Kobre, krokodili, slonovi, majmuni, komarci, morski pasi i teroristi. Zvuči li to kao mjesto na koje bi trebalo ići na obiteljski odmor? Naravno da ne.
Već ste dosada mogli primijetiti V.-ov modus operandi s kupnjom karata - kad su povoljne, odmah ih kupuje. Tako je bilo i s kartama za Šri Lanku, koju je već dugo želio posjetiti, ali nije bilo prilike (čitaj: povoljnih karata) sve do prosinca 2025., onih dana kad je kupio i one za Nepal. Nepal je bio prvi na rasporedu, dugo smo se pripremali i organizirali to zahtjevno putovanje, pa je prema tome Šri Lanka bila kratko i ležerno ljetovanje.
Krajem svibnja djeca imaju tjedan dana praznika za blagdan Duhova, plan je bio ukrasti dva dana škole plus tjedan dana praznika (= 9 dana), ali oko mjesec dana prije, javilo nam je da je polazni avion otkazan, i da besplatno otkažemo cijelo putovanje ili da promijenimo datum polaska. Mi smo pristali na drugu opciju, pa se put skratio od nedjelje do nedjelje sa samo četverodnevnim boravkom na Šri Lanki. A što sam ja mislila o Šri Lanki, sve najgore naravno! Lijepo iz daljine i u putopisnim dokumetarcima, ali uživo, ne hvala!
Čula sam da je nekolicina polupoznatih ljudi bila tamo, živi su se vratili, što mi ulijeva nadu.
Jedino pozitivno što sam povezivala sa Suzom Indije: cimet, čaj i Sir Arthur C. Clarke.
24. svibnja, nedjelja
Ustala sam se u 6:30 h, kako bih mogla na miru napraviti par asana (čeka me dugo sjedenje a joga je najbolji lijek za bolna leđa), popiti kavu, tuširati se. Uskoro su se V., J. i T. ustali te nastavljamo sa spremanjem. Osjećam stres i paniku jer smo tek jučer popodne otvorili kufer u koji smo počeli pakirati robu; popis sam napisala prije par dana i nisam ništa istraživala o Šri Lanki. Još sam jučer mentalno bila u Nepalu i dovršila blog o nepalskoj avanturi. Srećom, taman sam opisivala zadnji dan puta iz Chengdua, gdje prvo letimo. I V. se minimalno pripremio, osim što je bukirao smještaj i prijevoz, na temelju osnovih informacija da se u ovo doba godine ide na sjever jer je na jugu monsun.
Izašli smo iz kuće u 8:40 h, otišli natočiti benzin pa na bankomat.
U 9:15h smo se spojili na autocestu i uputili prema Zračnoj luci Zaventem u Briselu. U 11:20 h stigli smo u Ciao park gdje ćemo opet ostaviti auto, pričekali njihov shuttle koji će nas odvesti na terminal. U zračnoj je luci znatno manja gužva nego prije mjesec dana, mnoge okolne zemlje nemaju školske praznike.
Na istom šalteru broj 12 obavlja se check-in za letove Air Chine, nema nikoga, a mi imamo samo jedan veliki kufer koji teži 18 kg i svatko svoj ruksak, pa smo brzo gotovi. Već je podne, a boarding počinje u 12:25. Brzim korakom idemo na sigurnosnu kontrolu, gdje je velika gužva, srećom otvaraju još tri reda pa brže ide. Slijedi kontrola pasoša pa jurimo na gate B 11 koji je blizu. Džaba smo trčali, ukrcali smo se malo prije 13. Imamo uvijek ista sjedala jer smo četveročlana obitelj s djecom, srednji red s četiri mjesta, ovaj put zadnji u nizu prije wc-a s obje strane reda. Nema nitko iza nas, ali i ovaj put su tu potencijalne žrtve mene u ulozi spitting kobre - na susjednim sjedalima do mene sjedi majka s kćeri - Kineskinje (memento: pročitati prvi dan Nepala). Čim je avion poletio, pomakle su se s tog mjesta i otišle na neka komodnija i za oči sigurnija, da bi se vratile prije slijetanja.
Poletjeli smo u 13:35 h po lokalnom vremenu. Mogli smo skroz spustiti naslone sjedala, ali neprestana lupa vrata od wc-a nije mi dala mira, slabo smo odspavali unatoč uzimanju melatonina, a nismo se ni prebacili na slobodna mjesta dalje od zahoda iako je avion bio poluprazan, tako da smo stigli umorni i iscrpljeni.
