48. dan // Siquijor // Cambugahay Falls i Tulapos Marine Sanctuary
Otok Siquijor zajedno s otokom Negros (koji se dijeli na Occidental i Oriental), na kojem je grad Dumaguete, čini administrativnu regiju Negros Island Region. Nalazimo se tik ispod Rakove obratnice i iznad Ekvatora, kalendarski je ljeto, kad je vrijeme tropskog monsuna i tad nije turistička sezona. Sunce izlazi oko 5:30, a zapada oko 17:50 i sumrak duže traje nego kad smo bili na južnopacifičkim otocima.
Lazi i nije neko turističko mjesto za razliku od sjeverozapadnog San Juana.
Siquijor je poznat po svojim navodnim nadnaravnim moćima i vještičarenju, a posebno u Laziju mogu se pronaći iscjelitelji. To mi je djelovalo interesantno u pripremama ovog puta, ali sad me ne privlači, čak me i plaši.
Sunčano jutro, usred monsuna. Noć je bila mirna. Doručak je u susjednom objektu pokraj hotela, jedemo takozvana silog jela - doručak koji se sastoji od jaja, riže i neke vrste mesa, djeca samo jaja ili palačinke. Konobarice su simpatične i pitaju gdje ćemo danas, preporučuju Cambugahay Falls.
I dalje je sva roba usmrđena, sve na nama zaudara, zadnje smo prali u Kyotu prvu večer, i sve se više puta preznojilo, k tome sve je i masno od kreme za sunčanje. A i vlažna tropska klima ne pomaže da se roba dobro osuši. Idemo autom 15 minuta do Cambugahay Falls, ulaz se plaća po 50P, kao i parking, ali sve je sića. Zapisali smo se u knjigu dolazaka i dobili vodiča, koji nas vodi niz 100-njak stepenica do prekrasnih slapova koji čine tri jezera. Dosta je domaćih turista, ali ne onoliko koliko bude u sezoni. Tu i tamo bijeli hipiji, i klasika, ostarjeli bijelci s mladim Filipinama.
Tu rade neke žene, koje za sitnu paru čuvaju stvari gostiju, na zasebnim stolovima. Voda rijeke je prohladna, savršena. Sve je ovdje u korist turizma i fotografiranja. Momci su dosjetljivi i naplaćuju vožnju bambusovom splavi, skakanje s trapeza, iz sve to nude i snimanje dronom. Ovo mjesto je dobro održavano - upravo šišaju suhe kokosove grane i orahe, da ne bi nekog ozlijedili, što jako cijenim. Vodiču smo dali voljno jer nam zaista nije potreban.
Prvi i treći slap nude ovo što sam navela, ali srednji je avanturistima nezanimljiv, plitko je jezero pa nema skakanja, tako ni ljudi, zato ga mi biramo. Brčkamo se i uživamo u samoći. J. je pronašao drveni "brod" od palme i igra se, a T. je mala sirena.
Nakon nekoliko sati provedenih ovdje, uskaćemo u auto i krećemo na sjeveroistok otoka u Tulapos Marine Sanctuary. Djeca ne žele na snorklanje pa ide samo V., a ja ostajem s njima. Za snorklanje treba platiti tarifu uz koju se dobije vodič, koji potom vodi do zanimljivih pošti.
Plaža se ogoljuje osekom, naokolo su mangrove, nije baš reprezentativno. Trenutno su i radovi u tijeku, koriste nisku sezonu, grade nekakve brane od poplava, pitala sam je li od rijeka ili od mora, čini se od mora. Po prvi put čujem cvrčke i osjećam se kao doma.
Mi nalazimo zabavu u pijesku, sitan je i bijelo sivi, ugodan za igranje ili peeling tijela. Tu je i jedan lokalni momčić koji se sam igra. Ne izgleda baš najbistriji ili samo ne razumije engleski, ali se pridružio J.-u i zajedno kopaju i zabavljaju se. T. spašava morske zvijezde od oseke i ubacuje ih u preostale lokve. Nakon nekog vremena idemo tamo gdje smo ostavili stvari. Tu je više vodiča koji sad gluvare, gledaju na mobitele i zezaju se. Ali svejedno, tokom cijele godine može se roniti na greben. V.-u je vodič pokazivao kornjače, pse, ribe, koralje i dobro da je bio s njim.
U auto pa na Salagdoong Beach Seascape, naoblačilo se i rade još sat vremena, do 17. Platili smo ulaz, na plaži je zabranjeno pušenje i pijenje alkohola. Inače, Filipini su zabranili pušenje u javnosti prije par godina.
I dalje dolaze turisti i instagrameri. Postoji kafić, ali zbog lošeg vremena žele zatvoriti pa smo ostali sjediti u autu. Sjetili smo se jučerašnjeg sendviča i komada pizze pa smo to pojeli na plaži uz slatke psiće koji žicaju. Kad je počela kiša, idemo prema našem smještaju. Odmaramo i hengamo, pa na večeru jurimo u zadnji čas. Restorani i jedalne (eatery) zatvaraju, pa idemo na šetnicu gdje je lokalni food court. U ponudi juha, ružičaste hrenovke i kobasice, kokošje nogice, ribe u komadu nabodene na ražnjić, nešto što nazivaju "barbecue" - "porc and lizard". Svi uzimamo juhu i rižu, misleći da je to riblja juha. Ali nije bila - u njoj je bilo svašta, od kupusa do kokošjih nogica i nekakvo meso. Nije bilo loše. Djeca su pojela samo tekućinu, V. je smazao sve s kostima, a meni se malo počeli gaditi kad sam vidjela kokošju nogu. V.-a je riba na ražnjiću asocirala na najgoru ribu koju je jeo u životu (na festivalu Lost Theory), a zajedno smo potom jeli taj "barbecue" ražnjić. Nešto dugačko cik-cak naslagano i nabodeno na štapić bilo je ukusno i moglo se žvakati, a ono drugo bilo je tvrdo i žilavo. Sad, što je bilo dobro, a što ne... Tek smo sutradan osvjestili tog "lizarda", da je stvarno mogao biti gušter.
Djeca su zgrožena i na povratku prolazimo preko tržnice koja još radi i kupujemo voće, koje napokon s guštom jedu u apartmanu.
Primjedbe
Objavi komentar