doktora i niska cijena (u Europi najmanje 60€ a ovdje 3000 rupija = 8€). Doktor je mlad, u hotelu ima svoj ured u kojem na zidu vise diplome.
Prvo pristupa pulsnoj dijagnostici na lijevoj ruci (muškarcima na desnoj) i na temelju toga dijagnosticira moju došu. Doša je osnovna životna energija i razlikuju se tri vrste: vatta, pitta i kapha. Mogu reći da mi je točno odredio došu (već sam prije rješavala testove preko interneta) te mi je rekao kako bi se trebala odnositi prema hrani i tijelu. Sve bi doše trebale izbjegavati bijelu rižu, bijelo brašno i bijeli šećer, a pranajama i joga su dobre za sve. Isto tako rekao je da je slina najbolji lijek (fuj!), najbolja hrana za naše tijelo ona je koja raste lokalno na području gdje živimo ili, još bolje, gdje smo rođeni, dakle baj baj avokado i kvinoja.
S njim sam dogovorila sat joge za sutra ujutro, pa se pridružila V.-u koju uz bazen pije pivo (nisam pitala doktora kakvi su ajurvedski pogledi na alkohol). Mrkli je mrak iako je 19 sati, odlučujemo da nećemo ići u restoran, djeca će večerati kekse iz dućana a mi pivo. Već u 21.30 idemo na spavanje jer za sutra imamo opaki plan.
Nema komentara:
Objavi komentar