Peti dan EBC Treka napuštamo Tengboche koji se nalazi na 3860 m, spuštamo se prema šumi rododendrona i Dobucheu, prelazimo rijeku Imja Kholu i pentramo se prema Pangbocheu, u kojem nam se smještaj nalazi na vršnom dijelu mjesta kako bismo imali lijepi pogled i kako bi nam sutradan bilo što lakše otići, a tako smo i dosegnuli svoj maksimum nadmorske visine - 4000 m
4. travnja 2026., Velika subota
Navili smo sat u 6 ujutro s planom da idemo na blagoslov u sedam u tengbošsku gompu. Izraz gompa na tibetanskom znači usamljeno mjesto ili pustinju, a u tibetanskom budizmu označava samostan. Nismo se uspjeli ustati za odlazak u 7, već idemo u 8:20. Jutro je skroz sunčano i bez oblačka i dojam je sasvim drugačiji u odnosu na jučer kad smo došli u maglom obavijenu scenu filma Stephena Kinga.
Na ulazu u porti stoji mali suhi čovječuljak, rekla bih da ima 150 godina, skroz je spor i smežuran, ali bistar. Ulaz smo platili 300 nepalskih rupija po osobi, unutra je zabranjeno fotografiranje pa poštujemo pravila. U zatvorenom dvorištu mladi se redovnici zezaju, pričaju i skroz nas ignoriraju. Ušli smo u posvećeni dio, prije čega se obavezno izuvamo. Glavna prostorija sva je u drvu, ukrašena tibetanskim ukrasima, nekoliko oltara, slike i kipovi. Ispred oltara su darovi - hrana, keksi, nešto slično kroštulama, novac, hrpice riže. Uz rub prostorije na podu poredani su jastuci na kojima sjede gosti koji su došli po blagoslov, a na uzdignutim klupicama sa stolovima mjesta su za redovnike. Na svakoj klupici nalazi se složeni ogrtač koji redovnik odjene kad tu sjedi. Na njihovim stolićima ima svašta, hrana, knjige, gluposti - zapravo dojam mi je isti kao kad dođem djeci na roditeljski sastanak a oni su na stolu ostavili svoje stvari koje čistačica ne smije taknuti. Pod je leden i očajno mi je biti bosa, a ne smijemo sjesti ni hodati po jastucima. Nismo se dugo zadržali jer je hladno i ne znamo na što se fokusirati pa odlazimo. Potom smo prošetali po mjestu i vratili se u 9 sati na doručak.
Većina planinara napušta smještaj puno ranije pa tako i zaposlenici smještaja koriste vrijeme bez gostiju u pripremi za novu večer i ujutro čiste blagovaonicu u kojoj smo sinoć večerali te nas šalju u bar gdje će nam donijeti doručak. U baru je ugodno, toplo i osunčano, a mi pijemo kavu, za doručak je na redu palačinka, masala omlet i jaja utvrdo. U vitrini bara imaju razne poslastice - biramo i suhu tortu za ponijeti i nekoliko bountyja i snickersa. Boravak, noćenje, sva hrana, uključujući i ove slatkiše su nas došli 14 300 nr. (80€). Nakon doručka vratili smo se u sobu da dovršimo pakiranje. Djeca su puna energije od doručka pa ih šaljemo napolje na igranje.
bar
Dogodilo se nešto čega sam se bojala u pripremi putovanja; naime na desnoj gojzi dekatlonki koju imam otprilike 7 godina odlijepio se dio đona. Već sam ih lijepila prije par mjeseci jer je počela ulaziti vlaga i dvojila sam hoću li kupiti nove za ovaj veliki trek. Odlučila sam da ipak neću jer me dosta dobro služe već toliko godina i stvarno su lijepo razgažene jer ih dosta koristim. Nove su gojze trošak, a i mogu biti kontraproduktivne ako ih ne razgazim dovoljno i mogu napraviti veće štete na stopalima nego "malo vlage". Za svaki slučaj nosimo nekoliko super ljepila, duct tape i dodatne špigete. Tako da je vrijeme za super ljepilo i V. mi lijepi odvojeni dio.
pranje robe i Ama Dablam u pozadini desno
U 11:05 izašli smo ispred smještaja na sunce. Tu je Amer Logoreja koji je sinoć u 5 minuta udavio V.-a i T. pričom, pa ga se klonimo, sreća našao je novu žrtvu. Zaposlenica smještaja na vanjskoj špini puni modru kacu (kao one za kiseli kupus) hladnom vodom, dodaje deterdžent u prahu i kolega joj pomaže ubaciti plahte od prošle noći. Na sušilu od konopa već vise deseci lancuna jer koriste prirodne resurse - sunce i suho jutro.
Pozdravili smo se s zaposlenicima i krenuli na put.
Iz Tengbochea staza se spušta prema selu Dobucheu (ili Deboche) kroz šumu još neprocvjetalih rododendrona. Prošli smo ga u 11:50 te prolazimo pokraj starog redovničkog samostana Nunnery i nastavljamo dalje.
U hladu kratko pauziramo za napiti se vode i izmjeriti kisik, a djeca se nešto natežu i kao rezultat toga T. se ozlijedila pavši na stijenu. Prva pomoć je u vanjskom džepu mog ranca, vadim antiseptik i flastere čime liječim oguljenu kožu civanice. Ozljeda nije strašna pa može hodati uz pomoć štapa i šotobraco podrške.
Prolazimo kroz selo Milinggo, staza je nešto uža i na dijelovima je dosta opasno - odron i nepregledna provalija prema rijeci. Sklanjamo se jakovima i malobrojnim planinarima.
U 12:35 došli smo do visećeg mosta preko rijeke Imja Khola. Na drugoj strani rijeke počinje uspon i teška staza bez hlada. Ususret nam dolazi grupica planinara - s djecom! Zaustavljamo se i nakratko razgovaramo, Norvežani su, dvoje djece imaju oko 11 i 14 godina, s njima su nosač i vodič a cilj im je bio doći do 5000 metara. Uspjeli su i sad se vraćaju natrag. Pozdravljamo se, želimo sreću jedni drugima i gazimo dalje.
U 13:30 h stigli smo u Pangboche, selo u kojem ćemo večeras spavati. Dosta himalajskih sela kao i naših mjesta dijele se na donji i gornji dio, pa se iz donjeg Pangbochea moramo popeti u gornji jer se smještaj nalazi opet na najvišem dijelu mjesta. Penjemo se strmim puteljkom, prolazimo uz kuće ispred kojih lokalci oru zemlju uz pomoć pluga i jaka, neke kućice su izolirane jakovom balegom i zaštićene latenim krovom, a crnogorica i iglice na podu me opet vraćaju doma. Dolaskom u gornji Pangboche premašili smo vlastiti rekord nadmorske visine koji smo postavili prošlo ljeto u Kirgistanu na 3920 m, sad smo prešli 4000 m.
Pangboche
Evo i na ključu piše Upper Pangboche
Dvije bakice koje rade ovdje i natucaju engleski, daju nam da biramo sobe. Počelo mi se mantat, oksimetar kaže 91 što je dobro, ali važnije je pratiti svoje tijelo. Kad sam se smirila i udahnula par puta, ponovno se osjećam dobro. Iz sobe je lijepi pogled na mjesto, u sobi su po dva kreveta i odvojeno WC, a lavabo na hodniku. T. će biti sa mnom a J. s V.-om u sobi. Ovdje su aluplast prozori kao i u Tengbocheu, ali jednostruki.
Nebo se pomalo naoblačilo i puše. Za razliku od prošlih smještaja, u sobama nema štekera za punjenje mobitela, nema ni signala našeg interneta.
Ali evo jedna crtica o snalaženju i praktičnosti; naime tko me poznaje, zna da mi uvijek curi nos. Na ovo putovanje ponijela sam nekoliko platnenih maramica i koristila sam ih kad mi je jučer krvario nos. Bilo je glupo nositi bijele maramice, ali što je tu je. Uzela sam jednu bocu koju slabo koristimo za pijenje iako je uvijek puna jer pazimo na zalihe vode. Ulila sam u nju mrzlu vodu sa špine, iscijedila pjenu od tvrdog sapuna i u nju stavila krvave maramice! Bocu sam malo mućkala i ostavila neko vrijeme. Kad sam za par sati izvadila maramice, krv se isprala, nisu bile savršeno bijele ali bile su čiste od nosnih izlučevina. Tako sam bila ponosna na svoju mini-portabl mašinu za robu!
Oko 15:15 h sjeli smo na kavu i čaj u blagovaonicu, prvo smo htjeli vani sjesti ali jako puše pa smo se predomislili. Čini se da smo jedini gosti. V. je stavio mobitel na punjenje, nakratko je nestalo struje ali brzo je došla i opet nestala i tako naizmjenično (izmjenična struja?).
Primjećujem da je već neko vrijeme u lokalima vruća voda redovno na meniju. Tada smo bakicama rekli što ćemo za večeru i dogovorili kad ćemo doći, a one su se odmah uhvatile guliti krumpir.
Odlazimo posjetiti budistički samostan koji smo pri dolasku prošli a poznat je po tome što čuvaju ruku i glavu posljednjeg jetija.
Oltar u blagovaonici smještaja
Naplaćuje nam ulaz i ulazi zajedno s nama u svetu sobu. Opet smo se izuli, prostorija je manja od one u Tengbocheu i on nam priča. Samostan je osnovao redovnik Lama Sanga Dorje u 17.st i najstariji je budistički samostan u Khumbu regiji.
Legenda kaže da je bio u planinama i da je zapeo u snijegu a spasio ga je upravo posljednji jeti. Jeti je kasnije nastradao u lavini, a Lama je pronašao njegove ostatke i donio ih u samostan u znak zahvalnosti. Ukrašeno je raznim slikama Dalaj Lame i drugih svetaca, darovi, hrana. Onda je otvorio ormarić i pokazao nam glavu i ruku jetija. Slikanje nije dopušteno.
Onda saznajemo da je i ovaj momak redovnik, Iako je normalno odjeven, ima dugu kosu i kaže da ima ženu i djecu. Isto tako planinari i kaže da je triput bio na Mt. Everest a školu je završio u tengbošskom samostanu.
Napravili smo krug oko samostana, zavrtili kotače i krenuli natrag prema smještaju. Na jednom polju ekipa sadi krumpire i veselo nam se javljaju.
Došli smo na večeru u 18:30, peć je zapaljena, bakice sjede pokraj nje. Na večeri je još nekoliko gostiju koji su došli u međuvremenu.
momo - punjene knedlice
Legli smo u 20:30h i brzo zaspali.
Zaljepljene su gojze izdržale.
Nema komentara:
Objavi komentar