46. dan //Filipini // Dumaguete - Dauin
Psihički problemi
Preskačem događaje iz prekrasnog Japana i nastavljam aktualne Filipine.
Puna sam rasnih, mizoginih i mizanrijskih predrasuda, priznajem to: žene su udavače, lovkinje na bijelce i kršćanske kurve, o muškarcima imam malo bolje mišljenje: lopovi su, ali vrijedni radnici. Zemlja je opasna, puna prirodnih neprijatelja od životinja do potresa i loše gradnje. Mi smo preznojeni, smrdljivi i zgužvani. Iskašljavam i slinim još od Japana, imam zatvor po tko zna koji dan, plače mi se, V. ima proljeve i smršavio je od svega, ali najvažnije djeca su dobro.
Dan današnji
Teško buđenje. Buka dopire s ulice, ali je soba ugodno rashlađena. Hotel Henia u Dumagueteu malo je "izvana gladac, iznutra jadac". Ima internet, ali je jako spor ili uopće ne radi. Ima sef koji se ne može zaključati. Toaletni papir se ne smije bacati u školjku. Voda se ne smije piti, ali na hodniku ima bidon s pričišćenom vodom. TV radi, ali je blokiran na samo jedan program. Frižider svijetli i zuji, ali ne hladi. Kupaonica je naizgled čista, ali kad se pogledaju fuge ili cijev od tuša - bolje da ne govorim. A na ovo sam posebno osjetljiva jer sam jednom radila kao domaćica luksuzne vile, što je uključivalo guranje ruke u školjku i ribanje, a to mi je osobno pokazala vlasnica te iste vile. Dakle , malo više ribanja i bilo bi OK. A ja sam očajna i očajno, što ne pomaže u ovom trenutku.
Doručak je ok, s pogledom na ulicu koja podsjeća na afrički Dar es Salaam ili čak Split (Ulicu Domovinskog rata koju je jednom jedan Afrikanac opisao kao "Afrika sa strujom").
Idemo tryckeom pola sata do Dauina.
Izašli smo kod crkve, malo je pogledali a onda krenuli prema plaži do koje vodi puteljak kroz šumicu. T. želi da je nosim jer se boji zmija, a posvuda su psi lutalice i kokoške. Dolazimo kraj plažnog objekta i ugostitelj joj se obraća "Baby, you can walk". A ona objašnjava da se boji zmija. Na što je i rekao "OK", a ne nešto što sam očekivala kao na primjer "ma nema ovdje zmija".
Loše sam volje, imam crne misli kojih se ne mogu otarasiti. Dosta mi je putovanja, ne želim biti u ovoj opasnoj zemlji. Na plaži unajmili smo stol (da ne bismo sjedili na pijesku) za 300 pesosa (4,80€!), djeca se brčkaju u plićaku i igraju s drugom djecom, V. je išao snorklati (50 Pesosa je platio službenicima na plaži koji imaju svoj stol i inzistiraju na tome da uzme račun), a ja sjedim i pazim na sve. Odlučim se drogirati jednostavnim šećerima pa mi se raspoloženje možda popravi: snikers i pivo, koja kombinacija. "Ne mogu" se kupati, zapravo me ni ne privlači šugava plaža - crni pijesak, oblačno vrijeme i valovi. A i pomisao na pred i postradnje za kupanje s menstruacijom, ne hvala, radije ću sjediti u hladu i pisati ovo.
Nisam samovala već 46 dana (pod tim mislim šutila bez da me stalno netko cima), a o jogi da ne govorim, ali i sama biram loša opravdanja (nema mjesta, nemam prostirke, nemam vremena, nemam mira) i pasivno ih se držim.
Jedva čekam da ovo više prođe.
Šećeri su djelovali i osjećam se zericu bolje. Iz daljine se čuje pjesma koja nije balada (gdje god svira muzika to je nešto u stilu nama nepodnošljive Marie Carey, s razglasa ili karaokea). Djeca su oko tri sata bila u moru, a V. je dosad najzadovoljniji ronjenjem: greben počinje tri metra od obale i odmah je vidio kornjaču! U Japanu smo kupili futrolu za mobitel za ronjenje pa napokon može snimati.
Ljudi su dosta zatvoreni, samo nas gledaju kao da smo vanzemaljci. Rade u ugostiteljstvu, a nema ni malo simpatičnosti ni osmijeha na licu.
Idemo na ručak i umjesto jako dobro ocijenjenog vegetarijansko-jogaškog Anahawa, biramo Jardin jer djeci fali proteina. Vlasnik je Britanac (u najboljim godinama) koji je u životu radio kao skipper posvuda i vrtlar u Sloveniji (!) a sad se skrasio s Filipinkom. Naručujemo platu s plodovima mora a djeca bolonjez. Kažu da je to dosad najbolji bolonjez. Plata je bila dobra, ali ne baš obilata pa naručujem i kinilaw (sirova riba marinirana u calamansi soku). Calamansi ili kalamondin lokalni je agrum od čega sam naručila i sok. Okus je nešto između naranče i limete. V. se napio i udavio vlasnika pričom. Ipak, vlasnik to nije teško primio pa nas časti njegovim koktelom on the house - lokalni rum, triple sec i kalamondin - jako dobar!
Nakon ručka odlazimo na glavnu cestu uhvatiti trycke koji će nas odvesti natrag do grada. Usput zastajemo kupiti lubenicu, a naš vozač se za vrijeme vožnje više puta prekrižio i poljubio križ koji visi s retrovizora.
Stigli smo u hotel, i prilegli. Kasnije idemo na večeru u nedaleki Dumaguete Pala-Pala Seafood House, gdje naručujemo, ovaj put obilatu, platu školjaka i djeci pohanu tunu, uz nekoliko piva - što nas je koštalo nešto manje od 25 €.
Povratak u hotel i spavanje.
pušači pazite se kansera
Primjedbe
Objavi komentar