Sinoć smo lakše zaspali jer je jučerašnji dan bio jedan od fizički najnapornijih u životu. Jutros nam već oko osam gazdarica kuca na vrata jurte "Zavtrak!" pa smo se V. i ja ustali, a djecu ostavili da se naspavaju. Dan je lijep i sunčan, čini mi se toplije nego u Siroti, a to je zato što ovdje planine ne zaklanjaju sunce, već nas punim sjajom grije. Sada po danu iznenadio me izgled ovog kampa, jer sam ga sinoć skroz drukčije doživjela - imala sam osjećaj da je cijela šuma oko nas, kad ono, ni jedno jedino stablo s ove strane rijeke. Sanitarni čvor koji se nalazi 20-ak metara od jurti i domaćinske kuće izgleda isto kao i sinoć - totalno zasrano. Čučavac je to s vodokotlićem koji cijevima iz rijeke doprema vodu u vodokotlić i špinu s izvanjskim lavaboom, za zdravo umivanje u mrzloj vodi. Za doručak su jaja i hrenovke uz čaj. Uz sinoćnje ognjište gdje je gorila vatrica nekoliko je klupa, na jednoj sjedi momak koji čita debelu knjigu. V. i on započinju razgovor iz kojeg saznajemo: on i prijatelj putuju Kirgistanom već par mjeseci, Nizozemci su. Na stočnom pazaru u Karakolu kupili su konje kojima putuju po zemlji, a o jahanju uče iz spomenute knjige.
Djeca su se probudila i doručkuju. Pričamo i s domaćinom, prijevoz do Ak-Suua košta 100 eura, a mi imamo puno manje novca i računamo koji su nam prioriteti. Željeli bismo djeci priuštiti jahanje sad i ovdje na planini da to skinemo s dnevnog reda pa smo dogovorili sat jahanja za 1500 somova. Konjanik koji ih vodi na konju, ne znam je li Almazov zaposlenik ili nezavisni poduzetnik. Pričamo još malo s gazdom, želi ići na Madagskar, voli i prati nogomet, zatim malo pričam sa ženom, dijete ima godinu i po, ne pušta ga da trčaka po ovoj lijepoj livadi nego ga gura na trokolici. Na suncu su nam se roba i cipele osušili i pomalo se pakiramo dok djeca jašu. Kupili smo još nekoliko boca vode i napunili još jednu ili dvije da iskoristimo preostale tablete. Altyn-Arašan poznat je po toplim izvorima pa pitamo savjet gdje je najbolje otići. Savjetuju nam prirodni bazen uz rijeku, koji nam je usput, k tome još besplatan. Danas ne žurimo, do Ak-Suua je 4 sata hoda, i idemo prema civilizaciji.
Oko 11:30 smo se pozdravili s domaćinima i uputili prema vrućem izvoru. Iako je današnji zadatak spuštanje u nizinu, ipak ima poneka uzbrdica jer je teren takav. Dok nam je Bulak Say još vidljiv, skrećemo s puta nalijevo prema rijeci gdje je nekoliko velikih stijena i prateći stazu, nastavljamo dolje prema rijeci. Ovaj mi je spust užasan i teži od jučerašnjeg spusta s vrha Ala-Kul Passa, javio se odgođeni strah. Jučer mi je mozak radio u preživljavačkom načinu pa nije bilo mjesta strahu i panici, nego su se sad javili pri ovom puno manjem pothvatu. Bojim se i grozno mi je. Svaki mi je korak nesiguran uskim zemljanim puteljkom koji gleda u provaliju i veliku rijeku, hvatam se za travke koje rastu usput kako bih se osjećala sigurnije. Točno u podne stigli smo na odredište. U stijenama na proširenju iznad rijeke sagrađen je bazenčić, bolje rečeno, kada za dvoje-troje ljudi. Kako na svako putovanje nosimo kupaće, jer se uvijek može ukazati prilika za kupanje, bilo u toploj ili ledenoj vodi, tako smo ih i na ovaj đir ponijeli. Vani je friško, puše ledeni vjetar ali u trenutcima zatišja sunce grije. Presvukli smo se i brzo ušli u banju. Voda je jako ugodna, odmah smo se prisjetili toplih izvora na Islandu - nisam imala pojma da ih ima i u Kirgistanu. Voda smrducka na sumpor, djeca se žale ali im je lipo toplo, i mene vonj vraća na Rivu. V. se smuca okolo i fotografira, a kad se vratio, priča nam da malo dalje ima još veći bazen. Izlazak na vjetar nije ugodan, ali brzo se prebacujemo u veći i opet uživamo. Uskoro su došli drugi posjetitelji - njemačka obitelj - tata i dva sina tinejdžera s lokalnom vodičicom. Malo smo popričali, on nas je slikao tako da nemamo samo seflije ili nepotpune obiteljske slike. Zatim su se oni išli bućnuti a mi smo se presvukli, i tada je došla lokalna ekipa koja često dolazi oprati se haha. Pozdravili smo se sa svima i krenuli uzbrdo prema cesti za civilizaciju.
