55. dan // Panglao-Manila-Kuala Lumpur
Danas letimo za Kuala Lumpur uz predsjedanje u Manili. Neki dan, još u Laziju na Siquijoru, razmišljali smo o gustom rasporedu između letova (koji su nas koštali neplaniranog spavanja u Manili pri dolasku na Filipine) i odlučili smo kupiti nove karte jer je manilski aerodrom kaotičan, što su potvrdili ono dvoje s kojima smo se neki dan družili.
Tako da je novi let oko 13:30, i imamo 4-5 sati između jednog i drugog leta koji nisu vezani i na različitim su terminalima između koji se moramo voziti taksijem jer nema internog prijevoza.
Pa krenimo...
Jedva smo se probudili za doručak, a svejedno imamo vremena za još jedno kupanje i pakiranje. Umjesto jednog taksija, naručili smo dva tricikla po 200 PHP za prijevoz do aerodroma. (To su nam isto savjetovali Filipinci). Zračna luka Bohol-Panglao International Airport nalazi se blizu Alona plaže, tako da nismo morali prerano krenuti. Na sam ulaz u zgradu aerodroma provjeravaju se putovnice i sve se torbe provlače kroz skener, a voda se ne smije unijeti. Odmah idemo na šalter Air Asie gdje čekiramo našu prtljagu, V. je dodatno platio pa se nismo puno mislili o kilaži pojedinačnih torbi jer sve zbrajaju (imamo do 40 kg). Opet idemo na security, ovaj put detaljniji. Saznali smo da je naš let odgođen za 45 minuta ali i dalje imamo dovoljno vremena. Pokraj našeg gatea masažni je centar gdje lokalni slijepci masiraju ljude dok čekaju. Cijena je prava sitnica pa T. i ja odlučujemo se za masažu stopala. Vrijeme je brzo prošlo uz masažu i glazbu uživo drugih slijepaca i već se ukrcavamo na avion. Let je trajao nekih sat i 15 minuta i sletjeli smo u Manilu u 15:27 na terminal 2 Međunarodne zračne luke Ninoy Aquino (NAIA). Terminal 2 je rezerviran za domaće letove i ovdje je mirna i opuštena atmosfera. Skupljamo kufere i zovemo Grab koji nas je odmah pokupio ispred terminala. Vozili smo se 19 minuta između terminala 2 do terminala 3, autocestom koju smo nadoplatili 45 PHP.
U zgradu Terminala 3 se može ući nakon pokazivanja putovnica ili karata na mailu. Šalteri su podijeljeni abecedom i po kompanijama. Slijedeći je let lokalnom firmom Cebu Pacific čiji je šalter već otvoren. Na red smo brzo stigli u 16:10, dobili smo boarding passove, ali nas šalje na zamatanje kufera. To je poseban šalter u čijem dugom redu čeka već mnogo ljudi. Moramo zamotati dva mala kufera i veliki ranac zajedno, plastičnom folijom što dodatno plaćamo isključivo kešom (sreća da još nismo sve potrošili). Ne znam je li razlog ovoga da nam nitko ne može nešto staviti u kufer ili da naše stvari budu na jednom mjestu, ali nas je ovo dosta iznerviralo. Ipak, nakon nekog vremena uspjeli smo to napraviti, predali smo kufere preko reda na istom šalteru i krenuli na imigracijski šalter. Kao stranci ne trebamo ići na još jedan šalter gdje domaći turisti plaćaju turističku taksu. Na imigracijskom šalteru red je ogroman, kao u LA-u na početku našeg putovanja, ali imamo dovoljno vremena i trudimo se biti dobro raspoloženi. Tada nas izvlače iz reda jer smo s djecom i šalju na poseban šalter za invalide pa vrlo brzo prolazimo ovu etapu. Slijedi sigurnosna kontrola na kojoj djecu i mene šalju na poseban šalter, i to je bilo lagodno. Dok ja trpam sve što sam bila izvadila iz torbi, T. se zeza s policajkom i pita je zašto radi ovaj posao, na što je policajka odgovorila da voli zračne luke i avione. T. je rekla da voli zračne luke ali ne voli putovati avionom. Ovaj strah joj se pojavio sinoć, ne znam čime je uzrokovan, dosad nije paničarila zbog aviona, samo zbog broda...
U 17:30, tri sata prije leta ušli smo u bescarinsku i bezbrižnu zonu. Odmah smo sjeli na ručak u restoran Kenny Rogers na, pogađate, bolonjez i odlične hamburgere. Naš gate je odmah tu gdje ostatak vremena ljenčarimo i čekamo let.
Na vrijeme smo se ukrcali u avion Cebu Pacifica na čijem letu nismo dobili nikakve pogodnosti, čak ni mogućnost neznantnog spuštanja naslona za udobnije sjedenje na ovim "drvenim" stolicama. T. je prestravljena, plače, pa je pokušavam smiriti i odagnati joj misli tako da uzimamo strip Sisters koji je kupila još u San Luis Obispu koji je pročitala već nekih 50 puta, dok ja još nisam imala priliku, dopuštam joj da mi objašnjava dok se pravim glupa. Kapetan najavljuje da će let trajati oko 3 sata i 20 minuta. Vani je mrak i nakon nekog vremena uspjela je zaspati, a V. i ja se mučimo i dosađujemo, gledamo jedno drugo u susjednim redovima dok nas prolaz razdvaja. Nakon ovakvog dana osjećam se isprazno, pola dana čekanja u redovima, skoro nikakvi kreativni razgovori, umor od nerada i slično, ali i to je život na putovanju i tako treba biti, usponi i padovi.
Dosta filozofije, sletjeli smo u Kuala Lumpur u ponoć i 30 po lokalnom vremenu. Zanimljivo, vremenska je zona ista kao na Filipinima, dakle mentalno smo u istoj zoni, iako smo putovali dosta na zapad i prema Ekvatoru.
Pri dolasku u Maleziju treba ispuniti formular za imigraciju, što se posvuda obaviještava - može se skenirati QR kod i ispuniti preko mobitela, ili na još elegantniji način preko stolnog kompjutera koji su dostupni za korištenje. Ipak je ovo ispunjavanje potrajalo jer smo morali upisati svakog člana obitelji, njegov broj putovnice, adrese boravka i slično, nakon čega smo prošli kroz elektronska biometrijska vrata. Pokupili smo kufere, koji su se potpuno zgnječili i vakumirali onako stiješnjeni i povezani plastičnom folijom i prije samog izlaska u svijet još jednom provukli sve torbe kroz skener. Selamat datang i napokon smo izašli u Maleziju, zemlju kojoj smo se veselili za kraj ovog putovanja. Nema gužve na aerodromu, usred noći je, ali radi dućan u kojem začas kupujemo SIM karticu i naručujemo Grab koji je brzo došao.
Do hotela The Bed Bukit Bintang vozimo se 45 minuta praznim autocestama, čekiramo se i nakon kratkog raspremanja odlazimo na spavanje u 3:00 sata.
Primjedbe
Objavi komentar