Danas je poseban dan, V. kreće na završnu etapu prema Everest baznom logoru, a mi ostajemo u smještaju i gluvarimo, što mi teže pada od cijelog dana hodanja
8. travnja, srijeda
V. je u 5 sati navio sat, odmah se ustao i spremio se za polazak. Pomažemo mu oko pakiranja, uzima J.-ov ruksak za đir, dovoljno vode, tablete, a dolje su mu pripremili lunch-paket. T. je tužna što ide. Oko 6 smo se pozdravili, otišao je na doručak i krenuo. Djeci se više ne spava, dajem im mobitel da se zabave, a ja još malo kunjam do 7:15 a onda se spremamo i idemo na doručak. Prvotni je plan bio da danas svi nastavimo do Gorak Shepa i tamo noćimo na povratku s EBC-a, ali kako smo odustali od njega, želimo ovdje ostati dvije noći, no malo je zeznuto. Naime, večeras je smještaj bukiran za 60 ljudi, barba nam jamči da možemo ostati, ali ako preselimo u drugu sobicu. Soba u kojoj smo sad velika je i može se smjestiti više kreveta na kat a ne samo jednostruki kreveti kako je sad. Nema problema, pristajemo na njegov prijedlog. Vratili smo se u sobu potrpati stvari da se možemo prebaciti. Nova sobica nalazi se s vanjske strane objekta, ima jedan bračni krevet i 4 ležaja na kat. Nema grijanja pa su stavili grijaće deke, nema ni zahoda pa ćemo trebati kroz blagovaonicu i gore na kat.
Svi su gosti otišli na dnevne izlete, a zaposlenici su zaposleni: mijenjaju posteljinu, premještaju krevete, zrače sobe, metu, prazne smeće. Imam osjećaj da im samo smetamo pa odlazimo u kratku šetnju do znaka za Piramidu. Od hodanja i sunca su nam se malo ugrijale noge. Kad smo se vratili, vidjeli smo da barba skuplja smeće oko zgrade, malo mu pomogli pa opet sjeli u blagovaonicu.
Uskoro me uhvatio san pa sam otišla prileći u sobicu i odmah zakunjala. Nakon pola sata djeca dolaze po mene, da je vrijeme za ručak pa se vraćamo u blagovaonicu. Naručili smo samo dvije juhe i par jaja jer smo siti od doručka.
Oko 14 h počinju dolaziti grupe planinara. Mi smo opet otišli u sobicu, upalili deke, djeci sam opet dala mobitel, stavili su Lego movie na YT a ja sam opet zakunjala. Oko 15 zvoni mobitel, V. zove. Mislili smo da se javlja s puta, ali, divno!, on je već tu, samo ne zna u kojoj smo sobi. Oduševljeni smo da se tako brzo vratio, živ i zdrav, zadovoljan je i on zbog uspješnog uspona i povratka.
Smješta se u topli krevet s nama te nam priča kako je bilo:
"Krenija san iz Piramide tek oko 7 jer san još dogovara helikopter za sutra, nisan zna oće li bit interneta po putu. Vrime je bio lipo i uglavnon vedro i sunčano. Tribalo mi je oko dvi ure do Gorak Shepa."
"Je l' bilo ljudi po putu?", pitam ja.
"Da, ima dosta ljudi, većinom Azijati, Indijci. Teren je teži za hodat, puno velikog kamenja. Cilo vrime se prati morena od ledenjaka Khumbu."
"Onda bolje da nismo išli", dodajem ja.
"Da", V. nastavlja: "Iznad Gorak Shepa dominira planina Pumori, a kasnije Nuptse od kojeg se Everest ne vidi. Popija san čaj u Gorak Shepu, popriča s nekin Indijcen vodičem koji tu vodi grupe iz Indije uglavnom."
"Dobro da si malo odmorija".
"Brzo san nastavija do EBC-a još dvi ure. Putem su vidici na Khumbu glečer i Nuptse, spektakularno je i sve sjaji od sunca. Onda san poija ručak."
"U logdeu?", pitam.
"Ne, ono što su mi napravili u Piramidi."
"Šta su ti napravili?"
"Dva sendviča i nekoliko tvrdo kuvanih jaja!
"Super!"
"Oko 11 i po san doša u EBC. Puno se ljudi slikava kraj natpisa na stijeni, stotinjak sigurno. Ne more se u sam kamp bez dozvole za penjanje. Iz udaljenosti se vidi masu šatora, neke konstrukcije se upravo podižu. Ne vidi se Everest, Nuptse ga zaklanja. Opalija san par slika i krenija ća nakon 15-ak minuta."
