Kirgistan i Uzbekistan // 7. dan // Buhara
Odlično smo spavali na ugodnim krevetima uz stalno paljenje i gašenje klime, kako nam je bilo vruće ili hladno. Doručak smo dogovorili u 9, dočekala su nas razna jela - lokalne pite, orašasti plodovi, voće, džem, sir, pečena jaja i kava na zahtjev umjesto čaja. Oko 11 izlazimo, taman zvizdan, vani je 34°C, ali dosta puše i podnošljivo je. Od suhog zraka kosa mi je ravnija nego ikad, a nebo je vedro bez oblaka. Šetamo ulicama i trgovima gdje smo jučer šetali, a pokraj kućice za turističke informacije ima i poštanski sandučić u koji smo ubacili par kartolina. Baš sam i pitala gazdu ima li gdje sandučić, on me uputio na poštu, što evo nije potrebno. Prolazimo opet Museum Of Wood Carving In The Abdulaziz Khan Madrassah, gdje me prodavačica napastuje da kupim stolnjake. Svaki ovakav stari prostor, bilo medresa ili karavan-saraj, pretvoren je u mjesto za prodaju lokalnih rukotvorina - tepisi, jastučnice, stolnjaci, nadstolnjaci - suzani, uglavnom s motivom ploda šipka, jer je Uzbekistan zemlja bogata šipcima. Od suvenira imaju i nakit, svilene marame, drvene kutijice, stalci za Kur'an, i slično.
Danas ćemo ući u džamiju Kalan (Kalan Mosque ili Kalon masjidi).
Kalan džamija jedna je od najvećih i najznačajnijih džamija u Srednjoj Aziji, izgrađena je u 12. stoljeću i obnovljena 1514. godine. Poznata je po svojoj arhitekturi s dvjesto osam stupova i dvjesto osamdeset osam kupola koje okružuju veliki unutarnji trg. Ulaz smo platili, a ja sam pokrila glavu.
Nastavljamo šetnju do Zindana, starog zatvora, a onda uz impozantne zidine do buharskog trga Registana. Nećemo ići na zidine Ark od Bukhara, ne da nam se hodati po ćalopeku, umjesto toga idemo na Vodotoranj. Ovaj toranj konstruirao je 20-ih godina 20.st. ruski inženjer Šuhov. Opskrbljivao je grad vodom do požara 70-ih, a 2000-ih je prepoznat kao baština i instaliran je lift pomoću kojeg se penjemo na vrh (50 000 odrasli oko 3,5€, 20 000 djeca , oko 1,5 €).
Opsesija ekranom i ovdje je na zavidnoj razini - momak koji naplaćuje i "nadgleda" ulazak u lift samo je jednom dignuo glavu s ekrana da vidi koliko nas je, toliko je hipnotiziran da nije izustio ni dobar dan, hvala ni doviđenja, a o kontaktu očima da ne spominjem.
Na vrhu tornja jako puše ali kako je metalna konstrukcija prozračna, ništa se ne ljulja. U pješčanoj izmaglici ne vidi se rub grada, čak ni uz pomoć dalekozora koji su ovdje instalirani.
Spuštamo se dolje i idemo na ručak u dobro ocijenjeni fast food Chess club.
Punih želudaca idemo u šetnju kroz Samoninds recreation park do Mauzoleja Ismaila Samanija
(Somoniylar maqbarasi).
Mauzolej je izgrađen krajem 9. i početkom 10. stoljeća kao mjesto počinka osnivača dinastije Samanida. Ova građevina je jedno od najznačajnijih djela srednjoazijske arhitekture i ističe se izvrsnom upotrebom opeke i bogatim dekorativnim detaljima.
U blizini je Central bazar, do kojeg opet klipsamo. Ovdje ćemo potražiti neku robu, ako ima jeftine svile i slično. Prvo se smucamo po prehrambenom dijelu, a onda prema odjeći. Ovdje je slab izbor onoga što tražimo. Samo 1-2 dućana štanda koji prodaju "tradicionalnu robu", ostalo je kineski kič, poliesterske marame, odijela, pidžame i druga odjeću potrebna za svakodnevni život. Dalje u nastavku slijedi ulica gdje se prodaje bijela tehnika pa u jednom dućanu vidimo i Gorenje proizvode. Tu je i pozamanterija Furnitura koju mi je S. preporučila.
Bazar
Hvatamo Yandex do smještaja gdje malo odmaramo u sobi i dvoru. Zamolila sam gazdaricu da mi da pribor pa čistim veliki šipak koji smo kupili još u Samarkandu na bazaru, a usput smo i platili smještaj. Iako sve bukiramo preko bookinga, plaćanje se izvrši na licu mjesta, u kešu i na ruke vlasniku.
