Naspavali se uz klimu, buđenje uz sat da stignemo na doručak. Hotel ima odličnu ocjenu najviše zbog doručka koji se odvija na zadnjem katu gdje je i terasa, ali svi stolovi su zauzeti pa sjedamo unutra, što nije loše jer nam je bliže hrana, a galebovi i vjetar nam je me kradu. Izbor je odličan, od raznih namaza - med koji se cijedi iz okvira košnice sa saćama, do više vrsta pahuljica, pa bureci i naravno jaja.
Nakon toga odlazimo u sobu još malo doći sebi, pa se pakiramo i odjavljujemo iz hotela točno u podne, a prtljagu ostavljamo na recepciji i odlazimo u šetnju. Đir kvartom i kalama do Mramornoga mora, a onda šetnicom odakle puca pogled na europsku stranu Istanbula. Zastajemo da se djeca poigraju u parkiću pa nastavljamo uz more, a sad se vide i otoci. Veliki kameni blokovi štite obalu od valova i tsunamija (!), na jednom betonskom proširenju djeca se kupaju a mi s mula gledamo u brojne meduze koje plivaju. More je bistro, vidi se zelena morska trava (salata). V. i djeca idu do zgrade koja je na vrhu mula
Moda İskelesi (knjižnica i pristanište za brodove), a ja kraj lokalne djece močim noge u moru. Oko 14 sati je i vrijeme da krenemo u hotel po stvari pa u zračnu luku. Ulice su malo uzbrdo pa malo nizbrdo, načičkane kafićima i restoranima, puno je zelenila i visokih stabala.
Kvart Kadikoy
Usput uzimamo hranu koju ćemo ponijeti u avion da izbjegnemo skupu aerodromsku. Rekli smo u 16 krenuti na metro do aerodroma, ali sve se oteglo pa hvatamo onaj oko 16:40. Kupnja karte za metro opet ne teče glatko, ali ipak V. uspjeva kupiti tri karte, a za sebe samo skenira bankovnu karticu. Prolazimo osnovnu sigurnosnu kontrolu pri ulazu u zračnu luku, a onda slijedimo znakove za odlaske jer nas je V. online čekirao, pa direktno idemo na "pravu" sigurnosnu kontrolu. Kao obitelj s djecom idemo na dio gdje službenica skenira boarding pass, ali naše karte na V.-ovom mobitelu u mailu nemaju QR kod, a ne može se više spojiti na internet jer je jučer očito ispucao svoju mogućnost. Službenica je bezobrazna i samo govori "i don't know" za sve što je pitamo. Na brzinu se ja spajam i njemu dijelim internet pa tako uspjeva pokazati kodove. Slijedi kontrola koja teče glatko - samo je potrebno izvaditi elektroniku, a ne i kozmetiku i tekućine, a onda kontrola putovnica. Policajac traži i boarding passove na uvid ali opet nastaje problem s internetom - istekao je i moj kredit, a V. kodove nije skrinšotao. Pokušavamo se spojiti, policajac ne kuži dobro engleski pa misli da mi uopće nemamo karte, a ne samo da nemamo internet kako bi skinuli karte. Pitam nekog momka iza nas ima li internet za podijeliti, što on negira, ali iza njega jedna velikodušna obitelj nam ga pokušava podijelit, a tad nas već policajac pušta govoreći da nas neće pustiti u avion bez "karte". Zahvaljujemo toj obitelji na dobroj volji i tražimo gate. Nije daleko, 5 minuta hoda, djeca i ja žurimo u WC napuniti vodu, a V. ide na šalter od našeg gatea i objašnjava problem. Cura na šalteru provjerava da smo čekirani i kaže da će nas pustiti bez isprintanog boarding passa. Uskoro se ukrcavamo, avion je boeing 737, niskobudžetne kompanije Ajet, siromašnog brata luksuznog Turkish Airlinesu, bez ekrana za zabavu ili mogućnosti punjenja mobitela. Jedemo naše zalihe hrane, a onda neki spavaju, neki gledaju u prazno ili pišu blog.
Moda gat
Nema komentara:
Objavi komentar