29. dan // Taveuni- Labasa
"Mama, mama, moram u WC!" - prenula me T. iz sna u 4:11. Pomogla sam joj da se spusti s kreveta na kat pa je otišla. Opet je imala meku stolicu ali barem formiranu, a ne tekuću. Više joj nismo davali lijek za proljev jer jučer cijeli dan nije trčala u zahod. U mraku me pita: "Mama, što mi je s okom?". Na slabom svjetlu koje dopire iz zahoda, vidim da joj je nateklo oko. "Zašto mi se ovo događa?", moja mala djevojčica očajava. Pustila sam je da legne kraj mene i opet zaspe. Pokušavam ne paničariti, racionaliziram: i doma i u Hr joj često natekne oko, može biti skroz bezazleno kao ubod komarca ili zrnce pijeska, javlja mi se poriv da guglam "razlog otoka oka na Fidžiju", ali se suzdržavam. Više ne mogu zaspati pa dovršavam blog od prije tjedan dana. Oko pet se ustajem i počinje spremanje, V. i djeca se dižu jer smo u šest naručili taksi. Došla je recepcionarka koja živi u obližnjoj kući da nas odjavi, vrati kauciju za ručnike i ključ. Vožnja taksijem traje pola sata, vidimo brod kako se približava. Uskoro smo se iskrcali iz auta, a V. je stao u red kupiti karte: za brod i nastavak busom do Labase. Dok smo čekali na pristaništu, sve me ovo podsjeća na naš mali otok u Hrvatskoj i ranojutarnje putovanje: neki su sređeni, idu u grad na posao, neki prevoze poljoprivredne proizvode, a mi smo jedini bijelci i turisti, čini se. Ovaj put smo se smjestili u kabinu, T. je odmah zaspala na nama, s naočalama za sunce jer ne želi da joj se vidi natečeno oko. Mazala sam joj kapak sinopenom, to je jedino što sad možemo. Ipak guglam o bolnici na Fidžiju, nema smisla ići nigdje prije Labase u koju ćemo doći tek oko 12. V. je kupio karte s QR kodom (F$ 110 brod i bus za svih četvoro). Krenuli smo u 7:00 i stigli u 8:30 na isto ono pristanište Vatuyalewa Jetty po savršenoj bonaci.
Iskrcavaju se prvo putnici a onda dva mornara iskrcaju sve torbe. Tu su već dva busa, jedan za Savusavu i drugi za Labasu, na kojeg mi idemo. Stavili smo torbe u prtljažnik, a okolo su se skupile iste drage žene koje su nam pri prolasku prodale hranu, pa sad opet kupujemo nešto od njih. Vozač Indijac nabrijan je i želi što prije krenuti, ali ga stalno nešto sprječava, drugi putnici, drugi vozači, ali ipak ne pokazuje nezadovoljstvo. Tad J. i V. trebaju u WC pa i njih čeka. Zahod je na početku doka, plaća se ulaz, ali kažu da je vrijedilo - čisto i mirisno. A onda u bus utrčava jedan od momaka s broda s torbom pitati je li kome ostala na brodu, nije, pa je požurio u drugi bus. Sjeli smo u prva sjedala iza vozača, da mogu pratiti cestu.
Bus je krenuo u 8:40, u 10:10 stigao je u Savusavu. Najavio je kratku pauzu pa smo izašli kupiti hranu: ukusne i pikantne samose s curry piletinom ali s kostima (!). U 10:30 krenuli smo prema Lambasi (sad svi tako izgovaraju, a ne Labasa). Cijelim je putem vozač puštao muziku na jako dobar razglas; od euro-disca, do duba i fidžijskog reggaea, što nam je odgovaralo bolje nego zvuk drndanja busa po zemljanoj cesti. Neki su malo zaspali, a tek pred kraj puta V. se sjetio detalja iz knjige Santana Borne Bebeka: na hippie trailu, putovanju za istok, iskusni putnici sjednu straga u overlander autobus, a prvi red ostaje prazan. On je tako vidio prazna prva sjedala i naivno sjeo, kao i mi. Tek je kasnije saznao da ih nazivaju "death row" jer su prvi na udaru u slučaju prometne nesreće.
