V. i ja smo spavali u siromašnoj sobi, djeca u luksuznoj, ali ostavili smo otključana vrata za svaki slučaj da žele doći kod nas ili mi do njih. Teško smo se probudili, a djeca još teže, pa odlučujemo preskočiti doručak i direkt krenuti na izlet.
Krenuli smo u 8:30h. Srećom, hotel se nalazi na skoro najvišoj točki Namche Bazaara pa ne moramo prohodati cijeli grad i usput crknuti dok uopće izađemo iz njega. Kroz prozor vidimo rijeku ljudi koja se uspinje prema našem hotelu i nastavlja gore. Nakon što smo se pridružili rijeci i uspeli još malo, prošli smo divovski mani kamen i došli smo do raskrsnice: put koji nastavlja ravno - putokaz kazuje da je to nastavak EBC Treka, a drugi smjer skale su prema Everest View Hotelu, selu Khumjungu i dalje. Skale su napravljene od velikih blokova i svaka stepenica predstavlja mi veliki napor. Propuštamo grupe planinara ispred nas, a oni se iznenađuju što vide djecu i bodre ih sa high five. Sunce je jako, namazali smo se faktorom, dodatno se štitimo od sunca i vjetra tankim buffom preko ušiju, nosa i usta. Sreli smo poljsku ekipu od jučer i pozdravili se s njima. Štapovi nam malo pomažu, ali dosta smo sporiji od svih i od uobičajenog 1:22h, nama će trebati skoro 2 i po sata. Nakon napornih stepenica teren je nešto jednostavniji - utabana i gola zemlja, s povremenim grmovima. Prolazimo umjetničku koloniju Sagarmatha Next, gdje je umjetnička instalacija koja prikazuje šaku napravljenu od smeća s Himalaje. Nastavljamo dalje, zaobilazimo Sherpa Panorama Hotel u Syangbocheu gdje neki zastaju na kavi, a netom iza objekta, u 10:30 h na putu otvara se veličanstveni prvi pogled na Mt. Everest i okolne vrhove. Fotografiramo se pojedinačno i netko od planinara nudi da nas slika, pa imamo i obiteljske fotografije a ne samo nespretne selfije iz ruke.
Sagarmatha Next
pogled prema Syangbocheu
Mt. Everest - onaj "niži" vrh desno od glave
livog čovika na slici
još malo do Everest View Hotela
današnji je cilj dosegnut
Hodamo uglavnom ravno još 20-ak minuta i stižemo do Everest View Hotela na 3880 m.
Hotel je solidna kamena zgrada s drvenim detaljima u alpskom stilu. Konobar nas pozdravlja, mi želimo sjesti unutra jer je vani puhao jaki vjetar, ali on nas uvjerava da je unutra hladnije nego vani, tako da sjedamo vani. I zaista je tako, toplo je, odabrali smo jedan od stolova na punoj terasi, odakle puca pogled na njega. Sunce piči, pa se za početak još jednom temeljito mažemo faktorom, popravljamo kape i sunčane naočale kategorije 4. U restoranu od 11 h poslužuju ručak pa biramo fried rice, fried noodles, juhe, čaj i sokove za djecu (sveukupno 10 000 nepalskih rupija = 56 €). Uskoro su došli tata i kćer Englezi koje smo sreli jučer putem do Namchea (ne znam jesam li ih spomenula u zadnjem postu). Za susjedni je stol sjela žena pozamašne veličine s fotićem velikih gabarita s velikim teleobjektivom.
Čujem kako razgovora s gostima za trećim stolom: smještena u ovom hotelu i oduševljeno govori kako iz sobe ima zadivljujući pogled na vrhove. Dodaje kako je fotić my baby i svugdje ga nosi sa sobom, što nije lako jer ima 2-3 kg. Divim joj se kako se uspjela popeti ona sama i još taj aparat, ali onda kazuje da ne hajka nego je došla helikopterom. Svaka čast, zna što želi i kako to dobiti.
U 12:30h krećemo nazad, mislim kako će biti lakše spuštanje niz one ubitačne stepenice, ali grdno sam se prevarila, čini mi se da je još teže, umirem, stajem svaki tren, sunce je jako. Njih troje idu dolje kao tri koze.
