47. dan // Dumaguete - Siquijor
Jedna od mojih predrasuda da su Filipinke udavače i love bijelce imaju uporište u tome da sam ovdje zasad vidjela isključivo starije muškarce bijelce, s isključivo mlađim Filipinkama. Isto tako može se postaviti drukčiji kut gledanja, pa tako grozni mlohavi bjelčuge traže jadne mlade siromašne Filipinke. U svakom slučaju, našla krpa zakrpu, i nek žive svoje živote ako su tako sretni.
Na recepciji smo zatražili da pozovu taxi do luke. Ovdje svaki objekt ima zaštitara koji je ujedno vratar i consierge. Pomogao nam je s kuferima, pa dobiva napojnicu kao i svi u ovoj zemlji. Primjećujem kako su svi koji rade u uslužnim djelatnostima čisti, uredni i ispeglani. (Za razliku od nas.) Čak i ulice, iako su na nekim dijelovima raskopane, sve je čisto i nema hrpa smeća što sam očekivala od ove zemlje trećeg svijeta. Sinoć kad smo išli u restoran na par mjesta žohari su bježali ispred naših koraka, ali to sam doživljavala u djetinjstvu u starom splitskom kvartu usred ljetne noći.
U luci sve teče službeno, taxijem ne možemo proći rampu dok ne pokažemo kartu za katamaran. Osjećaj je kao na aerodromu, iako je po protokolu, ulijeva sigurnost. Prvo moramo platiti putničku taksu 15 P po osobi. Slijedi pro-forma provjera torbi, pa čekiranje prtljage (bez vaganja), dobivanje ukrcanih karata s numeriranim sjedalima i čekanje. U luci ima dobra ponuda hrane i pića, pa čak i suvenira. Mi kupujemo samo suhe kekse jer nas čeka plovidba po kišnom i valovitom vremenu.
Ukrcali smo se s 20-ak minuta zakašnjenja, katamaran je glisirao po velikim valovima. Ovaj put nisam pila ništa 3 sata prije puta i nije mi jako naškodilo. J. je povratio, a T. plakala da se boji i da želi vani. Stigli smo nakon 45 minuta plovidbe u luku Siquijor, dočekala nas je simpatična Filipinka vlasnica rentacara s crvenim Hyundaiem. Kad je čula djecu da V.-u govore "tata", odmah se raznježila i rekla da je njezin muž Poljak (što sam ono rekla?), i da voli kad njezino djetešce tako zove tatu.
Povratak na vozačko mjesto i na desnu stranu, samo što je automatik za razliku od našeg dragog Hyundaia. Sjedamo i krećemo u mjesto Lazi. Prije polaska pitala sam je l' ima kakvih poplava i je li opasno, iako je na guglu upozoravalo, ovdje je čini se sve ok. Nakon 45 min vožnje stigli u novi smještaj Zosimo's Inn. Možemo parkirati u dvorištu objekta i vlasnica nas informira o mjestu Lazi.
Odmah sam išla malo odrijemati. Predvečer smo prošetali uz more, pa sjeli na večeru u preporučeni Twenty4, restoran koji drži i praonicu ali se od sutra renoviraju pa ne primaju robu. Nemamo ništa više čiste robe, pa perem pazuhe jedne majice na ruke (ne znam hoće li se cijela osušiti do sutra), i znatno se snižavaju kriteriji čistoće - ako ima koju fleku i rafu oko vrata, još se može nositi. Večera je bila OK, pizza zadovoljavajuća, špageti s lećom i šalšom dobri, a svinjski ramen odličan.
Nakon večere po dućanima tražimo sladoled koji je još u prvotnom obliku, jer smo obećali djeci desert, a nisu ga imali u ovom restoranu koji je zatvarao u 19. U dućanu pitaju odakle smo. "Croatia [kroejša]" - kažem ja, "Russia!" - oni čuju. "No, no [kroasija]", izgovaram ja da bi bolje razumjeli. "Aaa! Kroacija", odgovaraju tek tako, iako mi se čini da i dalje vidim upitnike iznad glava. Na kasi, ispred sebe, pušta me jedna ružna krezuba žena i kaže: "Me, Filipina, very good", pokazujući prstom na sebe. "Hvala ti što si me pustila preko reda, ali nekako ti ne vjerujem čim imaš potrebu to govoriti", mislim se u sebi.
Povratak u smještaj, u kojem ima više modema po sobi i kuhinji ali ni jedan ne emitira internet pa se spajamo na V.-ov hotspot koji super radi. Srećom, i TV radi i ima puno programa, pa svi zajedno gledamo anime i staru seriju Mission : imposible (1966.) prije spavanja. Počeo je ogroman pljusak, na tren nismo znali kakav je to zvuk, ali postalo je jasno - jaka kiša po metalnom krovu, nije dugo potrajala.
Na nekoliko mjesta, dosad na Filipinima primijetila sam transrodne osobe, rekla bih rođeni muškarac u procesu i čini se da su prihvaćeni u ovim društvu, što mi je drago, zbog njih a i mojih predrasuda o ovom društvu. Nakon početnih emocionalnih užasa, vidim svijetlo...
Primjedbe
Objavi komentar