Taman kad smo se počeli penjati, došla je jedna ekipa od 7-8 ljudi i dolje je nastala prava gužva a mi smo sretni što smo imali dvije banje samo za sebe. Oko 13 nastavili smo pravo spuštanje, ima ponešto prometa - planinari koji pješače, motoristi na crosserima, ekipe u 4x4 džipovima ili čvrstim sovjetskim kamionima. Ovaj put prema dolje naporan je za koljena, sunce prži i sve jako dugo traje. Cesta je dovoljno široka kako bi vozila mogla prolaziti, ali puna velikih kamenja, uz pokoji prijelaz preko riječice koja se slijeva... Priroda je prekrasna, posvuda crnogorica, sad su tu i livade. Nakon nekog vremena prolazi kombi i Nijemac od maloprije nudi nam prijevoz, ali ga odbijam - pomisao na vožnju grbavom cestom tik uz provaliju izaziva mi veći strah i muku nego "malo" hodanja. Putem smo sreli i mladu obitelj s bebom (!), svi su svjetloputi i svjetlokosi, a dijete nose u nosiljci-ruksaku, ono spava, ali glava mu visi sa strane i na udaru je podnevnog sunca, što u meni odmah izaziva paniku i stereotipne misli o istočnim Europljanima na planini, misleći nadmeno kako smo mi pametni i organizirani. Idemo dalje uz povremene pauze, kadli smo opet ostali bez vode. Rijeka nam je nadomak, no nije sigurna za piće, pa nećemo riskirati. Nervozni smo i umorni, V. i ja se svađamo i prigovaramo jedno drugom - ja njemu "šta smo uopće išli na ovaj glupi hajk", a on meni "imamo još 2 deca vode i još dva sata hoda, nemoj pit dok nije stvarno potrebno i nemoj stalno zastajat!".
Kao pješaci, put možemo presjeći prečicom. Kampovi jurta koji se vide iz daljine daju nam nadu da ćemo moći kupiti ili užicati vodu, ali svi su već zatvoreni jer je kraj sezone. Ovo samo pojačava našu frustraciju, a mislili smo da će biti lagodno. Ipak, drži nas misao da se uskoro vraćamo u civilizaciju i njezine tekovine. Klipsamo i dalje, spustili smo se na "nadriječnu" visinu i odavde staza prati rijeku Arašan. Nedugo zatim V.-a je uhvatila sraćka pa zastajemo pokraj puta, a on ide u grmlje obaviti posao. Primjećujem kako je J. malo lešan, pipam ga i čini se vruć. V. se vratio i nastavljamo dalje. Put je utabana zemlja, širok da kamioni mogu komodno prolaziti, ali svugdje izranja veliko kamenje. Kako koji kamion prolazi, tako se mičemo da nas njegovo ljuljanje ne prikliješti. Nakon nekog vremena jedan kamion zastaje i otvara vrata, vozač inzistira da uđemo. Ulazimo J. i ja, jer su V. i T. malo naprijed, pa vozaču objašnjavam da nismo sami te se zaustavlja i njima. U kamionu je mladi par, nas troje sjedamo iza s njima, a V. naprijed s vozačem. Odmah mu govori da nemamo puno novca, a vozač odmahuje rukom. Ova vožnja traje i traje, temeljito provocira morsku bolest, vozi relativno brzo s obzirom kakav je teren. Pokraj rampe na izlazu iz Nacionalnog parka pokazujemo ulaznice koje smo kupili prekjučer na ulazu u nj.
Evo nas u civilizaciji, na normalnoj cesti u Ak-Suu, vozač skreće prema svojoj kući i traži da se prebacimo u drugi auto-karavan jer ovaj kamion nije za vožnju po normalnim cestama. U Karakolu prvo ostavlja mladi par pokraj njihova smještaja a zatim nas vozi do našeg - dajemo mu sav keš koji smo još imali sa sobom 1000 somova i 10 dolara = 20 eura. Presretni dolazimo u naš kamp, ali Rustam nije tu, pa se raspremamo ispred jurte dok on dođe i uživamo u vodi, zahodskoj školjci i odmoru. Kad je došao, dao nam je našu prtljagu i ključ jurte - nakon higijene nosimo mu prljavu robu na pranje, a onda pripremamo večeru - u Karakolu kupljenu Podravkinu goveđu juhu iz kesice i drugu hranu u koju smo ostavili u frižideru.
U kampu su novi gosti - francuska obitelj s djecom oko 7-8 godina starosti, otac obitelji priča s Rustamom i ispituje za savjete, Rustama je udavio, pa ga upućuje na nas jer mu možemo odgovoriti na pitanja s obzirom da smo se upravo vratili otamo gdje oni sutra idu. Zanimljiva je priča o tim Francuzima - iz kontinentalne su Francuske, ali su živjeli u njezinim prekomorskim departmanima Gvadalupi i Francuskoj Polineziji. On je inženjer građevine a žena je psiholog pa lako nalaze poslove gdje god dođu. Kirgistan im je prva lokacija na putu oko svijeta koji će trajati godinu dana, a dječje školske obveze izvršavaju "školom na daljinu" tako da većinu tereta prtljage čine školske knjige. Za sutrašnji hajk su unajmili prijevoz do jednog dijela puta a zatim konje, što se čini kao dobra opcija kad se ide s djecom. Zaželjeli smo im sretan put, a mi umorni, sretni i zadovoljni otišli smo na spavanje.
Nema komentara:
Objavi komentar