Nepal // Everest Base Camp Trek // 7. dan // Dingboche (4410 m)

Sedmi je dan dan aklimatizacije i odmora u Dingbocheu, tu spavamo dvije noći, penjemo se na Nangkartshang a onda se zasluženo gostimo u Cafeu 4410, kojem bi mnogi kafići na nižim nadmorskim visinama mogli itekako pozavidjeti zbog ponude i usluge

6. travnja, Uskrsni Ponedjeljak

U 7:00 h idemo na doručak koji se sastoji od jaja, tosta s džemom, čaja i kave. Ispred kuće nalazi se kaca vode sa špinom, ali voda je zaleđena i ne mogu oprati zube. Zaleđena je i voda iz špine u unutarnjem wc-u pa preskačem jutarnju higijenu. 

U 8:35 h krenuli smo na aklimatizacijski izlet na brdo iznad Dingbochea, čiji se vrh zove Nangkartshang (5083 m). Na izlazu iz dvorišta prolazi staza za daljni EBC Trek, a u drugom smjeru se ide na ovo brdo. Jutro je vedro i sunčano i teren me podsjeća na Mosor (ako se točno sjećam) - grmovi, puteljci i kamenje. Stajemo svako par metara, a onda nastavljamo. Vidimo gdje je naš cilj - velike stijene sa zastavicama i mnogobrojni planinari.

Dingboche

Dingboche, prema Imja Khola ledenjačkom jezeru

U 10:30 h dolazimo do tih stijena ali tek onda shvaćamo da to nije vrh na koji smo se namjerili nego još gore, prema drugim stijenama koje se tek sad vide. Zaustavljamo se, pijemo vodu i jedemo snickers da nam da snage za dalje. Iako nismo na vrhu brda, i odavde se odlično vide doline Imja Khole s Dingbocheom i dolina rijeke Lobuche sa selom Pherichem. Vidimo i helikoptere koji svako malo dolaze u Dingboche i dalje prema Base Campu.

Idemo dalje prema onim stijenama, jaki vjetar donosi i odnosi oblake oko nas. Ipak ni ove stijene nisu taj glupi vrh, nego treba ići još dalje. J. i ja odustajemo od uspona i odlučujemo se vratiti. V. i T. idu dalje, u nadi da će se popeti na vrh, a J. i ja se lagano spuštamo istim putem kojim smo došli, a tuda će se i oni spuštati. Kad smo krenuli natrag bilo je 11:45 h, jako sporo idemo iako izgleda ne'š ti. U 13:00 h smo došli nadomak mjesta, uokolo su jakovi, kad u daljini vidimo njih dvoje kako se spuštaju. Pričekali smo ih  i zajedno se vratili u smještaj. Došli su do 4825 m i odlučili se vratili. U smještaj idemo na brzi ručak a odmah nakon u centar Dingbochea prema Cafeu 4410 na projekciju filma u 14 h. Usput smo u jednom dućanu meni kupili cvike za sunce za 3000 rs. 

falši vrh do kojeg smo J. i ja došli, u daljini DIngboche

U Dingbocheu, Nepalke peru robu na hladnoj rijeci na putu

Pitate se zašto uopće ručamo u smještaju, zašto odmah ne odemo u Cafe 4410. E pa zato što je u smještaju posvuda "upozorenje/molba" da ne jedemo okolo nego u smještaju jer tu plaćamo spavanje i obroke, pa želimo biti pošteni prema ugostiteljima. Po putu V. je susreo australsku obitelj s djecom. Čim ugledamo bijelce s djecom prepoznamo se i zaustavimo, to je valjda normalno jer su rijetki takvi a uvijek možemo nešto saznati jedni od drugih. Od ovih smo, na primjer, saznali da se mama razboljela i išla je u lokalnu bolnicu u mjestu. Jako je zadovoljna uslugom i doktorom. Vidjeli smo i još jednu zdravstvenu ustanovu koja nudi manje kirurške zahvate, i nadam se da nam neće trebati kao skoro u Biškeku.

     

U Cafeu 4410 dekadentno uživamo uz: prvo kavu, vruću čokoladu, sokove i kolače, da bi se kasnije naša narudžba proširila još na kokice, pizzu i okruglice od sira. U ponudi imaju i suvenirske platnene torbe, metalne čaše, zastavice, igre. Iskoristili smo priliku da napunimo mobitele i kupili još par snickersa i kitkat, a djeca su dobila po jedan na poklon.

Na našu žalost ne puštaju film Sherpa već Everest koji smo već gledali (sa svekrvom). Film se radi o planinarskoj tragediji iz svibnja 1996. kad je osam planinara poginulo pri silasku s Mt. Everesta. Predložak za film bila je dokumentarna knjiga Jona Krakauera Into thin air (Bez daha – osobni obračun s tragedijom na Everestu). Nakon što smo pogledali film vratili smo se u smještaj oko 17 da se malo odmorimo (haha) prije večere. Večeru smo prethodno dogovorili u 18:30, a još smo pretrpani od žderanja u Cafeu 4410. 

Cafe 4410

 

Blagovaonica je ovaj put ugrijana, Šerpe nosači i vodiči sjede uokolo peći, griju se i s njima jedna gospođa. Uskoro saznajemo da je Njemica koja je sama išla na trek, a cilj joj je bio Gokyo, a ne Everest BC. I mi se grijemo pokraj peći a onda na jedvite jade jedemo ono što smo naručili, i idemo na spavanje jer će sutra biti težak dan. 

Smrači se oko 18:30-19:00h, što je prikladno za raniji odlazak u krevet. Po noći je -16℃, a po danu -9℃. Navečer je uvijek ista procedura što nam daje osjećaj sigurnosti - presvlačenje iz dnevnog u noćni base layer, pripremanje vreća za spavanje itd. U istoj smo robi cijelo vrijeme: hlačama, base layerima, flisovima, pa čak čarape i mudante nosimo po više dana i nismo se tuširali od Tengbochea. Čak ni zube nisam oprala od sinoć jer mi se nije dalo vani smrzavati. Leđa me ne bole, samo malo noge. Djeca se ponekad žale na nogobolju pa ih izmasiramo, a V. je dobio žulj na leđima od North Fake ruksaka.