Ali nismo se slupali i nije mi došlo slabo. Uz put smo vidjeli "drumske razbojnike", lokalce na konjima s mačetama, koji idu u polja ili džungle. U Lambasu smo stigli oko 12:20 na kolodvor, a već osjetimo vibru Indije. Jedan se taksist nudi da nas preveze do hotela, a kad smo se smjestili u njega i rekli mu ime našeg hotela Grand Eastern, počeo se smijati. Hotel se nalazi preko puta kolodvora i duže nam je trebalo autom zbog gužve, ali vrijedilo je. Mogli smo se odmah čekirati i soba je u prizemlju, blizu bazena, što nam olakšava boravak. Izgrađen u kolonijalnom stilu, fin, onoliko derutan da bude simpatičan. T. oko puno je bolje, skoro je potpuno splasnulo. Ostavljamo prtljagu u sobi i idemo prošetati po gradu. Na izlasku iz hotela primijetimo uske tračnice i oznaku za vlak, a onda hodamo do mosta koji vodi preko rijeke. Tu je jedan lokalac, ribar, objašnjava nam da je to vlak za šećernu trsku. La(m)basa je najveći grad na otoku Vanua Levu, nalazi se na sjeveru u unutrašnjosti otoka, i prevladava indijsko stanovništvo. Iako nije na obali, rijekom je povezan s morem i nije turistička destinacija, što nam se sviđa, ljudi žive svoje živote bez ludnice turizma. Ribar nam pokazuje svoj brod i priča kako mu brodom treba sat-dva do mora gdje na ušću ima ribe u izobilju. Zanimljivo, ribu lovi roneći s bocama i puškom. Pita nas odakle smo, "Croatia! Far away!". Do nas dopire miris friškine, tu je ribarnica, pa idemo kroz nju. Iako je prošlo podne, prodavači još prodaju ribu, sjede u grupicama, s nekakvim mlatilicama tjeraju muhe. Javljamo se svima, pitamo dopuštenje za fotografiranje, kad već na žalost ne možemo nešto kupiti. Da smo u apartmanu s kuhinjom, vjerojatno bi nešto kupili. Prelazimo cestu prema tržnici, trbuhu grada. Ovdje je još življe, piljarice nas pozdravljaju, ali ne navaljuju, neki pitaju odakle smo... Ovdje smo kupili malo cherry rajčica, kumkvat i grbavi limun - po starinski zamotano u novinski papir, jer to ćemo moći konzumirati. Na drugom dijelu prodaju se kućanske potrepštine, plastika, i kava - ova fidžijska. Zaželjeli smo se lubenice, inače je ljeti jedemo skoro svaki dan, a na ovom putovanju dosta rijetko - našli smo na jednom mjestu, skroz je neobična, bez prepoznatljivih crta, ali istog okusa. Idemo prema dućanu CJS CountDown Supermarket - dobro je opremljen i blizu kolodvoru pa je velika gužva.
Nastavljamo šetnju ulicom Nasekula Rd, puna je dućana, fast foodova, raznih usluga, vrlo je živo. Grad je odavno iskrčen pa u centru nema ni stabalca, a svi su nogostupi natkriveni, što je zgodno u slučaju kiše ili jakog sunca.
Otišli smo u fast food LunchBox da J. pojede pizzu, a onda u Good Times Bar & Grill na osrednji kineski ručak za ostale. U gradu je ugodna temperatura i cijeli smo dan u dugoj odjeći.
Povratak u hotel, želimo iskoristiti pogodnosti bazena dok smo još tu. Djeca se brčkaju (T. pazi na oko, koje je skroz splasnulo) i ja im se pridružujem. Kad je pao mrak, ugodna su svijetla obasjala vrt i bazen, i otvorio je bar u sklopu hotela! Djeca su večerala voće i gotove juhe, a kad su otišli na spavanje, mi smo sjeli uz bazen popiti pivo (Fiji Bitter i Fiji Gold) dok slušamo sugar cane train kako tutnji.
Laku noć!
Primjedbe
Objavi komentar