50. dan // Siquijor Port
Očajno sam spavala, budila sam se svako sat vremena. U sobi je bilo čas vruće, čas hladno s klimom koja buči kao građevinski radovi. Svjetlo mi je smetalo kroz prozor, a T. me gurala. Sreća na dobrom internetu pa sam na slušalice nastavila slušati audio knjigu. Napokon se budim oko 9, svi su već budni i na ekranima. Osjećam se zgaženo. Smještaj ne nudi doručak što je na neki način oslobađajuće, ne ovisimo o nametnutom rasporedu. Zapravo ne ovisimo nikad, ali smo odlučili to tako doživljavati - kad već nude i plaćeno je, prihvatimo. Odijevamo polumokre kostime, idemo na "našu" plažu na kojoj je jutros plima, i na doručak u Shaku, gdje smo sinoć bili na odličnoj pizzi (Shaka i X pizzerija dijele iste stolove). Prije toga idem do dućana IslanDeli po kremu za sunce. Na recepciji sam kupila vrećicu od 15g kreme za 150P, a u dućanu tubu od 100g za 700P (oko 11 E). Dok pričam s prodavačicom plete mi se jezik, ne mogu dobro artikulirati, osjećam da nisam sva svoja. Sjeli smo u Shaku i naručili zdrave bowlse, espresso, odličan čoko mafin. Vjetar puše, plima je, ali očajno i ja sam opet očajno! Veliki valovi nanose smeće, morsku travu i kokose. U jednom trenu osvijestim da se ne sjećam trenutka kad sam zaključala kuću niti uzela ključ. Pitam V.-a i djecu, ali nitko nije zaključavao. V. ide do hotela, i kad se vratio, kaže da je ključ bio ostao u vratima. Dvije lekcije: osvijesti svoje radnje i ljudi ovdje nisu lopovi.
Nakon sat vremena sjedenja u vlastitoj mrzovolji, malo sam bolje i idemo u auto put Siquijor Porta po karte za sutrašnji brod za Bohol. Karte se mogu kupiti i online ali biramo šalter. V. ide to obaviti, ali ne primaju kartice pa ide na bankomat, a djeca i ja čekamo u autu. Na radiju i dalje sviraju samo balade. Razmišljali smo na koji brod ići, isti Oceanjetov katamaran s kakvim smo došli ili Montenegro trajektom, koji plovi tek oko 19. T. navija za trajekt, jer tobože manje valja, ali ipak katamaran je bolja opcija: polazi ujutro u 8:20, dakle po danu, kraće vozi, i najvažnije i praznih trbuha.
U luku je upravo uplovio brod, a momci s reflektirajućim prslucima kontroliraju promet.
Želimo se tu okupati, plaža je ok, ali nezgodno je za parkiranje auta pa idemo malo dalje, sjeverno, do objekta DapDap Sunset Grill Beachfront Homestay. Do ovdje vodi izrovana cesta, a kad smo stigli dočekala nas je vlasnica. Kaže da treba platiti korištenje plaže 200P, uz što imamo na raspolaganju korištenje tuša i zahoda uz pića. Kako nije sezona, nema gostiju pa nema ni hrane u ponudi. Ali mi imamo svoje banane. U hladu se opuštamo na ležaljkama, djeca trče u more pa se igraju, plima je i ugodno je. Okupali smo se, more je tirkizno zbog sitnog bijelog pijeska, i ovaj dio plaže je zaklonjen lukobranom, pa je more mirno, iako je vjetar. U hladu sjedim i tipkam na mobitel o prethodnim danima. Odlučila sam preskočiti događaje iz Japana (iako su svi skicirani), pa pisati o aktualnostima na Filipinima.
Nešto kasnije J. je na plaži našao zmijin svlak, postalo mi je malo manje ugodno.
Oko 15 more odlazi s osekom pa se i mi spremamo za odlazak, jer se i sunce već uputilo na zapad.
Malo još pričamo s vlasnicom, saznajemo porijeklom je Kineskinja, drži ovo zdanje kao iz Corta Maltesea. Tu žive ona i muž i iznajmljuju gostima. Muž je bio nekakav "governor", žali se, tajfun im je srušio dio kuće, krov je od "papira", treba ga sanirati. Iako je njihova situacija tužna, ona je pozitivna, pomalo se ulaže u Siquijor.
Vozimo se cestom uz more prema San Juanu, većinom je u radovima, prolazimo jučerašnju Paliton Beach i skupljamo robu u Wash &Dry praonici, napokon mirisna i čista roba. Na radiju svira Lenonova božićna pjesma War is over, pucamo od smijeha.
Kako ujutro rano odlazimo, večeras treba natočiti gorivo. Potrošili smo samo tri crtice goriva i ispada da je nadopunila 17l, što je koštalo oko 1070 P (dakle oko 17€!), što tek kasnije shvaćamo, jer V. je pijan, a ja u k...
Vraćamo se ostaviti auto kraj hotela pa tuktukom u restoran, kako bih mogla priuštiti koktel, jer ne volim voziti ni uz kap alkohola. Vidim kako vozač namješta soundtrack samo za nas na youtubeu - love songs from 80s and 90s, što mi je bilo dražesno.
Na meniju restorana Angels Wish rakovi, školjke, krem juha od školjaka, a ja uzimam odličan fish curry, djeca piletinu i pomfrit. Dok je sve došlo, T. se počela žaliti da je boli trbuh, pa ne jede ništa. Restoran se napunio uglavnom lokalcima koji nešto slave, ima nešto bijelih hipi parova, i pokoji miješani par. Platili smo oko 4000 PHP (oko 65 €). Spakirali smo ono što je djeci ostalo, a vozač tuktuka nas je vjerno čekao po vlastitoj želji. U hotelu nas pakiram, djeca na tabletima, V. loče. T. je trbuh bolje pa jede one ostatke iz restorana.
Iz obližnjeg kafića na plaži čuje se muzika uživo, pjevač jako dobro pjeva i izbor pjesama je bolji. Sad već imam malo bolje mišljenje o ljudima. Većina s kojima smo komunicirali bili su pristupačni i voljni pomoći, ako je bilo potrebno. Možda jer je ovo turističko mjesto pa su i navikli i baždareni na small talk.
S ovog dna mogu samo prema gore...
Laku noć!
Slušaonica:
Christafari - kršćanski reggae s radija
Primjedbe
Objavi komentar