U 13:50h došli smo u naš hotel. Crkla sam i osjećam se beznadno. Svi su se izvalili po krevetima a ja sam otišla u siromašnu sobu kako bi na miru ubila oko prije obilaska muzeja. Kad sam se probudila, V. je došao u sobu i priopćio mi novost. Naime, ova se soba inače iznajmljuje kao luskuzna, pa je vlasnik zamolio da je zamjenimo za drugu, jeftinu, jer mu je ova potreba za novi najam. Tako da ću ja večeras spavati s djecom u luksuznoj, a V. u novoj siromašnoj. Oko 15:30h preselili smo stvari i spremili se za muzeje.
povratak
igranje golfa s jakovom balegom
provalija
spuštanje niz ubitačne stepenice
pogled prema Namche Bazaaru
Idemo u obližnji
The Sherpa Culture Museum, dokle nas vodi tek mali uspon iznad hotela. Sam je naziv ovog mjesta zbunjujući, na internetu piše
Mount Everest Documentation Center ili
The Sherpa Culture Museum, a na ulazu u dvorište piše
The Everest Museum. Ušli smo u ograđeno dvorište, obišli stupu i molitvene kotače, a zatim na šalteru kupili karte (250 rs po djetetu, 500 rs po odraslom) i ostavili mobitele jer nije dopušteno snimanje.
Prvo obilazimo tradicionalnu Šerpa kuću - u prizemlju ispod stepenica nalazi se hrpa osušene jakove balege koju koriste za loženje. Ova me balega oblikom podsjeća na kolač "danac" pužnog oblika. Na katu nalaze se police s tradicionalnim kuhinjskim priborom i alatom, na jednom je dijelu proširenje s krevetom i ognjištem, a u drugoj prostoriji nalazi se tradicionalni kućni hram. Posvuda su kamere i upozorenja da se ništa ne dira. Pokraj nekih eksponata stoje natpisi i opisi, a kod nekih možemo samo nagađati.
"Izvinite, jeste li vi iz Splita?", čujem netko se obraća V.-u. Okrećem se, tu je par penzionera. "Ja sam iz Zadra", V. s gnušanjem odgovara, "ali moja žena je iz Splita" i pokazuje na mene. Ja veselo pitam,"i vi ste iz Splita?", iako mi se njegov naglasak učinio neobičnim. "Moja je majka bila iz Splita, ali ja sam iz Beograda", odgovara gospodin, držeći ženu šotobraco. Pitamo ih koliko su tu i slična pitanja... Ovo im je treći put, vole Nepal, spremni su izdržati čak i ono "strašno slijetanje u Luklu". Prvi put su stigli samo od Lukle do Namche Bazaara, ali nisu išli dalje jer su se razboljeli, drugi put su stigli do Khumjunga ili tako nešto, a sad treća sreća, nadaju se da će stići još dalje. Pozdravljamo se i želimo jedni drugima sreću u daljnjem usponu.
Izlazimo iz Šerpa-kuće i neko dijete koje tu "radi" ili pomaže mami upućuje nas na drugi dio muzeja - fotografsku izložbu o životu na planini, tradiciji i običajima, vjeri i planinarstvu. Izložbena sala upotpunjena je eksponatima iz pravog života, na primjer odjeća, planinarska oprema i slično.
Ovo je jako zanimljiva izložba i bila bi prava poslastica u blog priložiti nekoliko fotografija koje su tamo izložene, ali mogu samo opisati one koje su me najviše dojmile - fotografije Namche Bazaara iz 60-ih godina 20. stoljeća naovamo, i kako se polako mijenjala vizura grada s nekoć tradicijskim drvenim ili kamenim krovovima koje je zamijenila metalna plava lata; karneval gdje su odjeveni u planinarsku odjeću zapadnjaka, party na livadi uz veliki kazetofon. Drugi dio, onaj posvećen planinarstvu i alpinizmu sazdži brojne portrete onih koji su se uspeli na Mt. Everest, pa tako i oni prvi poznati - Tenzing Norgay Sherpa i Sir Edmund Hillary. Povješane su i velike umjetničke slike u stilu naive koje prikazuju himalajske vrhove. Oko 18 sati barba se počeo vrzmati i gasiti svijetla da nam dȃ do znanja da treba zatvoriti, ipak nas je pustio da pogledamo do kraja. U sklopu muzeja postoji još jedna kućica, ali sad je zatvorena, tu je izložba nepalskog fotografa Sonam. Ja sam se uzimila za vrijeme izložbe, iako sam imala jaketu (ali ne pernatu) i idem doma s T., dok J. i V. idu pogledati još jednu lokaciju - Tenzing Norgay Memorial.
Nas dvije smo se vratile u sobu i pomalo sam posremala stvari da nam sutrašnje jutro bude lakše.
Kad su se njih dvojica vratili, oko 19:15h otišli smo u restoran na večeru; ovaj put svi jedemo zapadnjačku hranu, a nakon večere otpratili smo V.-a u njegovu sobu koja se nalazi odmah pokraj restorana, a onda otišli u našu.
Ugasila sam oko 22:30h, legla sam s T. na bračni krevet s grijaćom dekom, ali nikako nisam mogla zaspati, netko hoda po krovu (ljudi ne mačke), pričaju, a i djeca se stalno vrte.
The Everest Museum ili The Sherpa Culture Museum
Nema komentara:
Objavi komentar