Iz kuće izlaze dvije nove gošće, a Skandar nam došapne da su iz Slovenije. Obratim se njima upitno "Slovenija?" A njih dvije se nasmješe i potvrde. Kažemo da smo iz Hrvatske i počinjemo čakulu, gdje su bile gdje idu. Cure su mlađa generacija pa ne kuže dobro hrvatski i prebacujemo se na engleski. Bile su u Kirgistanu, sad su u Uzbekistanu. Kako nismo ništa isplanirali za Kirgistan pitamo ih kako im je bilo. Oduševljene su zemljom, ja sam opet u panici kako ćemo mi to pa ih tražim da mi pošalju kontakt agencije koju su angažirale. Naime, u Biškeku su uplatile cijeli aranžman: auto s vozačem i vodičem koji je cijelo vrijeme bio s njima, u gradovima i prirodi, u jahanju i hajkovima. To su platile oko 900 $ po osobi, uključujući hranu i vodu.
Predvečer oko 19:30 izlazimo opet po centru grada s namjerom da kupimo pokoji suvenir koji nismo našli na bazaru. U planu su svileni šalovi (LJ. kaže da je najviša cijena koju bi platila do 15 $, ali i to se treba spustiti - traži скидку!!!), pokoji magnet (vjerojatno samo za naš frižider jer većina ljudi imaju ugradbeni) i nešto što se djeci svidi.
Grad je živnuo u sumrak, lijepo je osvjetljen, dovoljan broj turista da ne bude prekrcano i da se može normalno hodati. Po karavan-sarajima trgovina , restorani, glazba uživo. Ulicom Bakhauddina Nakshbandi zastajemo pored štandova, gledamo knjige i šubare, momak koji prodaje stidljivo pita odakle smo, Хорватия Harvatija odgovaramo, ali nastavljamo na engleskom koji odlično govori. Nije nikad bio, ali zna po seriji Games of Thrones. Kod njega smo kupili knjižicu za djecu na engleskom o dogodovštinama Nasrudina Hodže. Nastavljamo dalje, barba, tipično muslimanski odjeven, u điletu s kufi kapicom na glavi nudi magnete, mi gledamo s jednom nogom u odlasku od njegovog štanda, kad nas upita odakle smo - Harvatija! Već smo se udaljili a on vikne "Drug Tito!". Na to smo se okrenuli i vratili do njega. Sve zna, da je Hrvatska bila u Jugoslaviji, zna o Titu, zna da smo imali žensku predsjednicu - Kolindu. Pokazuje nam jedan magnet (nemam ga trenutno kod sebe da ga slikam) gdje je oslikan cijeli stari svijet, od Kine prema zapadu, preko Istanbula pa do Marka Pola - on je iz Hrvatske, kaže on. Kupujemo taj magnet i još nekoliko, pa se srdačno pozdravljamo i nastavljamo dalje.
U sljedećem karavan-saraju gledamo šalove - svila, strojno ili ručno tkana, šalovi od kašmira (nisu toliko dobri jer se mucaju) i devine dlake (nema mucica). Prodavač kaže da mu je stalo do prodaje, naravno da će dati skidku. Već i djeca stalno govore "skidka, skidka!". Demonstrira da je svila prava tako da zapali mali dio - smrdi kao spaljena dlaka. Dalje idemo kod dide koji ručno oslikava keramiku, vidim nema dio palca dok skida prsten i kroz njega provlači deblji svileni šal - ako je svila prava, neće biti elektriciteta i lako će proći. Čudi se J.-u, našem dugokosom dječaku, nije u redu da dječak ima dugu kosu, nudi da ga odmah u svojoj radnji ošiša. I svi tako, od Istanbula do Kirgistana, misle da je djevojčica zbog duge plave kose i čudom se čude što je dječak, a pogotovo kad uđe u muški zahod, tad nastane posebna zbunjenost.
V. uživa u trgovini s muškarcima, dobra zezancija, uvijek daju skidku, sve završi s rukovanjem dok je lijeva ruka na srcu, uz riječi rahmat. Za razliku trgovina sa ženama je skroz drugačija, nisu fleksibilne (skidka samo 10%, uvijek osjećaju da gube, i trgovina s njima je s osjećajem gorčine. (Ovo smo davno zaključili, od Zanzibara do Indije).
Na večeru idemo u luksuzni restoran Joy, s glazbom uživo, u tipičnom ambijentu, a kako nas još muče probavne smetnje, jedemo minimalno - juhicu, sarmice i pomfrit. Ali zato pijemo lokalno crno vino.
Vraćamo se u smještaj, pakiramo se za sutrašnji odlazak.
Po glavi mi se mota ideja da i mi kao Slovenke uplatimo aranžman, jer mi to djeluje kao sigurno i zgodno - da idemo kao kuferi koji ne moraju ništa organizirati niti misliti o sljedećem koraku. Ali V., naš ekonom odmah vidi da se to ne isplati, da je to skoro 3000$ za nas sve i još nam neki čovik cilo vrime drži sviću.
OK, sutra ćemo razmišljati o tome kad dođemo u Biškek, ni ne sluteći što će se zbiti idući dan...
Primjedbe
Objavi komentar