Danas nam je zadnji cijeli dan u Karakolu, kad možemo biti opušteni, spavati dokad želimo i provesti ga u mirnijem ritmu. Ali to se neće dogoditi. Tempo će svakako biti mirniji nego zadnjih dana na planini, ipak tu su blagodati civilizacije - taksiji, restorani, pitka voda i sve ono što nam je proteklih dana bilo nedostižno. Zato još više osjećam opuštenost i zadovoljstvo iako imamo zacrtan plan.
Dobro smo se naspavali i dočekali ugodno, mirno i sunčano jutro. Ležeći u krevetu pišem natuknice o prošlim danima s planine jer sam mobitel držala ugašen, a za blog ne smije manjkati podataka.
Ustali smo prije dogovorenog vremena za doručak te nam ga Rustam odmah priprema jer je i njemu tako više odgovara kako bi se uhvatio drugih poslova.
Već danima pijem čaj umjesto kave i godi mi iako više nisam pokvarenog želuca niti smrznuta...
Danas je nedjelja, dan kad se odvija stočni sajam (animal market), na internetu i vodiču piše da radi do 10, Rustam kaže da bi moglo još biti otvoreno te se spremamo i idemo bez obzira na sve. Pozvali smo Yandex i malo poslije 11 stigli smo. Prolazimo kapiju kojom većina kamiona natovarenih stokom izlazi, a vozači kroz prozor plaćaju "sajmišninu". Sajmište se pomalo prazni no još ima životinja tako da uspjevamo prošetati bez puno gužve. Gledamo konje, krave, kirgistanske guzate ovce, (svinja nema jer ovo je muslimanska zemlja), poneki prodavač sretne ruke još pregovara s mušterijom, a oni koji nisu uspjeli prodati, gone svoje životinje natrag u kamione. Primjećujem da je dosta golobradih momaka, još su gotovo djeca, rade i pomažu obitelji u ovom biznisu, ali nisam vidjela ni jednu ženu. Ponešto je zapadnih a i lokalnih turista. Zaustavlja nas jedan čovjek, raspituje nas odakle smo i slično. Kirgistanac je iz Oša i došao je na jednodnevni izlet sa svojim šestogodišnjih sinom vidjeti ovaj slavni sajam. Čudimo se njegovoj volji jer od Oša do Karakola potrebno je 16 sati vožnje te zaključujem da su ljudi ovdje baždareni na duge vožnje.
Izlazimo iz prostora sajma i u hladu stabla zovemo Yandex koji će doći za desetak minuta, kadli smo shvatili da su nam cipele prljave od zemlje i balege, pa koristimo vrijeme čekanja da ih donekle očistimo kako čovjeku ne bismo uprljali auto.
Sljedeća je stanica Dungan džamija u centru Karakola. Naziv Dungan odnosi se na kineske muslimane koji su iz Kine izbjegli u središnju Aziju. Arhitektonski nije tipična džamija, naime građena je u budističkom pagoda stilu i nema minaret. Izgrađena 1910. godine od drva bez ijednog čavla i njome dominiraju plava, žuta i crvena boja. Na ulazu u dvorište označena je simbolična cijena koju ne plaćamo jer nemamo kome, a na vješalici su ponuđene mahrame kako bi žene pokrile glavu. Sama džamija trenutno je zatvorena pa provirujemo unutra, obilazimo i koristimo se izvanjskim šekretom koji je u stražnjem dijelu dvorišta. Ispred je parkirao autobus a turisti su oživjeli ovo inače mirno mjesto.
Nakon obilaska džamije prelazimo ulicu gdje se upravo podiže mali lunapark, tu je i kino. Nakon kratke zabave pješačimo prema Pravoslavnoj crkvi Presvetog Trojstva, ugodan je rujan, sunce još prži pa idemo sjenovitom stranom ulice. U Toktogul ulici usputno ulazimo u jedan od brojnih second hand (секонд хэнд) dućana da vidimo ima li kakve dobre planinarske robe: izbor je odličan, ali kupujemo djeci nekoliko stvari jer nam je prtljaga ograničena.
