22. dan // Samoa // Manono
Kad smo sinoć sreli gospodina Davea Parkera, odmah nas je dojmila njegova pojava. U "havajskoj" košulji i lavalavi, s narančasto obojanom kosom i frizurom kao James Brown. Na recepcijskim zidovima povješane su fotografije iz njegovih mlađih dana s mikrofonom u ruci. Srećom, u lobiju smo pronašli zanimljivu knjižicu naslovljenu Dave Parker Eco Lodge, autora Johna R. Nelsona, izdanu ove godine. U njoj saznajemo o gospodinu Daveu.
Rođen od oca Amerikanca iz New Jerseyja i majke Samoanke. Sedam godina proveo je u Las Vegasu kao pjevač, a još neko vrijeme radio je kao TV voditelj na Novom Zelandu. Lolita je njegova kći, ne znamo o njezinoj majci, rekla da je s Novog Zelanda i bojom kože više je bjelkinja nego Polinežanka, iako tek s ovim saznanjem primjećujem polinezijske crte lica. Njezin mlađi polubrat, Ventry Parker-Poetik, samoanski je rapper i hip-hoper, i on se smuca ovim hotelom.
Iz knjižice saznajem da je Dave Parker jako popularna osoba u ovim krajevima, a kad je glumac The Rock došao u Samou, zemlju svoje majke, sam Dave Parker držao je ceremoniju njegova "povratka kući".
Možda je i upoznao Željka Malnara kad je ovaj dobio titulu Seiulija (Poglavica koji govori), a ovaj podatak nalazim samo na hr wikipediji.
Caro diario
Tako je proteklo jutro do nekih 11 sati, a kad se malo razvedrilo ukrcali smo se u auto i krenuli na današnji izlet. Skupilo nam se puno prljavog rublja, a Lolita zimi ne nudi uslugu pranja robe, jer je tada nestašica vode zbog manje kiša, već ga i sama nosi u Spincity Laundromat praonicu. Tako da smo uzeli našu vreću i otišli prvo u spomenutu praonicu. Zaposlenice sve obavljaju, pranje jedne mašine hladnom vodom košta 7 tala, deterdžent 5, a sušenje 30, zbog tog što imaju samo jednu veliku sušilicu u kojoj pojedinačno suše robu jedne mušterije.
Na vreću je zalijepila naljepnicu s mojim imenom i uzela samoanski broj da nazove kad bude gotovo. Odabiremo i opciju sušenja jer ćemo se vratiti tek kasnije popodne i ne želim da se roba usmrdi. Ionako su nam kostimi i ručnik stalno vlažni i smrdljivi, ne stignu se osušiti. Na pranje smo dali i naš ručnik, a krišom uzeli kupaonske.
Vozimo na zapad, cestom Alafa'alava Rd po sredini otoka, manje je sela i dućana nego uz obalu, a zatim se spajamo na Cross Island Rd, koja vodi sjeverno prema Faleolo zračnoj luci. Cesta sad nastavlja uz more prema zapadnom rtu Upolua. Opet je dosta sela i dućana, vidimo i lokalce koji prodaju ribu. Stigli smo u Manono Uta Boat Ride, odakle kreću brodovi prema otočiću Manono, tu parkiramo auto i dogovaramo povratnu vožnju za 150 tala. Smjestili smo se u drveni brod, s nadstrešnicom, lokalni ribar sa svojim malim sinom nas vozi. Nakon 15 minuta vožnje oko 13 sati stigli smo na Manono, i dogovorili da dođe po nas u 16.
Manono je 3. otok po veličini na Samoi, površine tek 3 km2. Na njemu nema ceste, samim tim ni auta, a jedini je put utabana staza koja vodi oko otoka, dužine 7 km. Nalazi se između dva veća otoka, Upolua i Sava'ija, uz Apolimu, još manji otok, po kojem se zove ovaj tjesnac - Apolimski. Tijekom 18. i 19. stoljeća igrao je važnu ulogu zbog dobre pozicije između dva velika otoka. Više o njemu u UNESCO-vom članku.
S istočne strane odakle smo došli jako puše pa krećemo na zapadnu stranu gdje su ljepše plaže i manje je vjetra. Pratimo stazu, naokolo su fale, neki su u njima pa nam mašu, drugi uređuju okućnice i isto nam mašu, javljaju se, pitaju odakle smo. Čuli su za Hrvatsku, najviše zbog nogometa. Uz obalu ima ponešto smeća, vjerojatno što more nanese. Od stabala ima najviše banana i kruhovca (breadfruit). Dolazimo do škole, a ispred nje puno djece za ovako mali otok. Svi su u uniformama, dječaci i djevojčice u bijelim košuljama i lavalavama, a većina su bosi. Dolaze do nas, javljaju se "hello!", ali ne odgovaraju kad ih pitam koliko imaju godina i koji su razred. U osnovnim školama uče engleski jezik. Hodamo dalje, vjetar je manji, idemo prema Manono Beach Fales. Ali jedna plaža prije nam se svidjela pa smo se na njoj smjestili. Tu su bili još neki turisti, jedna gospođa Samoanka koja živi u SAD-u i njezini prijatelji iz New Yorka. Tu smo stigli oko 14, i izračunali da imamo sat vremena da na vrijeme dođemo na dogovoreni brod.
Počela je kišica, srećom imamo kabanice pa pokrivamo našu čergu, ali uskoro prestaje. Ponijeli smo hranu jer nema dućana pa ručamo voće i maslac od kikirikija na žlicu. Djeca se brčkaju ili igraju u pijesku, V. je otišao roniti, a ja ostajem u hladu. Uskoro je došao jedan stariji dječak i na lošem engleskom rekao da trebamo platiti korištenje plaže - 20 tala. Vrijeme je brzo prošlo, V. se vratio, a onda je jedan stariji momak došao javiti nam se i naplatiti korištenje plaže. Rekli smo mu da smo platili, pa je nakon kratkog čavrljanja otišao. Već je oko 15, trebamo krenuti da do 16 stignemo. Opet slična šetnja do daščanog pristaništa, uz malo ljudi koji nam se javljaju.
Vožnja brodom natrag ovaj put je nemirnija, jako puše, veliki su valovi koji zapljuskuju našu orahovu ljusku. More zapljuskuje u brod, unatoč spuštenim plastičnim ceradama. Barba i njegov sinčić šekaju more, dok mi držimo cerade. Nakon 20-ak minuta stigli smo na "kopno". Na Manonu prehodali smo 7 km, djecu smo u par navrata nosili kad su se umorili. Vraćamo se nazad, ovaj put cestom uz more, uz aerodrom vidimo magarce, a na radiju svira samoanski Mišo Kovač, Shazam ga ne prepoznaje. Na benzinskoj nam zaposlenik toči benzin (3/4 tanka 81 tala, ne znam koliko je bilo litara), idemo po robu, čistu, mirisnu i potpuno suhu! Inače uvijek bude vlažna i opet sklona usmrđivanju.
Večera, pivo, ekrani, spavanje.
Slušaonica:
The Young Lovers rokenrol
Primjedbe
Objavi komentar