Osmi dan najizazovniji je dan našeg EBC Treka, krećemo iz Dingbochea gdje smo se aklimatizirali dva dana te krećemo prema Lobucheu, najvišem i posljednjem smještaju prije baznog logora Everesta, visina i hladnoća nas dovode do granica izdržljivosti za što je potrebna velika fizička i psihička spremnost, koju svakim korakom dalje pomalo gubimo
7. travnja, utorak
Budila sam se više puta po noći, neprestano prdim od dal bhata (jelo od leće), svrab mi ne da mira, nos mi curi, stalno pazim na T. da se ne otkrije ili ne ispuže iz vreće, i nekoliko puta odlazim u wc. U 6 zvoni budilica koju odgađam jer mi se sad spava i muka me hvata od pomisli da ću se dočepati kreveta tek za 10-12 sati nakon dugog dana hoda. Napokon smo se digli se oko 7 za doručak u 7 (jaja i čaj).
Sunčano je jutro i sve blješti od bjeline ‒ po noći je pao snijeg.
U 9 smo krenuli, odmah iznad smještaja počinje staza i uspon. Danas smo za hodanje navukli svu zimsku opremu na sebe i dobro pazimo jer planini nema šlampavo, sve se treba dobro uvući, stisnuti, zategnuti ‒ V. i ja flisove i hard shell jakne, djeca su ostala u topericama (down jacket), svi imamo duple rukavice, tanki i debeli buff, zimske kape i kape s frontinom te obavezne sunčane naočale (kategorije 3 ili 4). Snijeg se pomalo otapa na suncu, što mi se čini bolje od ugaženog i klizavog snijega. Nismo hodali ni 5 minuta a J. počinje plakati, hladno mu je i umoran je. Pokušavamo ga smiriti, da ćemo polako ići, stajati kad želi i nosit ćemo mu ruksak ako treba. Već smo se u 9:15 h popeli do dijela iznad Dingbochea odakle počinje ravni put. U dolini se vidi Pheriche, mjesto koje smo jučer vidjeli i rijeka Lobuche. Puše hladan vjetar, stalno mi curi nos i ovaj naizgled lagani ravni dio prelazimo puno duže jer stalno zastajemo. Mnogo je grupa planinara, ali svi nas prelaze. Stalno prolaze i nosači Šerpe u oba smjera, hodaju gledajući u mobitel ili slušajući muziku.
Sad počinje T. plakati da joj je hladno, V. joj daje svoje debele rukavice (iako i ona ima svoje, ali očito joj ne griju dovoljno), V. je preuzeo njezin ruksak, a ja uzimam J.-ov jer je i njemu teško. Tad i ja počinjem plakati kao kišna godina i ne mogu se smiriti. Užasno mi je, osjećam se bespomoćno jer joj ne mogu više pomoći, imamo još puno hoda i naprijed i nazad do ikakve civilizacije i pomoći.
Snijeg se otopio i zemlja je blatnjava po čemu mi je teško hodati jer se osjećam nestabilno i kao da ću se svaki čas skliznuti, srećom pomažem se štapovima. Kasnije V. nosi J.-ov ruksak, a ja od T. jer je lakši. T. se smirila, tješi mene, da su joj se ruke ugrijale, pa sam i ja pomalo došla sebi i nastavljamo dalje.
U 12 h dolazimo do dijela odakle se vidi Dhukla (Thukla), ledenjačka rijeka i most. Kad smo se približili shvatili smo da je viseći most u izgradnji pa moramo ići skroz dolje prema stijenama i preći rijeku preko malog mosta. Slijedi uspon prema Thukli, mjestu sa samo dva lodgea. V. je odlučio unajmiti pomoć pa dogovara konja koji će T. jahati i momak će nositi njezin i J. ruksak; ovu uslugu plaćamo 100 $. J. i ja već krećemo na uspon prema Lobucheu u 12:45, ali svako par metara stajemo, i T. nas je na konju i u društvu momka imena Kailash začas prešišala na konju, V. ih prati u stopu. Pratimo veliku grupu s vodičem, ali su nam prespori jer mi zapravo želimo stići T. Staza je naporna i stalno je uspon, šljunčana je to završna morena Khumbu glečera, u suprotnom smjeru idu jakovi, konji i Šerpe. Uz J.-a i mene ide još jedna mala grupa, obitelj s djecom i nosačima, ali ne ostvarujemo kontakt, nikome nije do ćakule. Zastaju svaki čas, kao i mi. Napokon smo došli do vrha ovog uspona oko 13:50. Tu nas V. čeka, ali nema T. na konju. Kaže da je rekao Kailashu i T. da idu svojim tempom do smještaja. Pauziramo na mjestu gdje počinje lokalitet sa spomenicima poginulim planinarima i Šerpama, Everest Memorial, Chukpi Lhara. Tu se nalazi i spomenik Scottu Fisheru koji je poginuo u jučer spomenutoj katastrofi.
