U današnjem blogu saznajte kako smo iz Karakola sletjeli na Mars gdje smo vidjeli sedam bikova
Noćna atmosfera bila je mirna i ugodna, pred spavanje jurtu smo zagrijali kaloriferom, pa se pomalo hladila dok smo spavali ispod teških pokrivača. Ova jurta namijenjena je za šest ljudi, dakle imamo dva ležaja viška te smo se poslužili dekama i vunenim jorganima koji su složeni kao madraci u više slojeva na drvenom okviru ležaja. Ipak, cijelu su me noć užasno boljela križa i kukovi zbog jučerašnjeg osmosatnog sjedenja u vlaku pa autu, a bila sam toliko pospana i bunovna da mi nije palo na pamet popiti tabljetku. Pred zoru budi me mujezinov poziv na Sabah namaz, uskoro zatim pivci, a oko 8:30 vlastita budilica. Tko voli komod, ne bih mu preporučila smještaj u jurti, najviše zbog toga što nema zahod, nego se treba prošetati do njega, što uključuje i odijevanje i obuvanje cipela (ista stvar vrijedi i za kampiranje u šatoru). Naša djeca i mi baždareni smo na nekomod pa obavljamo toaletu tek kad smo se obukli. Idemo i na dogovoreni doručak, Rustam nas pozdravlja, tu je opet i babuška - njegova mama. Doručak je serviran u drugoj blagovaonici koja se nalazi do kuhinje koju drže zaključanu ako nisu tu. Prostorija je u drvu, s drvenim stolovima i stolicama, ukrašena fotografijama kirgistanskih planina u ljetnom i zimskom periodu, jurta, konja, planinara, na podu je tradicionalni tepih, šank, a na zidu je ručno nacrtana karta svijeta a na svakoj zemlji zaljepljene su novčanice ili kovanice u pripadajućoj valuti. Stol je namješten za nas četvoro, dok za drugim stolom sjedi onaj par Čeha. Doručak je obilan: svakome po dva jaja utvrdo ili na oko (po želji), kruh, namazi, sir, instant kava ili vrećice crnog čaja koje ćemo sami preliti kipućom vodom iz dvolitrene kineske termosice ukrašene ružama. Pitali smo Rustama što bismo mogli raditi danas, palo nam je na pamet da odemo do mjesta Pristanj Prževaljsk, luku na jezeru Issyk-Kul gdje je i ušće rijeke Karakol. Rustam je zgrožen i govori da ne idemo tamo, nema ništa zanimljivo, tamo je luka i blato. "A Jeti-Oguz?", pitamo. "Da, da, tam krasivo", odgovara on. Onda neka bude Jeti-Oguz [džetioguz]. Vratili smo se u jurtu još malo doći sebi i pripremiti za današnji izlet. U jednoj od jurti smješteni su Rustamovi radnici koji "rade" na novim objektima koji se nalaze na ulaznom dijelu dvorišta, zbog čega sam na početku dobila dojam da je cijeli posjed jedno veliko gradilište. A jedino što vidim da "rade" - sjedenje je u ovoj ugodnoj bašti gledajući videe na mobitelima.
Pozivamo prijevoz preko Yandexa, vožnja će stajati oko 8 eura, a vozač ulickanog BYD-a odmah traži još jer je cesta do odredišta loša. Dogovorili su se oko cijene V. i on, platit će mu još 150 somova (1,5 eur više).
Na samom početku puta cesta je dobra, ali ima zastoja zbog radova - pilaju prekrasne drvorede zbog planiranog proširenja. Što se tiče same kvalitete cesta, nisu loše; kriteriji su nam smanjeni u odnosu na zapad i na glavne prometnice u većim gradovima, više podsjećaju na lokalne ceste rubnih kvartova hrvatskih gradova gdje prate puteve među kućama izgrađenih prije nego su uopće bili dio urbanističkih planova. Čekanje kratimo razgovorom s vozačem koji slobodno vrijeme provodi loveći ribu na Issyk-Kulu, pokazuje slike ulova iz kaića, pa slike djece, pa slike djece s ribama.