"Super!"
"Puten nazad san se mimoilazija sa Šerpama nosačima s jakovima, konjima i bez njih. Neki na leđima nose priko 50 kila tereta ‒ plinske boce, krevete, građevinski materijal, što sve ne! Sa' ću ti pokazat sliku..."
"Asti!"
"Srea san neke koje smo vidili u Dingbocheu u smještaju i popričali malo. Do Gorak Shepa mi je tribalo oko uru i kvarat, vrime se počelo kvarit, oblačit. U Gorak Shepu san opet popija i nešto pojia na brzinu i odma nastavija prije nego počne oluja."
"Počea je lagano snig, vitar, ladno. Kad san krenija iz Gorak Shepa prema Piramidi skužija san da san totalno crknut od hodanja i visine vjerojatno. Na izlasku iz sela taman san srea vodiča s jakovima s kojim sam se pomalo zapriča i nastavija put sve do skretanja za Piramidu. Drža san se njega i jakova da iman neki ritam hodanja, iako sam bija crknut."
Eto, doša san do Piramide do 3, po planu, sve skupa mi je tribalo 8 sati."
"Ludilo! Jesi ponosan?"
"Jesan!"
"I mi smo!"
Gorak Shep, viši vrh Pumori i niži ispred njega Kala Pattar
Mt. Nuptse
Everest Base Camp
Khumbu glečer
Nakon ćakule otišao je na čaj a ja sam opet zakunjala! Vjerojatno ovaj nedostatak kisika djeluje uspavaljujuće na mene, ali samo po danu.
U blagovaonici je sad gužvetina od tih 60 gostiju pa donosi čaju sobu, ćakulamo još i pijemo dok su djeca na mobitelima. Zbog minimiziranja tereta nisu nosili puno stvari za zabavu, samo jednu knjigu i UNO karte, tako da im često dajemo mobitele da se zabave jer su zaista zaslužili.
Gore su gosti nezadovoljni zbog prebukiranosti jer trebaju biti u sobi s drugim ljudima. Čak nekima nude dva slobodna ležaja u našoj sobici, ali ovi odbijaju.
V. preko WhatsAppa dogovara odlazak s helićem za sutradan, iako je prognoza ‒ snijeg cijeli dan.
Otišli smo na večeru i nekako se smjestili pokraj svih tih planinara. Pričamo s Indijcima koji sjede kraj nas a hrana je odlična ‒ povrtne juhe i miks hrane na tanjuru: povrće, dal, pizza. Ova velika grupa od 35 ljudi većinom su Indijci i zajedno su na svjetskom planinarskom okruglom stolu. Malo pričamo i s predsjednikom i uočavamo tu jedno još jedno dijete. To je njegov sin kojeg vodi svugdje sa sobom, dječak ima 10-ak godina.
Uskoro odlazimo na spavanje. A u sobi opet isti problemi: svrab cijelog tijela i prđenje, ne pomaže što svakodnevno jedemo leću i to je navodno nuspojava tableta za visinsku bolest.
V. mi priča priču za laku noć:
"Sa čovikom goničem jakova san priča o svačemu, životu, familijama, poslu, kakav je život u Nepalu, Hrvatskoj, i tako... Zna da Nepalci idu u Hrvatsku radit. On je iz Khumjunga i ima tamo i obiteljski lodge koji mu vodi žena. Vrlo je ugodan, zainteresiran i razgovorljiv. Reka je da ima petero dice i priča o njima. Da je bija penjač i da se 21 put popeja na Everest i još masu puta na druge osamtisućnjake; to mi je zvučalo nevjerojatno, mislija san da pretjeruje... Da je presta zbog obitelji i da voli sad posa vodiča jakova, ali da je teško. Da se lakše penjat, jedino da ne voli prolazit kroz Khumbu icefall. Jakove je nasljedija od roditelja i brine ga što će s njima jednog dana kad on ne bude moga jer mu dica ne žive tu i rade druge stvari a nitko ne želi radit s jakovima jer da je teško. Da ih ne bi moga ni poklonit nikom, da nitko to ne želi... Posli san skužija da je sve istina bila što je reka. Pozdravili se, selfali i razminili kontakte i ćao bao..."
Vjerovali ili ne riječ je o Šerpi Phurbi Tashiju o kojem je snimljen film Sherpa.
Nema komentara:
Objavi komentar