Kirgistan i Uzbekistan // 8. dan // Buhara - Taškent - Biškek
Rano je jutro, oko 6:30, nebo je vedro i puše bura. V. je već budan, u bolovima, sve ga boli, a najviše trbuh, čas se preznojava, čas smrzava. T. se probudila kad i ja, vesela je. Odlazim u WC, ali osjećam da prdac neće biti samo plin. Dobro sam predosjetila - eksplozivni proljev. Uskoro se J. probudio, djeluje vruć, mjerim mu temperaturu, ima fibru oko 38°. Odmah mu dajem paracetamol. V. se previja, par puta odlazi povratiti i kakiti, i ja svako malo odlazim u WC, šteta što je ovaj zahod uređen u zapadnom stilu te nema tuš za međunožje jer bi u ovom trenutku pojednostavilo stalne ulaske u kadu nakon svake eksplozivne nužde. Odlazim dolje reći gazdama da nam ne pripremaju dogovoreni doručak jer nismo u stanju. (T. je jedina dobro, ali toliko malo pojede da će joj biti dovoljno keksići koje imamo). Iz naše putne apoteke vadim bočicu aktivnog ugljena da V. i ja popijemo.
A onda je u kući nestalo struje, a struja je bitna za hidrofor koji puni vodokotlić. Gazda Skandar nešto čačka po kutiji s osiguračima i obećava da će struja uskoro doći. Sreća, vodokotlić je bio pun za još jedno pražnjenje crijeva, i Skandar je ponudio da idemo u WC u drugoj sobi ako je potrebno, ali struja je uskoro došla. T. i ja smo se spremile s namjerom da odemo u apoteku. Prije izlaska žena od Skandara mi savjetuje što da kupim za koju boljku - na ceduljicu piše popis što mi sve od lijekova treba, a kaže da je i pripremila lanč paket za put. Izlazimo vani, mirno jutro, prohladno je. Apoteka se nalazi 10-ak minuta od kuće, u turističkoj zoni, tamo gdje smo se i sinoć kretali. Dolazimo do nje, zatvorena je, sati je nešto prije 8, ali iz daljine vidim ženu u bijelom da dolazi prema nama, kaže da će sad otvoriti. Dajem joj cedulju - kupile smo hrpu lijekova, za proljev, još aktivnog ugljena, probiotike, nešto za bolove u želucu, ...
Po povratku iz apoteke smo se do kraja spakirali, spremili i pozdravili s domaćinima, zahvalili im na pomoći (pitam gospođu je li doktorica, nije, ali joj je otac bio doktor pa je od njega naučila neke stvari).
J. je živnuo od paracetamola, V. je malo bolje, T. je i dalje odlično, a ni mene više ne tjera u zahod.
Izlazimo ispred kuće i sjedamo na zidić dočekati Yandex, čuje se limena glazba, vjerojatno pripremne za sutrašnji Dan državnosti.
Luksuzni Yandex kineske marke BYD vozi nas do aerodroma oko 15 minuta. Ne može autom ući do zgrade jer je ograđeno pa trebamo hodati, što V.-u nije baš lako. A onda slijedi check in, ima samo nekoliko šaltera jer ovo je domaći let i ima samo jedan gate. Kontrola putovnica (lokalci pokazuju osobne) i sigurnosna (mogli smo i vodu uzeti sobom).
V. je još u bolovima, dugo čekamo ukrcaj, a onda napokon u avion nakon 45 minuta. Avion je Airbus 320, u kojem sjedimo razmješteno, jer je V. kupio karte tek nedavno. J. čita knjižicu o Hodži, T. na mom mobitelu, V. i ja kunjamo. Nakon sat vremena leta sletjeli smo u Taškent gdje nas bus vozi do terminala za domaće letove, izlazimo iz zgrade i odmah hvatamo Yandex do Međunarodnog terminala, nekih 7-8 minuta vožnje. Zračna je luka velika, i treba se popeti na prvi kat za čekin. Čekamo neko vrijeme u redu na našem šalteru i uskoro smo dobili boardinge passove za sljedeći let za Biškek. Kako nam je ostalo nešto novca, a nismo stigli zamjeniti kod lokalnih mijenjača novca na crno, mijenjamo lovu po dosta lošem tečaju u dolare. Slijedi: sken boarding passa, pa kontrola putovnica i kontrola sigurnosti. Duty free zona ima lijepe dućane, svi su kao Aladinova spilja. Na gate se spuštamo stepenicama gdje se ukrcavamo u bus koji nas vozi do aviona i na let koji traje sat vremena a vremenska zona se pomiče za jedan sat.