Pravoslavna crkva danas je otvorena pa ulazimo unutra s grupom australskih penzionera, ulaz je besplatan, posvuda su upozorenja da je zabranjeno fotografiranje što svi ignoriraju, tako i mi a tako i babuška koja desno od ulaza u crkvu prodaje ikone, suvenire i slično. Cerkov je izgrađena 1895. na mjestu stare crkve koja se srušila u potresu, ovaj put od drva i bez ijednog čavla, i otada je najviša građevina u Karakolu sa svojih 26 metara. Okolo crkve prostran je cvjetnjak i nekoliko klupa.
kinoteatar
Pravoslavna crkva Presvetog Trojstva
Otče naš
Sad je oko 14:15, gladni smo pa idemo nešto pojesti. Od lokalnih jela još nismo probali ašlan-fu, koji je Rustam gorljivo gadio kad god bi ga pitali mi ili neki drugi gosti; svaki put bi naglasio to "fu" u nazivu jela, kao da samo ime daje naslutiti da nije dobro čim ima "fu" u imenu (na ruskom je fu slično kao naše fuj).
Mi ipak želimo probati svaki lokalni specijalitet (kao i šišmiša na Sejšelima, guštera na Filipinima ili aligatora u New Orleansu) pa idemo u jedalnu koja se nalazi nekoliko minuta od crkve na Centralnom bazaru (Bugu Bazar). Bazar je natkriveni prostor, s lijeve i desne strane ima svega i svačega: robe, tekstila pa usluge frizera, manikera, pozamanterija i restoran ašlan-fua. Ovo je mjesto dobro uhodano, radi na principu menze - uzima se tacna i ide u red, naručuje i na kraju plaća. Stolovi se velikom brzinom prazne i pune, a zaposlenici ih brišu za nove mušterije.
Ašlan-fu ljuta je juha koja se servira hladna s ručno rađenom tjesteninom lagman, tradicija naroda Dungan, koja se servira uz pecipalu ili hrenovku u tijestu. Neki bi rekli da je ovo jelo splačina. Djeci se ne sviđa pa V. i ja naručujemo za sebe. Odjednom za jednim od stolova prepoznajemo poznato lice - Švabu kojeg smo upoznali na samom početku đira na Ala-kul jezero. Javljamo mu se, a njemu treba koja sekunda da nas prepozna. Priča kako mu je bilo na planini i kaže da je zaspao na suncu - što se i vidi - lice mu je crveno a usne bijele. Još je nabrijan na nastavak putešetvija, pa smo se pozdravili i zaželjeli sreću jedni drugima.
kuhinja koja nudi 3 vrste ašlan-fua
ašlan-fu - bila bi bolja vruća
Karakol
Sad i djeca moraju nešto jesti, zaželjeli su se bolonjeza a mi ih želimo počastiti zbog toga što su junački izdržali hajk. V. gugla koji restoran ima bolonjez i nalazi Dastorkon do kojeg nas vozi Yandex. Dastorkon je restoran koji ima dobru ocjenu ali nimalo nam se ne sviđa - okaljan je turizmom i željom za profitom. Uređenje u modernom stilnu s tradicionalnim detalijima, dugo čekamo konobaricu, a kad smo u meniju vidjeli da nema bolonjeza, naručili smo samo piće. Zatim hvatamo Yandex, i idemo u provjereni Tattuu od nekidan. Konobarica nas je prepoznala i razveselila se. Djeca dobivaju svoj bolonjez, naručujem salatu, a V. soljanku. Sve je bilo odlično i svi smo zadovoljni.
Idemo do dućančiča Moskva, pa u smještaj. U jurti se odmaramo, kunjamo i pomalo pakiramo. Večeramo jogurt i pahuljice, pijemo pivo u ugodnoj bašti i uživamo u posljednjim trenutcima mira u ovom gradu koji nam je omilio.
Već sam pisala da je Karakol grad koji podsjeća na slavonsko selo, nije lijep, ima nekoliko spomenika kulture i vjere koji svakom gradu daju temelj, ali njegov štimung, i to što je polazna štacija za ozbiljne planinare (mi nismo ti), daje mu ono nešto zbog čega bi se opet vratila ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar