57. dan // Kuala Lumpur - London
Danas je 11. rujna, jedan od nesretnih datuma u povijesti avijacije, a putujemo jednako nesretnom kompanijom Malaysia Airlines. Prisjetimo se, 2014. na letu MH370 iz Kuala Lumpura za Peking, avion je nestao s radara i nikad nije pronađen, a iste je godine na letu 17 iz Amsterdama za KL njihov avion pogođen i srušen iznad Ukrajine. Ipak, ne mislimo na negativnosti, sretni smo što se vraćamo kući, ovom luksuznom kompanijom s kojom nismo imali loša iskustva.
Probudili smo se oko 5 kad su djeci zvonili novi satovi. Spremili smo se i uhvatili Grab ispred hotela u 6. Vozimo se 45 minuta do KLIA (Kuala Lumpur International Airport) zračne luke. Uzimamo kolica za lakši prijevoz kufera i tražimo naš šalter Malaysia Airlines za bag drop. Posvuda su veliki redovi, nalazimo gdje je naš šalter koji se čini da nema veliki red, ali prevarili smo se, red je rascjepkan zbog lakšeg prolaza drugih putnika pa nas službenici šalju na početak reda koji se nalazi DOSLOVNO (ne volim krivu upotrebu ove riječi jer se često koristi na mjestu riječi FIGURATIVNO, kad korisnik želi preuveličati dojam), dakle doslovno preko pola terminala na kraj rasjepkane zmije. Mi smo opušteni, imamo dovoljno vremena, a red se ipak kreće. Kad smo prešli pola terminala i približili se redu najbližem šalterima, službenica nas je stavila u red za ček-in, umjesto bag drop, koji je bio duži, V. na to bjesni jer nije shvatio na vrijeme, a ja sam zadrijemala na nogama na par sekunda. S obzirom da nas je V. čekirao preko interneta, brzo smo dobili svoje boarding passove kad smo došli na red, a simpa zaposlenik šaltera vješto je zalijepio naljepnice svojom malom invalidskom rukom, i poslao nas dalje, prema imigraciji.
Zanimljivo, na ovom letu imamo pravo svatko od nas na 35 kg prtljage, a mi imamo oko 40 kg, kako ništa nismo kupili... Prošlo je sat vremena od dolaska na aerodrom, uspjeli smo obaviti ovu etapu i krenuti dalje. Čekamo u redu za prvu kontrolu putovnica i boarding passa, a onda u "pravi" red za graničnu kontrolu gdje nam provjeravaju otiske i fotografije. Zatim idemo prema gateovima, prije čega stavljamo torbe na skenersku traku. Pratimo znakove za naš gate C 32, već je 8:35, a boarding bi trebao početi u 8:50. I dalje hodamo i slijedimo znakove, do C terminala voze busevi, pa opet u red i bus.
Blizu našeg gatea ima aparat za vodu pa punimo prazne boce jer smo skapali. Ni u jednom trenutku od dolaska na aerodrom nismo imali vremena za WC, a kamoli kavu ili dućan, a voda se ne pije sa slavine. I netom prije gatea, sigurnosna kontrola! Dakle, ostavi ili popij ovu vodu koju smo sad napunili, i klasika, vadi sve iz torbi (tablete, laptop, kozmetiku), pa još jedna provjera boarding passova i putovnica i onda smo sjeli u čekaonicu. Na gateu piše da boarding na počinje u 9:10. Sjedimo u čekaonici, nema wc-a ni vode, a ja sam odmah zakunjala. Oko 9:30 V. me budi, "ajde idemo", većina putnika se ukrcala, a mi smo groggy i slabo kužimo. Avion ima po tri sjedala u tri reda, djeca i ja sjedimo u redu uz prozor, a V. u redu iza nas s nekim ljudima. Na početku leta javio se kapetan, najavljuje let od oko 13 sati. U avionu je dobar in-flight program za zabavu, ekrani s dobrih izborom za svakog, slušalice, jastuci, dekice. Ja sam opet zaspala, a već nakon sat vremena leta dijele hranu, pa sam opet zaspala, ali djeca me stalno cimaju. Na pola leta opet dijele neku hranu, ovaj put suhu. Zatražili su da zamračimo prozore, tako da svi mogu lakše zaspati. Prvi put u životu na letu imamo internet pa smo se javili svojima. Kako smo vidjeli rutu kuda ćemo letjeti, najavili smo im prolazak iznad Splita i Zadra, pa smo fotografirali reljefnu sliku Hrvatske, Kozjak i Velebit, a oni su nam poslali slike našeg aviona. Ovo je bio vrlo dirljiv trenutak - prvo ljeto da nismo proveli u Hr, nego daleko od svih, a sad letimo iznad njih na 42 000 stopa i ostavljamo im bijeli trag (chem trails?).
Bio je vrlo opušten let, malo smo svi odspavali, pogledali po nekoliko filmova. Oko 2,5 sata pred kraj leta, podijelili su još jedan topli obrok. Ovo nam je bio dosad najduži let u životu, ali je lagodno prošao. Sletjeli smo na Heathrow Terminal 4 oko 16 sati po lokalnom vremenu (za razliku od malezijskog 23:00). Brzo smo obavili aerodromske dužnosti, pa pratili znakove za hotel Premier Inn na istom terminalu, do kojeg smo lako došli kroz pješački tunel.
Evo nas opet u omiljenom lancu hotela, u uvijek isto uređenoj sobi, u kupaonici s Baylis & Harding sapunima, a ovaj put s pogledom na pistu Terminala 4. Nakon što smo se malo osvježili i odmorili, odlazimo na večeru u njihov restoran - konobare krasi vrhunska ljubaznost i uslužnost, i iako je izbor jela ograničen (sasvim dovoljno, manji izbor - lakši odabir), sve je bilo odlično. Nakon večere smo otišli u sobu na spavanje i zaključili ovaj dugi dan.
Malo sam tužna jer znam da je "gotovo lito", a otkad živimo u hladnoj Europi, ljeto je kao nožem prerezano, i točno budem svjesna zadnjeg kupanja u moru. Sjećam se, dok smo živjeli u Hrvatskoj na Jadranu, ljeto smo "cijedili" do zadnjih sunčanih dana, dok su naši prijatelji koji su živjeli u Zagrebu tugovali zbog odlaska i povratka u realnost. Razumijem ih sad kad živimo tu gdje živimo, i zavidim im jer ih samo nekoliko sati vožnje dijeli do našeg mora.
Primjedbe
Objavi komentar