51. dan // Siquijor - Bohol // Chocolate Hills
Opet sam loše spavala, preduvjet da budem grozna. Buđenje oko 6:20 i spremanje za odlazak na brod za Bohol. Djecu smo jedva probudili. Do luke Siquijor treba nam 15 minuta vožnje, plan je krenuti u 7:00 a predajemo auto u 7:35. U San Juanu sve je već živo, kafić uz naš smještaj već radi a u njima prve mušterije, sredovječni muškarci koji vise na mobitelima uz prvu jutarnju kavu i štok, ili što već ovdje piju. Po ulicama ima dosta prometa, rush hour, ljudi idu na posao, voze djecu u školu, na teniskim terenima već treniraju.
Parkiramo auto i upravo dolazi vlasnik, Poljak. Već pet godina živi ovdje, prije toga je živio u Americi i dosta mu je bilo, oženio se Filipinkom i čekaju drugo dijete. Kaže da je prije pet godina bilo samo dva restorana zapadnjačkog tipa za turiste, i da se otok naočigled razvija.
Opet službeni ulazak u luku, uz pokazivanje karte. Plaćamo putničku taksu, čekiramo se i dobijamo boarding pass, a potom ostavljamo prtljagu službenicima. Lijepo je kad se mi ne moramo brinuti oko prtljage i unositi je u brod. Neko vrijeme čekamo ukrcaj. Nismo ništa jeli ni pili, put bi trebao trajati dva i po sata. T. se i dalje straši, htjela bi trajektom. Krenuli smo oko 8:3o, V. sjedi s njom i motivira je, dok nas dvoje rigavaca sjedi zajedno. More je mirno, ispratilo nas je sunce, a na pola puta počela je kiša. Ipak, nakon samo sat i po plovidbe, stigli smo u Tagbilaran na otoku Bohol. Izašli smo iz broda, T. je vesela i razdragana jer je sve dobro prošlo. Mornari dodaju naše kufere, djeca ih skupljaju, a prije izlaska iz luke još jedan od zaposlenika provjerava i uspoređuje redni broj naljepnice s kufera i onaj koji imamo uz karte. Oduševljava me ova posvećenost i korektnost. Sjetim se vožnje našim busevima, a navozala sam se, kad vozač, iako je zalijepio naljepnicu na prtljagu i primio novac za nju, nikad nije stajao i provjeravao je li ljudi točno uzimaju samo svoju prtljagu. Na izlasku s terminala, dočekuju nas turistički radnici, nude prijevoz, izlete i slično. Odabrali smo vozača s kojim dogovaramo današnji đir. Prerano je za čekiranje u novi smještaj pa idemo odmah na Chocolate Hills. Prepuštamo se vozaču Felixu koji ovo radi već 25 godina. Prvo nas vodi na ručak u buffet restoran Susan's Kilawin (u kojem svira album božićnih pjesama) na početku poluotoka Panglao ng Bohol, mostom je povezan s Boholom, a zatim krećemo prema unutrašnjosti Bohola koji je okružen otocima Cebu, Leyte i Mindanao i popularno je turističko odredište za razliku od Siquijura.
Vozimo se kroz džunglu, cesta je u serpentinama, dosta je radova po cesti, uglavnom saniranje klizišta ali to nam ne smeta za drijemanje. Vrijeme je oblačno, ali ne prijeteće, najbolje vrijeme za biti turist. Prva je stanica Chocolate Hills ATV Rental, gdje smo unajmili dva quada i vodiča koji će nas voditi i fotografirati po blatnjavom terenu između čokoladnih brda. Dobili smo kacige, potpisali ugovore za najam, a zatim je J. sjeo iza mene, a T. iza V.-a. Vodič je imao V.-ov mobitel pa nas je snimao, a sve smo ga morali slušati: kad je rekao "raširite ruke" za fotografiju, mi smo to radili, kad je rekao "sad vrištite za snimku", mi smo to radili, iako nam je u početku bilo neugodno. Kad smo došli na jedno proširenje, dopustio je da djeca voze quadove, uz naš nadzor, a oni su se razularili. Nakon nekih 45 minuta avanture, meni je proradila morska bolest, ali uskoro je bilo gotovo. Tu su voda i sapun ako se tko treba oprati od blata, a djevojke na šalteru razvijaju fotografije koje je snimio njihov fotograf na terenu. Jedna fotografija 200 PHP (3,24E).
Zatim nas vozač Felix vozi na vrh jednog od čokoladnih brda na kojem je uređena vidilica. Do samog vrha vodi 200-tinjak stepenica, a od gore puca pogled na ostale zanimljive geološke formacije. Na području od 50 km2 raspoređeno je preko 1200 brdašaca, visine između 30 i 50 metara, dok je najviša 120 m. Sastoje se od vapnenca prekrivenog zemljom, tijekom kišne sezone zelene su boje, kao sad, a tokom suše su smeđi kao čokoladne praline, odatle i naziv. Ovo je područje nacionalni geološki spomenik i predloženo je za listu UNESCO-ve svjetske baštine.
Sljedeća je stanica Bohol Enchanted, zabavni park u kojem se može vidjeti nekoliko zmija, sugar glider (leteća vjeverica), leptire, jahati konja, letjeti na malom zip-lineu, gađati lukom i strijelom. Tu se nalaze i zanimljivi kipovi s objašnjenjima iz njihove mitologije.
Djeca se žele slikati sa zmijom, albino pitonom, koji nije otrovan. Za kraj u njihovom lokalu pojeli smo odličan domaći sladoled od chilija i probali lokalnu čokoladu.
Naša zadnja stanica je Bohol Tarsier Conservation Area, gdje idemo vidjeti lokalnu životinjicu tarsiera (hrv. zastopaljci), najmanjeg primata, koji izgleda kao gremlin. U džungli je uređena šetnica, a vodiči nam pokazuju gdje se nalaze, treba biti tišina i ni u kojem slučaju se ne smije koristiti blic. Bili smo zadnji gosti, a kad je objekt zatvorio u 17 h, izašlo je 30-ak zaposlenika ovog parka. Pojela sam domaći sladoled od duriana (najsmrdljivijeg ploda na svijetu) iz domaćeg korneta.
Stigli smo u smještaj Stefanie Grace Paradise Inn and Restobar u mjestu Loboc, na istoimenoj rijeci. Hotel je izgrađen u kolonijalnom stilu s direktnim izlazom na rijeku, a ima i bazen. Nakon vrućeg dana svi idemo u bazen a nakon toga na večeru u njihovom restoranu. Čini se da smo jedini gosti uz jednu ženu.
Naša soba je obiteljskog tipa s dva bračna kreveta, i u njoj sve funkcionira, tihi klima uređaj, frižider i internet. Puno sam bolje volje, ljudi su mi sve simpatičniji, hrana je bolja, ambijent mi je ljepši, i pitam se što mi je bilo zadnjih dana.
Povečerje.
Primjedbe
Objavi komentar