Jeti-Oguz gradić je koji se nalazi na cesti južno od jezera Issyk-Kul a oko 25 km zapadno od Karakola, ali pri spomenu Jeti-Oguza u turističkom smislu misli se na crvene pješčenjačke stijene koje se nalaze malo južnije samoga od grada prema vrhovima Tanšana. Kad okoliš počne poprimati crvenu boju, uskoro se ukaže raspolovljeno brdo nazvano Razbitoe serdce, što znači Slomljeno srce, a u nastavku još je jedna vizualna atrakcija - kamena formacija Sedam bikova, na kirgistanskom jeziku jeti-oguz.
dolazak u Jeti-Oguz kanjon
ugostiteljske jurte
Razbitoe serdce - Slomljeno srce
pogled na Sedam bikova
Nebo se naoblačilo, a taksi nas je ostavio, ovdje gdje nema signala pa nećemo moći pozvati novi, ali tu su jurte, dučanćić, i jedan čovjek koji nudi prijevoz kad se vratimo iz đira. Preko rijeke Jeti-Oguz prelazimo novo izgrađenim betonskim mostom koji još nema ogradu, posvuda je građevinski materijal, kako bismo došli do Sanatorija koji je svoje zlatno doba živio u vrijeme SSSR-a kad se i sam Jurij Gagarin ovdje dekomprimirao, 1991. tu su se susreli Boris Jeljcin i Askar Akaev, tadašnji kirgistanski predsjednik i otad je sanatorij prepušten zubu vremena. Radio je donedavno na što ukazuju recenzije na guglu od prije 6 godina, ali sad je "privremeno zatvoren", vratar nam govori da nije moguće posjetiti i ne zna se kad će i hoće li uopće opet otvoriti. Vratili smo se na drugu stranu rijeke i slijedimo grupu ljudi koja ide uzvodno uz rijeku. V. se tad sjetio da bi mogao isprobati aplikaciju koju su nam preporučili Česi - Mapy.com. Pa onda pratimo utabanu stazu, hodamo uz rijeku, prelazimo mostove, a pokraj nas svako malo prolaze auti uzvodno ili nizvodno, ili konji uzbrdo upregnuti tovarom, a nizvodno često prazni, dok ih vodi samo jedan konjanik. Šetnja je ugodna, oblaci su se razmaknuli a sunce se skrilo iza brda, mi pronalazimo mjesto za odmor i marendu koju smo ponijeli. Planirali smo otići do jednog od vodopada, ali odustajemo od ideje, idemo samo do špilje i natrag. Do bezimene špilje vodi puteljak koji prati glavnu cestu - nema nikakve posebnosti, otvor je otprilike rudarsko okno izdubljeno u crvenoj stijeni, fotogeničan je prizor, i to je to.
rijeka Jeti-Oguz
bezimena špilja
pogled na Sedam bikova u daljini
Vratili smo se odakle smo i krenuli oko 3 km natrag, kad se vozač stare Lade zaustavio pokraj nas i ponudio nam prijevoz u Karakol. Pristajemo, pod uvjetom da nas pričeka dok još pogledamo one crvene stijene na početku kanjona.
Odmah smo ostali bez daha (figurativno), jer smo se našli u fascinantnom okruženju crvenih slojeva pješčenjaka. Da ovo nismo posjetili, bilo bi šteta dolaska, bez obzira na ugodnu šetnju uz rijeku.
Kad smo se vratili do auta, vozač je iskoristio priliku i oprao ga od prašine i zemlje vodom iz rijeke. Povratak u Karakol bio je u ritmu neke lude muzike i još luđe vožnje s povremenim zastojima kako bi propustio stada i krda domaćih životinja.
Arizona, Mars ili Kirgistan?
Po povratku u Karakol otišli smo u smještaj provjeriti treba li nam što posebno iz dućana,a onda otišli u Globus opremiti se za naš prvi veliki planinarski pothvat (kao obitelj). Kako sam već prije pisala, Globus je odlično opremljen dućan zapadnjačkim artiklima pa i domaćim: čokolade Snickers, Alpen Gold čokolade, slane grickalice, na samoposlužnom odjelu opremamo se suhim voćem i orašastim plodovima, a najviše me zaintrigirala energetska "pastila" od lososa i grožđica. Zatim smo još otišli na bankomat - jer i na planini treba imati love!, a onda kući spakirati se.
V. se u toku dana čuo s Almazom, vlasnikom jednog od jurta kampova u Siroti i Altyn Arašanu i rezervirao dvije noći na planini.
S Rustamom smo dogovorili doručak u 7, i taksi u 7.30 koji će nas odvesti do početka staze.
Pakiramo se za planinu u ruksake, a nepotrebnu prtljagu pakiramo u kuferić i jedan od ruksaka koji nam je trenutno suvišan i ostavit ćemo ih kod Rustama u njegovom uredu.
Odlazak na spavanje.
pakiranje u jurti
Još malo slika
život u špilji
astronaut
kopanje krumpira
Nema komentara:
Objavi komentar