Tien Shan planina u pozadini Biškeka
U Biškeku, u zračnoj luci Manas dočekuje nas taksist jer smo zatražili od hotela da nam organizira prijevoz. Vozimo se 45 minuta do centra grada i hotela Koisha u ulici Kiev. Po izlasku iz taksija J. povraća ispred hotela, ne znam je li od vožnje ili bolesti. U hotelu recepcionerka odlično govori engleski, koji kombiniramo s ruskim. Nakon što je V. rekao da bi trebao u bolnicu, onda se nudi da pozove hitnu. Na brzinu razmišljamo, bolje da ne zove hitnu, jer želimo svi četvoro ići do bolnice da znamo gdje je, pa ćemo otići Yandexom. Na to je svejedno nazvala hitnu da pita u koji bolnicu najbolje otići za njegov slučaj, sada već 100 % sigurne, upale slijepog crijeva, jer je danas kirgistanski Dan državnosti (31. kolovoza). U sobi se na brzinu tuširao i presvukao u čistu robu (najvažniji korak prije odlaska kod doktora), a ja sam pripremila ruksak s potrepštinama u slučaju da ostane u bolnici: punjači i knjiga. Djeca i ja smo se osjećali dobro, iako još ništa nismo jeli. Yandex nas je odveo do bolnice Nacionalni kirurški centar imena M.M. Mamakeeva, kolokvijalnog naziva samo Mamakeeva. Ulazimo na glavni ulaz, bolesnici i posjetitelji šeću okolo zgrade, mirna je i praznička nedjelja popodne. Temperatura je ugodna,
sunce obasjava zlatno-rozom svjetlošću i sve mi izgleda lijepo unatoč ovom trenutku agonije, hoće li s V.-om biti sve u redu.
Čitam znakove na ulazu bolnice gdje se nalazi hitni prijem (экстренная помощь) - stepenicama lijevo na prvi kat. Čim smo se popeli, nastavljamo lunjati u potrazi na natpisima kadli smo susreli jednog mladog doktora, pita nas što tražimo i na kombinaciji ruskog i engleskog objašnjavamo o čemu je riječ. Šalje nas do kraja hodnika pa desno, da će on uskoro doći. U čekaonici ima 5-6 ljudi, svi sjede i čekaju. Uskoro je došao doktor, mene i djecu poslao "na ulicu", a V.-u će sad izvaditi krv. Izašli smo vani na klupu, ovo je stažnja strana zgrade izgrađene u sovjetskom modernističkom stilu,
a ulaz na hitni prijem nalazi se na vrhu rampe gdje je kružni tok da se vozilo s lakoćom okrene kad izbaci pacijente. Vrata su teška i metalna, nisu automatizirana, pa par drugih ljudi i ja otvaramo vrata novim pacijentima koji dolaze. U jednom trenu došao je unesrećeni čovjek potpomognut dvojicom, s nogom zamotanom u kesu u koju se slila otprilike litra krvi. Brzo sam djeci rekla da pokriju oči i ne gledaju. Kasnije su došli neki malo manje zabrinjavajući pacijenti. Nakon nekog vremena V. se pojavio, dva doktora su ga pregledala, a zatim su došli nalazi krvi - leukociti su dosta povišeni, sigurno je upala slijepog crijeva.