Aplikacija Mapy predviđa još sat vremena hoda do Lobuchea, staza je ravna, razvedrilo se pa sunce malko grije. U ovom trenutku odlučili smo se razdvojiti, V. će ići svojim tempom, malo brže, da što prije stigne do smještaja gdje bi T. trebala biti, a J. i ja nastavljamo polako. Iako je ravno i toplije, brzo se umaramo i svako malo stajemo. Ponegdje ima planinara i nosača. Nije nam trebalo duže no što je app predvidjela i oko 15 h smo stigli u selo Lobuche. Već pretpostavljate da smještaj nije u samom mjestu nego malo dalje, pa nastavljamo još 20-ak minuta klipsati. Dolazimo velikih stijena gdje se put račva, desno prema Gorak Shepu, odnosno nastavku EBC Treka i lijevo za 8000 Inn Pyramid, naš novi smještaj. Još par minuta hoda i nailazimo na znak za Piramidu - Internacionalni laboratorij-opservatorij.
Građevina je, logično u obliku piramide, izgradili su je Talijani za znanstvene potrebe i ponekad se naziva i "talijanskom piramidom".
U 16 smo napokon stigli. T. veselo izlazi i dočekuje nas, njezin je put dobro prošao. Došao je i V. nedugo nakon njih. Momak Kailash i konj Lucky bili su dobri. Ulazimo u blagovaonicu, barba koji ovo sve vodi nas prima, posebno je pažljiv prema djeci, koja su mu rijetki gosti. Dat će nam sobu s popustom po cijeni od 55$ po osobi, umjesto 70$, i sve je uključeno u cijenu (soba, struja, topla voda, hrana, čaj i internet). Odmah smo naručili juhu i čaj a potom odlazimo u sobu. Soba ima četiri kreveta, a grijalica instalirana na zidu ne radi pa su nam stavili električne deke u krevete. Odjednom me obuzela drhtavica i zimica i ne mogu se smiriti ni jogaškim vježbama disanja. Brzo ulazim u krevet ugrijati se a djeca mi pomažu, vade vreću za spavanje i moju topericu. Kad sam se ugrijala i smirila odlazim se tuširati prvi put u četiri dana. Nekoliko je "brodskih" wc-a u kojima se nalaze i tuševi s toplom vodom.
U 18:30 h idemo na večeru, blagovaonica je puna planinara koji su pomalo počeli pristizati. Oči veće od guzice, puno toga smo naručili pa nam ostaje, što nije u redu, jer na ovoj visini ništa ne dolazi jednostavno - ili helikopterom ili na leđima. Drugi put ćemo naručiti manje.
Ovaj psihički i fizički naporan dan zaključujemo odlaskom na spavanje oko 20.
Danas smo donijeli odluku da će sutradan samo V. nastaviti put do Everest Base Campa, a nas troje ćemo ostati u smještaju.
Probudila sam se oko 23, fali mi zraka. Mjerim kisik, zasićenje je oko 70 %, što je normalno na ovoj visini, i potkovana sam Diamoxom (tabletama za visinsku bolest). U sobi je zrak svjež, ali javlja se neobičan i ne posve stran osjećaj. Pokušat ću ga opisati: ležiš u krevetu, ali sunce dopire kroz prozor i svjetlost je popust oštrog noža u očima, pokrivaš se dekom preko glave. Osjećaš olakšanje za oči, ali uskoro nestaje kisika pod dekom, pokušavaš izdržati no u panici otkrivaš deku i osjetiš olakšanje za pluća novim udahom kisika. Eto, takav je osjećaj, ali kao da si cijelo vrijeme pod dekom, bez olakšanja. Nekoliko puta na silu hiperventiram i dižem kisik do 90%. Još par puta odlazim u wc, opet me crijeva muče u vidu viška zraka od leće. Djeci mjerim kisik, ona mirno spavaju, dobro dišu, kisik je zadovoljavajuće razine. A onda sam napokon oko 1 zaspala uz audioknjigu na Youtubeu, fala Bogu na internetu.
Nema komentara:
Objavi komentar