Oko 9 ujutro probudila me potreba za zahodom, ali barem je noć bila mirna i bez ustajanja. Kako već od jučer uzimam aktivni ugljen, stolica mi je postala crna - srećom u ovoj kupaonici postoji guzni tuš koji s lakoćom ispere moju ulogu hobotnice. Uskoro se budi i J. koji odmah juri u WC povratiti, ali bar nema temperaturu. Zatim se probudila T. i dalje je dobro. Djeci je najveće iznenađenje ravno božićnom jutru bio V. koji se probudio i veli da ga više ništa ne boli. Iako pomalo betežni i slabi, sretni smo što smo opet zajedno. U hotelu nema doručka, što nam i odgovara jer svi još moramo paziti, i imamo hrane od sinoćnjeg šopinga u Asia Mallu. Jedino T. može jesti normalno, J. ništa zbog povraćanja, V. još ne želi jesti, a ja se i dalje držim rižinog stiropora iako mi se gadi njegov vonj. Nakon što smo se svi razbudili i došli k sebi, T. i ja se spremamo i odlazimo u apoteku po još lijekova i u dućan po neke sitnice. Vani je ugodan sunčani dan, nije ni vruće ni hladno. Obilazimo naš blok (ulice su cardo i decumanus), prvo ulicom Beyshenalievom, pa Avenijom Čuj u kojoj se nalazi i medicinski fakultet (dobro smo osigurani čak i ako se netko od nas skljoka na ulici) - svakih par metara nalazi se apoteka, second hand, ali dućan ne možemo naći. Danas je 1. rujna i čini se da je prvi dan škole. Prolazimo ispred jedne na bulevaru Jash Gvardiya, puno je djece, svi su odjeveni u bijele košulje, dok su djevojčice u crnim suknjicama s neobičnim ukrasima na glavama, dječaci su u crnim hlačama. Ispred škole mnogo je roditelja i živo je. Šetamo dalje, preko Aleje Geroyeva-Panfilovtseva koja zelenilom ukrašava ovaj bulevar kilometar na sjever i jug. Super mi je što sad i ja imam internet pa nisam pogubljena i lako nalazim dućan. Idemo u Globus Express u ulici Kijev, supermarket koji radi non-stop. Po povratku u hotel kljukamo se lijekovima da što prije "stanemo na noge".
Hotel Koisha ujedno je i hostel koji ima prekrasan vrt iz kojeg se ide u "nastambe" za one koji spavaju u zajedničkim spavaonicama. U vrtu ima nekoliko šatora za izležavanje, s jedne su strane vrata koja vode u susjedni bar Riad, a s druge strane komunalna kuhinja i stolovi. Vrt je djelomično popločan i ukrašavaju ga prekrasna visoka stabla - pajasen i hrast čiji žirovi svako malo padaju i glasno udaraju u salonitski krov. Mi smo pod šatorom pa smo zaštićeni. Ovdje uživamo u blagosti babljeg ljeta i zlatnom suncu, svi nešto rade, na ekranima ili uz knjigu. Ipak, ucrvali smo se od izležavanja pa odlučujemo prošetati centrom Biškeka, grad u kojem ipak nećemo ostati onoliko dugo koliko smo mislili sinoć.
A znam li uopće išta o Biškeku i Kirgistanu? Priznajem da sam prvi put čula za ovaj grad kad mi je V. negdje u veljači najavio putovanje. Imam samo najosnovnija saznanja koja mi se nikako ne uklapaju u uvriježeni sklop: ljudi su tamni i kosooki, kao Kinezi (je li ovo rasistički za woke zajednicu?), govore ruski i k tome su muslimani!
Republika Kirgistan (wiki nudi i romantičan naziv Kirgizija) država je u centralnoj Aziji, graniči s još nekoliko Stanova (Kazak, Tadžik i Uzbek) i Kinom, poznata je po prekrasnoj prirodi - divovskim planinama, ledenjacima, ledeno plavim jezerima i zelenim dolinama. Do 1991. godine činila je dio Sovjetskog Saveza pa se uz kirgistanski jezik govori i ruski, na kojem se sve bolje i bolje sporazumijevamo. Valuta je kirgistanski som (KGS) u vrijednosti prema euru 100 KGS = 0,97 €, novčanice su uglavnom papirnate i ova skoro okrugla razlika u vrijednosti valute olakšava nam preračunavanje u glavi, a postoje kovanice i to u vrijednosti od 3 soma!