Doktor mu je dao cedulju s popisom lijekova koje sad treba kupiti, pa će pričekati da djeluju - ako se leukociti smanje, ide doma, ako ne, ide na operaciju. U bolnici na istom katu nalazi se apoteka u kojoj u tom trenu nije bilo nikoga, ali odmah preko puta bolnice ima apoteka. J. ostaje s tatom u čekaonici, a T. i ja idemo kupiti lijekove. U prvoj apoteci nema svih lijekova, pa idemo u drugu koja
se nalazi blizu. Kupila sam nekoliko ampula, ne sjećam se što je bilo, u gunguli nisam ni pogledala što piše na cedulji. Vratile smo se, dale mu lijekove, u to je došao doktor i otišli su iza zatvorenih vrata.
Kako uvijek na putovanju uzmemo samo jednu SIM karticu jer smo uvijek skupa i nije potrebno da svaki od nas ima svoju, ali u ovoj situaciji, pogotovo ako ode na operaciju, bilo bi dobro da sam i ja povezana na internet. V. ima bolji mobitel pa je na njemu kartica i aplikacija Yandex za prijevoz. Tako da sad imam oba mobitela kod sebe: njegov da mogu pozvati Yandex i moj da mogu kupiti SIM karticu. Djeca i ja uzimamo Yandex i idemo u šoping centar Asia Mall koji srećom radi na praznik.
U prizemlju centra nalazi se operater MEGA, kojeg nikako ne možemo naći jer lift zaobilazi naš kat, nigdje ne vidimo eskalatore ni stepenice, tek nakon 20 minuta nalazimo neki skriveni lift i napokon u dućanu MEGA za 1 200 kirgiskih somova (oko 12 €) dobivam broj i puno gigabajta. Zatim idemo u veliku samoposluga koja se nalazi na istoj etaži i djeci kupujem sve što požele, jer su zaista zaslužili, i još na bankomatu Demir banke dižem gotovinu. Izlazimo iz centra, vani je već mrak i hvatamo Yandex do bolnice. Yandex automatski nudi da pick up lokacija bude u unutarnjoj garaži centra, pa vozaču šaljem poruku da smo ispred glavnog ulaza vani. On je već tu, čini se da je to uobičajeno da se ipak čeka na ovom mjestu. Oko centra je gužva, autu treba malo vremena da se iskobelja, a onda mi je zazvonio mobitel, nepoznati broj. To je bio V. koji je posudio mobitel od doktora da pita gdje smo, zašto nas tako dugo nema. "Evo nas u yandexu, dolazimo za 5 minuta".
V. je primio dvije injekcije u guzicu i manje ga boli, ali treba još ostati i čekati. Vraćam mu njegov mobitel, pozdravljamo se i T. počinje plakati da ne želi da tata ostane. Tješim je da će sve biti u redu i kako je bolje da je u bolnici. J. nije dramatizirao. Opet pozivamo Yandex koji nas vozi do hotela. Nakon cijelog dana gladovanja djeca napokon nešto jedu, i ja grickam onaj suhi rižin "stiropor" jer je to vjerojatno najsigurnije za moju probavu. Nakon što je J. pojeo pola breskve, odjednom mu je pozlilo i povratio je na prag kupaonice. Uskoro se dobro osjećao a ja sam očistila vodenastu rigotinu koja je mirisala na breskvu. Nedugo zatim djeca su otišla na spavanje, a ja sam se dopisivala s V.-om koji je još bio u sobi i čekao da lijekovi djeluju i da mu izvade krv. Oko 23:45 mi se javio da su mu izvadili krv, a u 00:15 da je u taksiju i da dolazi u hotel. U ponoć i po već je bio u hotelskoj sobi gdje smo uskoro legli sretni i zadovoljni jer ga nije trebalo operirati.
Bolničke usluge nije platio ni soma iako je inzistirao na tome, a doktor je rekao da se vrati ako ga opet počne boljeti. Do kraja putovanja više ga nije boljelo i mogli smo nastaviti s našim planovima.
bolničke sobe u kojima je čekao
Primjedbe
Objavi komentar