25. svibnja
Sletjeli smo u Chengdu na Tianfu Međunarodni aerodrom oko 5:30 h po lokalnom vremenu nakon desetak sati leta (ponoć po našem). Već smo u šest prošli karantenu, ispunili listiće (djeca svak svoj), stali u red i u 6:40 h ušli u Kinu. Kako znamo gdje se što nalazi, idemo u zahod, na bankomat i V. napuniti mobitel na bežični punjač. Već sam prije spomenula da se nismo previše posvetili pakiranju, pa smo zaboravili uzeti yuane koje smo prošli put digli na bankomatu, nismo uzeli power bank, a ni kabel s USB-A nastavkom, već samo onaj s C-om s kojim nigdje ne možemo puniti jer je posvuda A. Vrbovatelj prijevoza nas je uočio i nudi prijevoz, V. s njim dogovara cijene, pa ga slijedimo na gornji kat gdje su odlasci (kao u Zg) jer tamo čeka vozač u autu - fini kineski električni auto, prostran i udoban. Ova nam je vožnja zadnja nada da malo otkunjamo prije početka napornog dana ili nastavka naporne noći, ako gledamo iz Europe. Pred nama je cijeli slobodan dan i treba ga iskoristiti.
A kako provesti dan u Čengduu? Prošli put kad smo imali samo par sati večeri, išli smo u popularnu Jinli ulicu na hot pot (sečuanske splačine), jednom nismo ni izlazili s aerodroma, a danas idemo na pande! Sečuan je jedna od samo tri kineske pokrajine u kojima žive pande u divljini, ali mi idemo u jedan od istraživačkih centara.
Vozač nas vozi u Chengdu Research Base of Giant Panda Breeding. Vožnja je trajala sat i 15 minuta po autocesti i koštala je 240 Y (30 €).
Pande je najbolje posjetiti ujutro između 7:30 i 10 jer su tad najaktivije kada se hrane.
Vozač nas je dovezao do južnih vrata, mnogo je ljudi koji idu prema ulazu, koji je ograđen ogradama za lokalne i strane posjetitelje. V. je ovaj posjet davno isplanirao i tada je kupio karte (24 $ za nas 4), a sad na ulazu pokazuje karte na mobitelu i putovnice. Park je ogroman pa je najbolje sjesti na busić (veliki golfski auto) koji vozi po cijelom parku i staje na određenim stanicama - 30 Y po osobi. Busići se brzo napune, ali općenito park djeluje pust.
Izašli smo na krivoj stanici, pa se moramo pješice vratiti do mjesta gdje su pande. Klipsamo, krepani, kilavi i umorni. Iz autića izlaze gomile ljudi i svi onako u grupama idu, mi ih slijedimo jer na ovakvim mjestima treba pratiti gužvu. Došli smo do terasastih dijelova odakle iz visine gledamo pande koje ležećki jedu, ili sjede na stablima i jedu ili koje se igraju i jedu. Svi su nahrupili pa zaštitar pazi da netko ne prijeđe ogradu. Pandice su baš slatke onako smotane i glupe. Nakon što nam je porasla razina šećera u krvi, nastavljamo šetati parkom. Osim oko dijelova gdje su pande, park je sablasno prazan. Ima ljudi, ali s obzirom na prostranost, to je pet posto.
Hodamo do Panda (Bamboo) towera pa se penjemo gore liftom kako bismo vidjeli panoramu grada. Ja sam užasno umorna, noge me bole i jako sporo hodam, svi smo netolerantni za druge pa se počinjemo svađati. Ipak, svađa nije produktivna pa se uspijevamo dogovoriti što ćemo dalje: busićem do zapadnog ulaza, pa na taksi. Ali svaki busić koji prolazi pun je pa ipak moramo hodati do izlaza. Oblačno je, vruće je, ruksak mi je težak, još nosim i onaj od T. Napokon smo došli do izlaza a pokraj stoje taksisti i nude prijevoz pa dogovaramo s jednim da nas odveze do People's parka.
