33. dan // Tokio // Ueno Park

Japan

Dvije smo godine zaredom kupovali karte za Japan i oba puta nas je korona spriječila, pa smo mu se sad prišuljali iz neočekivanog smjera, s istoka, dok nas nije skužio. O Japanu nije potrebno pisati neki uvod jer su opće stvari o njemu poznate i dio opće kulture, a i zauzelo bi previše mjesta. Iako imamo Lonely planet vodič, nisam ga baš čitala, više sam gledala shortse i tako učila praktične stvari: Nos se ne puše u javnosti. Japanke skoro nikad ne otkrivaju gola ramena i dekolte, ali redovito nose kratke minice ili šorc. Većini goluždravih ramena vlasnice su turistkinje. Iako je velika vrućina, nosi se duga odjeća kao zaštita od sunca (što i mi često radimo), uz kišobrane koji su po potrebi suncobrani, a često nose i samo rukave. U Tokiju se ne govori baš engleski, samo najosnovnije, ali nas google translate spašava posvuda, kao i dosta dobar G-Maps. Maske se često nose, na ulicama a posebno u prijevozu. 

Ohajo gozaimas! (Dobro jutro!)

Buđenje oko 4:30, izležavanje i drijemanje do doručka. Zanimljivost ovog hotela je to da na recepciji postoji ormar sa spavaćicama za goste. Čini se da su sve iste veličine i jednake su za sve. Isto tako, slobodno se može uzeti kozmetički pribor, sapun, odličan set rutine za lice i par čajeva. Voda je u Japanu pitka, ali je svejedno punimo ohlađenu na aparatu za vodu. Za vrijeme doručka jednolični lobi pretvorio se u japanski restoran! Iza onoga što je izgledalo kao zidovi ili ugradbeni ormari, skrivala se kuhinja, koja se ukazala jednostavnim otvaranjem harmonika-vrata. A izbor hrane bio je pravo zadovoljstvo: 3 vrste juha, među njima klasična japanska miso, riža, par vrsta zapadnjačkih peciva, a onda japanski meni - pečeni losos, kiseli grah, salate, jaja, uvijek različita vrsta kuhanog ili pečenog mesa. I kava ili čaj.   

Iza zida dostupne su i mašine za robu na kovanice: pranje 200¥, deterdžent 30¥, sušenje 100 za pola sata= 2,03€! Najjeftinije pranje da dosadašnjem putovanju!

Kiyomizu Kannon-dō hram

Hotel je u blizini metro linija - sive Hibiya i crvene Asakusa. Oko 10 idemo na našu najbližu stanicu metroa Ningyocho, a današnji je plan obići Ueno Park, veliki gradski park u kojem se nalazi zoološki vrt, više muzeja i atrakcija. Prvo obilazimo Kiyomizu Kannon-dō Temple, najstariji budistički hram u Tokiju. Izmiješani su turisti, koji razgledavaju, i budisti, koji pale svijeće i mole. Zabranjeno je fotografiranje. 

spomenik naočalama u Uenu

Po cijelom gradu i parku nalaze se aparati za hladna pića, pa se redovno hladimo jer nisu dovoljne boce vode koje smo ponijeli - vitaminski, izotonični napitci, čajevi, velik je izbor. Tad po prvi put primjećujemo da nema baš kanti za smeće. Pokraj aparata su kante ali samo za plastične boce. Da sam pročitala vodič, možda bih ovo znali, ali japanski je moto "nosi svoje smeće kući". Na taj način se i promišlja kupovina (savjet Minimalista), ili se konzumira na licu mjesta i tu baci, npr. u dućanu. Ipak, u hotelu možemo baciti što hoćemo, ali ostatak vremena svjesno pristupamo temi smeća koje stvaramo. 

Idemo u Zoološki vrt, na automatu kupujemo ulaznice, za djecu je besplatno a za nas 1200¥ (7,37 €). Pakleno je vruće pa je mnogo životinja sklonjeno u zatvorene i hlađene prostore koji nisu otvoreni za posjetitelje. U Japanu je sve stisnuto, mali stanovi i uski restorani pa tako i prostori za životinje. Ima puno ljudi, nedjelja je. Idemo posjetiti njihovu najveću atrakciju: velikog pandu. Za njega se čeka red i zaposlenik mjeri 1 minutu za svaku grupicu koja će se zadržati kod pande. Vidjeli smo jednu pandicu s leđa i to je to. Svi smo bili malo razočarani, ali opet, ni jadnim se životinjama ništa ne da na ovu vrućinu. 

Nakon zoološkog idemo dalje po Uenu u National Museum of Nature and Science (Kahaku) (1260¥ samo za nas, djeca do 18 besplatno). Muzej se prostire na više etaža, sa stropova vise kosturi dinosaura i drugih životinja. Više je tema obrađeno, od postanka svemira, vrijeme dinosaura, prvih ljudi, pa do industrijske revolucije i putovanja u svemir... Muzej radi do 17, kad smo zajedno s mirnom rijekom ljudi krenuli prema izlazu. Premoreni smo i iscrpljeni, najviše od vrućine. Smišljamo kako iskoristiti još ovo vrijeme do mraka jer je glupo još ići u hotel. Krenuli smo prema stanici metroa, a onda ugledali ulicu koja je izgledala privlačno - Ameyayokocho. Pješačka ulica, puna restorana, voćarni, suvenirnica i igraonica. Ušli smo u Taito Game Station igraonicu, otišli na najgornji kat na aparate za igranje. Sve je po 100¥, svi biramo vožnje i jako dugo traje jedna igra, za mene čak predugo jer ne volim skoro nikakvu vrstu video-igara. Tko voli, postoji i prostorija za pušenje. Na donjem katu J. želi isprobati sreću i ubacuje novčić u claw-machine (hvataljka), i iz druge vadi veliku poké loptu. Toliko je bio sretan, a i svi mi skupa s njim. Na ulici ga je jedna djevojčica pitala hoće li joj je prodati jer ona nikako ne može uhvatiti, ali ju je odbio. 

muzej

ulica oko Uena

Idemo na večeru u istoj ulici u riblji restoran Hamayaki Seafood. Na ulazu u svaki restoran obraćaju se pitanjem "za koliko osoba?", što treba pokazati prstima. Isto tako kad se naručuje, svugdje u Aziji (barem gdje smo mi bili) broj jedan se pokazuje kažiprstom, a ne palcem. Za stol prvo dobijemo zamotane vlažne ubruse za oprati ruke, rijetko nam ponude vilicu i nož, pa jedemo štapićima, a pivo stiže u savršeno ohlađenim kriglama. Ova prva večera u restoranu nas je koštala 7000Y (43 E). 

Odlazak u hotel i spavanje. 

mljac