Probudila sam se... ma zamisli, ja sam se probudila. Je li bio koji dan da se nisam probudila? - Nije još! Mislim da nema ni mog posta koji ne počinje s ovom rečenicom. Ipak, tako je najlakše početi opisivati dan bez obzira je li se pogubio u računanju vremena, vremenskoj zoni ili nespavanju. Kao što je i besani odlazak u krevet ipak teoretski reset dana, tako je i "buđenje" u novom postu označavanje novog dana.
Probudila sam se još u avionu oko 6 ujutro po istanbulskom vremenu (to je oko 9 po kirgistanskom), što znači da sam spavala oko 4-5 sati, na ovom 5h50 min dugom letu.
Sletjeli smo oko 7:20 u Međunarodnu zračnu luku Sabiha Gokcen; slijedi kontrola putovnica koja dugo traje, iako su šalteri podijeljeni na domaće i strane putnike, a zatim čekanje prtljage. Na istoj traci za prtljagu drugi putnici s drugih letova čekaju svoj bagaž, ne sjećam se odakle su doletjeli, ali većina je njih čekala kartonske kutije, u kojima je - flaširana voda! Evo napokon naše prtljage: mali kufer, V.-ov ranac i moj novi ranac. Kad imamo ovoliko puno prtljage (još četiri ruksaka ručne), uvijek osjećam breme i muka me hvata koliko toga moramo tegliti, a onda još unaprijed katastrofiziram moguće situacije - masu prtljage u nagužvanom javnom prijevozu, kad mi je prvenstveno jedno oko na djeci, a drugo na stvarima. Zato inzistiram da prtljagu ostavimo u lockerima na aerodromu. Samoposlužnih lockera nema nego samo šalter na kojima su neljubazni muškarci. V. se snažno protivi ovome, ne zbog nesigurnosti nego škrtosti, ali meni više vrijedi platiti 16 eura i ne tegliti ranac u kojem je tapet i druge, za Istanbul, nepotrebne stvari, usput imam i obični ruksak na leđima u kojemu je laptop, putovnice i slične vrijednosti, a nemam dva para leđa. Ha! Mislim da mi je dobar argument, plaćam i ostavljam ruksake, što nam zateže međusobne odnose, ali idemo dalje. Od drugih praktičnosti treba napomenuti da je V. kupio tursku e-SIM karticu dok smo još bili u Kirgistanu, jer je očito blokirana kupnja iste na području Turske (znatno je povoljnija ova online). U metrou slijedi ista procedura: kupnja karata i linija metroa do zadnje stanice Kadıköy jer nam je smještaj u istom hotelu kao i u polasku. Kadıköy je praznjikav, ugodno je jutro, još nema gužve ni turista, dućani i kafići još ne rade ili tek postavljaju stolice i stolove.
turski streetfood
U Khalkedon Hotelu soba još nije spremna, srećom, prethodni gosti su je napustili i čistačica je već unutra te ostavljamo prtljagu na recepciji (minijaturna recepcija, bez ikakva paravana, naša prtljaga je onako na izvol'te, može se poslužiti tko god dođe, ali je bar ostavljamo besplatno i s vjerom da će sve dobro biti, ali moj vrijedni ruksak uzimam). U blizini se nalazi šarmantni kafić Lusnika koji u ponudi ima doručak i maloprije je otvorio. Na terasi smo jedini gosti uz domaće mace koje se izležavaju po stolicama. Doručak je odličan - jaja, pomfrit, turska kafa, a V. je odabrao kraljevska turska jaja - menemen. Vraćamo se u hotel i soba je spremna, i to ista soba i odmah koristimo njezine blagodati - ja spavam nekoliko sati a ostali se zabavljaju na svoj način. (U Turskoj je blokirano korištenje igrice Roblox).
Da dan ne prođe u izležavanju, oko 14 izlazimo u đir.
Naš kvart Kadıköy, na turskom znači "selo sudaca" nalazi se na azijskoj strani grada, na istoj kojoj se nalazi i zračna luka našeg interesa. Spojen je s kvartom Moda kojim smo prošetali nekidan i nešto je drukčiji od europske strane grada koja je prvenstveno turistička. Turistička je i ova, ali umjereno, uz ovakav turizam može se mirno živjeti (takav je samo moj dojam 9. rujna u utorak). Ipak, kupujemo karte za brodski prijevoz do europske strane. Brodovi su odlično organizirani, raspored je jasan i natpisi su vidljivi. Iz broda izlazimo na stanici Karaköy pokraj Galata mosta na kojem hvatamo tramvaj za Sultanahmet kvart prelazeći dotični most i za 15 minuta smo tamo.
Pješke smo stigli na Carigradski hipodrom (Sultanahmet Meydanı) javni trg s ostacima antičkog hipodroma, na kojemu se nalaze egipatski obelisci, grčki metalni zmijoliki stup i velika fontana.
Prvo idemo posjetiti Ahmediju ili Sultan Ahmet džamiju, najpopulariju po imenu Plava džamija. Kako bismo ušli u njezino zatvoreno dvorište, kružimo oko i ulazimo gdje svi ulaze. U atriju ima turista, domaćin i stranih, u grupama, parovima i samaca. Ostavljamo cipele na predviđenom mjestu, prekrivam glavu šalom iz Uzbekistana i ulazimo u tapeciranu unutrašnjost. Unutra je puno veća gužva nego vani i svima nam pogledi streme prema stropu - izrađen je od tisuća iznik pločica, navodno plave boje po kojem je i dobila svoj nadimak. Pri izlasku, gužvamo se pokraj baba, dida, muškaraca, žena i djece koji se guze da bi navukli svoje cipele onako polustoječki, dok oni pametniji imaju šlape ili ugažene mokasine. Opet smo vani u haremu (kako se službeno zove zatvoreno dvorište džamije) pod natkrivenim dijelom gdje su poredani mnogobrojni plakati koji nas uče o islamu i islamskom načinu života.
kad bi barem...
U blizini se nalazi i džamija Aja Sofija, ali ulaz košta 25 eura pa si nećemo priuštiti posjet. Obilazimo je i prolazimo pokraj ulaza u Topkapi Saraj, palaču u koju je ulaz još skuplji te nastavljamo šetnju do Slàinte Irish Puba u kojem trošimo netom ušteđeni novac. Nakon par piva preostaje nam još posjetiti jednu od glavnih atrakcija grada - Velikog bazara (Kapalı Çarşı). Oko 18.30 je sati, mnogobrojni štandovi zatvaraju ali neumorni prodavači i dalje vabe zlatom, tepisima i robom. Ništa nas ovdje ne privlači, dapače, meni je odbojna ova trgovina i cjenkanje. Za kraj treba još prohodati jednim od sokaka u kojima je trgovina još u akciji - falša roba, cipele, odjeća poznatih marki - kako bismo došli do trajektnog pristaništa Eminönü pokraj Galata mosta na Zlatnom rogu. Trajekt nas vraća natrag u Kadıköy na riblju večeru u Hamsi Pubu te odlazimo na spavanje oko 9.
Cijeli dan mi se užasno spavalo, male sam snage, noge me bole od dugotrajnog sjedenja u avionu i prethodno autu, tako da ni ova poludnevna šetnja nije pomogla.