Premoreni smo i sad smo još i gladni. Lutamo parkom, V.-ov je mobitel na zadnjih par posto baterije i ne može guglati gdje da odemo nešto pojesti. Svugdje po ulicama i parkovima, nalaze se se power bankovi, ali ne znamo kako ih koristiti. Isto tako, u Kini se uglavnom plaća aplikacijom Alipay pa i zato treba napunjeni mobitel s internetom. U parku se nalaze restorani na otvorenom s lokalnim specijalitetima i čajem. V. tu želi jesti ali mi ne. Dolazim na genijalnu ideju: mi troje idemo u McDonalds koji se nalazi prekoputa, a V. će na hot pot i čaj. U Meka ne mogu platiti svojom karticom, nemam Alipay na mobitelu (nemam ni internet jer samo jedno od nas instalira strani SIM), ali srećom mogu platiti kešom. Najeli smo se i raspoloženje nam se odmah popravilo. Na tren sam se spojila na internet, a i na stolovima postoji bežično punjenje mobitela (što ja ne mogu jer imam stariji model mobitela). Po dogovoru V. je došao po nas, nakratko napunio mobitel i čuo se s vozačem (koji nas je vozio s aerodroma). U 14 h vozač je došao ispred ulaza u park te nas vozi natrag.
U 15 h stigli smo na aerodrom, još boljeg raspoloženja jer smo nakon obroka malo zaspali u autu. Na aerodromu nema gužve, sve obavljamo bez žurbe: kontrolu, imigraciju pa na gate. Sad već znamo gdje je dućan 7-Eleven i nalazi se na putu prema našem gateu. U dućanu smo uz poslastice kupili kabel s kojim V. na aerodromu može napuniti mobitel. U blizini se nalazi i otvoreni prostor s tropskim biljem i prostorom za pušenje.
U 17:10 h ukrcali smo se u avion za Colombo i poletjeli u 17:40 h. U avionu sam spavala, jela, pisala a sve uz dosta turbulencija, djeca i V. su spavali ili čitali. Sletjeli smo u Colombo Međunarodnu zračnu luku Bandaranaike koja se nalazi u predgrađu Negomba u 22:40 h po kineskom a 20:10 h po lokalnom.
Aerodrom je simpa, ukrašen tropskim biljem i kipom Bude koji dočekuje putnike. Na šalteru gdje nema gužve kupujemo vize po 60$ samo za nas odrasle, prolazimo imigraciju, uzimamo kufer i Welcome to Sri Lanka. Vozač nas već čeka s natpisom V.-ovog imena i prezimena. Rukujemo se s Pubuduom, koji će biti s nama ova četiri dana. Kad smo izašli iz rashlađenog aerodroma, zapuhnuo nas je topli i vlažni tropski zrak zbog čega instantno osjetim euforiju. Slijedimo Pubudua do kombija preko lokvica koje je ostavio za sobom monsunski pljusak.
Šri Lanka je zanimljiva po tome što monsun pogađa ili sjeverni ili južni dio ovisno o dobu godine. Trenutno je Yala sezona (od svibnja do rujna) i monsun koji zahvaća jug, pa zato bježimo na sjever. Drugi put bi bilo dobro doći za vrijeme Maha sezone (od listopada do siječnja) i posjetiti jug dok monsun vlada sjevernim dijelom otoka.
Vožnja prema sjeveru traje oko 3:30 sata, lokalnim cestama, pa se onda spajamo na autocestu. Nema mnogo prometa a ceste mi se čine u redu. Najveći su razlog tome zašto smo unajmili kombi a ne auto - slonovi. Slonovi se naime noću kreću u potrazi za hranom, prelaze ceste i ponekad uzrokuju sudare, pa smo u većem autu sigurniji.
Oko ponoć stigli smo u Habaranu u smještaj Ayurvedic Lanka Wellness Hotel. Dočekao nas je Hanse, zaposlenik, pokazao dvije sobe u prizemlju i dao nekoliko upozorenja: po noći ne smijemo prelaziti rub terase jer ponekad dolaze slonovi jesti stabla a iz jezera izlaze krokodili.
U sobi su djeca odmah opazila jednog žohara, kojeg je V. ispratio vani, a onda smo u wc-u vidjeli malu žabicu koju je također poslao vani. Bit će lako ako naši slučajni susreti sa životinjama ostanu samo na "džepnim" veličinama.
Nema komentara:
Objavi komentar