Biškek je glavni grad Kirgistana, nalazi se na sjevernom dijelu zemlje prema granici s Kazahstanom, na visini od 800 m nadmorske visine, na obroncima planinskog masiva Tian Shana (ili Tanšana).Utvrđen je 1825. kao karavanska postaja na Putu svile uz rijeku Čuj, za vrijeme SSSR-a nazvan je Frunze, a po osamostaljenju 1991. vratio je ime Biškek. Grad mi se već jučer svidio, dosta me podsjeća na Zagreb sa svojim zelenim perivojima, socijalističkim spavaonicama, a najviše razinom derutnosti fasada koje su u oba grada dio njihovog šarma (haha nadam se da sam uspješno upakirala ovu polukritiku).
Oko 18 izašli smo u šetnju i idemo odmah na glavnu ulicu grada Aveniju Čuj (Čuj Prospekti): ima dosta ljudi, djeca se vraćaju iz škole, ljudi s posla, odjeveni su moderno ili tradicionalno (hidžab), dosta je popularan "češki" stil - čarape sa šlapama, što J. rado prihvaća, da ne bi morao prati noge prije spavanja. Ulice su čiste, prskalice zalijevaju travnjake, auta su parkirana u koso, od kojih prevladavaju Hyundai, uz raskrižja na štandovima babuške prodaju lokalna (bezalkoholna) pića iz velikih kanistera - maksym, čalap i kvas.
Dolazimo do Filhamornije Toktogul Satylganov i istoimenog trga na čijem se centralnom mjestu između fontana i cvijetnih gredica nalazi spomenik legendarnog nacionalnog junaka Manasa. Puno je ljudi, turista, skejtera na stepenicama tik uz zgradu Filhamonije, uz cestu nalaze se autobusne stanice koje također vrve u ovaj živi sat. Pothodnikom prelazimo Aveniju Manas i nastavljamo šetnju. Slijede kafići, čajhane, pa još jedna zgrada socijalističke gradnje - kino Rossija, odakle prečicom sjećemo i ulazimo u Panfilov Park nazvanom po sovjetskom junaku. U njemu se nalazi zoološki vrt i luna park kojim samo šetamo, iako djeci cure sline na ponuđenu zabavu. Tu je i veliki kotač s kojeg zacjelo puca odličan pogled na grad i planine, ali to nećemo potvrditi ovim dolaskom. Obilazimo spomenik Panfilovu, dalje do spomenika Lenjinu koji se nalazi nasuprot zgrade Vlade Republike Kirgistan. U blizini je i velebna zgrada Državnog povijesnog muzeja, ogoljena je od raslinja, pa do izražaja dolazi karakteristična sovjetska arhitektura, mramor, fontane i još veći nego prije spomenik Aykolu Manasu, istom onom junaku, dok se u daljini vide bijeli vrhovi Tanšana. Prelazimo Čuj Aveniju i sad se nalazimo na glavnom gradskom trgu Ala-Too, na kojem je u tijeku predstava fontana - u ritmu glazbe vodoskoci plešu, ukrašeni raznobojnom rasvjetom i vatrom! Mi smo sjeli na stepenice namijenjene za publiku, a djecu puštamo s lanca da malo potrče, ipak ne skidam pogled s njih iako se ovdje osjećam dosta sigurno. Ovo je bio još jedan ugodan ružičasti sumrak, polako pada noć, a ja sam gladna i već mrzovoljna, žudim za bananom i nekom normalnom hranom jer cijeli dan nismo ništa konkretno jeli. Hvatamo Yandex do istog onog Globusa gdje smo T. i ja bili jutros. Vozači Yandexa uglavnom su razgovorljivi, pitaju odakle smo, poneki su čuli za Hrvatsku zbog sporta. U Globusu smo kupili bananu (za mene!) i nekoliko instant ramen juha i jednu koja nabolje liječi sve boljke - Podravkinu goveđu juhu!
Nema komentara:
Objavi komentar