34. dan // Tokio // SkyTree i Shibamata
Danas navijamo sat i dižemo se ranije nego bismo htjeli jer imamo plan za današnji dan. U lobiju je opet sličan doručak kao jučer nakon kojeg odmah odlazimo na metro. Ovo nam teško pada jer se volimo vratiti u sobu, još neko vrijeme piti kavu i na miru se spremati. Na stanici Ueno u zatvorenom uredu Tokyo Metro Pass Office (za razliku od otvorenih šaltera) kupujemo karte za metro koje će nam vrijediti 72 sata na području Tokija, pokazujemo putovnice i plaćamo po 1500 ¥ (oko 10 €) za odrasle i po 750 ¥ za djecu - potrebno je tri vožnje dnevno da bi se ovaj trošak isplatio. Ponedjeljak je, ali nema velike gužve, možda zato što su još ljetni školski praznici.
Hvatamo drugi vlak za Oshiage stanicu, najbližu Tokio Skytreeju, najvišem tornju u Japanu (634 m, s tim da je moguće popeti se na observation deck na 450 m) za koji je V. kupio karte u pretplati i rezervirao naš dolazak u 9 sati (3100¥ za odrasle (19 €), 1450¥ za djecu), ja sam nervozna jer kasnimo, a znam da su Japanci točni. Pratimo znakove, nema velike gužve jer se još nije otvoreno za "obične smrtnike" u tekućoj prodaji. Na šalteru pokazujemo mail i na temelju njega nam printaju karte za uspomenu, a onda idemo u red za lift. Ispred lifta vodiči na japanskom i engleskom daju nam osnovne informacije što možemo očekivati gore. Nevjerojatno brzi lift vozi nas na prvu stanicu Tembo Deck na 350 m, s kojega vode eskalatori dva kata niže na kat sa staklenim podom, restoranom, kafićem i dućanom suvenira. Pogled puca u nedogled, vidi se more, ali ne i Fuji planina. Službeno imamo sat vremena, ali se zadržavamo nešto duže jer je V.-a uhvatio proljev i traži zahod u kojem se zadržava 20 minuta. Onda idemo liftom do najvišeg dijela, Tembo Galerije na 445 m koja je konstruirana kao kružni tunel koji se neznatnim nagibom povisuje do 450 m. Ovaj je dio u staklu, vruće je i osjeti se vonj tufine, a sve je ukrašeno motivima Pokemona (poseban makeover preko ljeta). U povratku dolje Japanci u liftu ispuštaju uzdahe oduševljenosti, a Amerikanaci glasno pričaju o svojim temama. Na izlazu nam nitko ništa nije rekao iako smo se zadržali puno duže nego što smo imali rezervirano, samo su nas pozdravili uz duboki naklon i nezaobilazni "Arigato gozaimaaaas!". Izašli smo iz ohlađene zgrade i zapuhnula nas je paklena vrućina. Na nekim dijelovima po trgovima postavljeni su veliki ventilatori koji rasprskuju vodu, po ulicama još nema takvih inovacija, ali mnogi hodaju s malim ventilatorima u rukama ili s hladećim okovratnikom. Usput smo pronašli dječji park u obliku broda gdje se djeca igraju, mene su nažuljale sandale i svako stajanje mi dobro dođe.
SkyTree
Onda hodamo do stanice vlaka koji će nas odvesti u Shibamatu. Shibamata je kvart u specijalnom okrugu Katsushika u sjeveroistočnom dijelu Tokio Metropolisa, najpoznatiji ljubiteljima serije filmova o Tori. Filmovi Tora-san, na japanskom poznati po nazivu Otoko wa Tsurai yo, a na engleskom prevedeni kao It's Tough Being a Man (Teško je biti čovjek/muškarac) bili su puštani nedjeljom ujutro ili rano popodne na HRT-ovom trećem programu i vjerno smo ih pratili. Tora-san je junak 49 filmova snimljenih od 1969. - 1997., najčešće u režiji redatelja Yojija Yamade, a utjelovio ga je uvijek isti glumac Kiyoshi Atsumi, umro 1996. Zadnji je film snimljen 2019. Tora-san, Wish You Were Here u spomen na dragog Toru. Tora je simpatični skitnica dobrog srca, nesretan u ljubavi, uvijek luta po Japanu (ili svijetu), ali se vrati kući svojoj sestri Sakuri, strinici i stricu.
Čim smo izašli iz stanice vlaka Shin-Shibamata, primjećujem kako je ovaj kvart drukčiji od centralnog Tokija, zgrade su niže, više je supermarketa i na nekim dijelovima, zbog nedostatka trotoara, podsjeća me na zagrebački kvart Trokut ili sela oko velikogoričkog aerodroma u kojima caruju rent-a-car firme. Podsjetilo me i na jednu priču - Macu Papučaricu Ele Peroci, koja počinje opisom Malog Sela, parafraziram: kuće su bijele, dvorišta su čista i cesta je ravna. Tako je u Shibamati. Asfaltne zakrpe na cesti rađene su geometrijski precizno, a među jednokatnicama minijaturni je parking za uske ali visoke japanke automobile (uglavnom domaćih marki). Uz stupove oznake su za odvoz smeća, plave mrežaste vreće i gajbe za prikupljanje plastičnog otpada i jedna zanimljivost: uz pješački prijelaz - cigle za pješake - kad prelazi cestu pješak može uzeti ciglu kao upozorenje vozaču koji ne želi stati.
Nakon 15-ak minuta hoda stižemo do Tora-san muzeja, pokraj kojega je i kafić Tora-Cafe. Ulaznice smo platili 550 ¥ (3,50 €) za odrasle a, 300 ¥ za djecu, uz Tora-san, omogućuje nam ulaz i u muzej o redatelju Yamadi Yojiju i japanski vrt - čajanu. Muzej je uređen kao kuća i dućan Kurumaya Torinih strica i strine koji prodaju dango rižine knedlice; susjeda koji ima tiskaru; jedan je dio uređen kao vlak (jer Tora često putuje); a sadrži makete i memorabiliju. Muzejom odzvanja glazba sa špice filmova.
Tora-san Museum
Muzej Yamade Yojija jedna je oveća prostorija posvećena redateljevu liku i dijelu, više kao nadopuna samom fenomenu Tore nego pravi muzej. Ove godine slavi se 50 godina poznate japanske igračke Monchhichija pa su napravljene i lutkice odjevene kao Tora i Sakura, i u muzeju su "stanice" za pečatiranje tehnikom visokog tiska u boji, a na kraju obilaska dobije se uspomena-grafika. (Inače smo svugdje po turističkim lokalitetima nailazili na pečate koji se mogu otisnuti u vlastite dnevnike putovanja za uspomenu - nešto kao na planinarskim vrhovima).
Nakon muzeja hodamo i penjemo se na riječni nasip Edogawa uz rijeku Edo (i ovo me podsjeća na Zg i savski nasip). I dalje je pakleno vruće, na nasipu ima malo biciklista, a neki odmaraju u hladu stabala Shibamata Parka. Vraćamo se prema Yamamoto-tei čajani usred japanskog vrta. Cipele ostavljamo na ulazu i ulazimo u tradicionalnu shoin-zukuri prostoriju. Na podu su tatamiji i niski stolovi, jer se sjedi na podu, a posvuda su ventilatori koji nam olakšavaju ovaj trenutak. Naručili smo zeleni čaj i uživamo u trenutku, a već u sljedećem djeca luduju i razvaljuju prozorski panel od rižinog papira (koji V. nekako vraća na mjesto).
Nakon uglavnom pop-kulture vrijeme je za tradicionalnu pa pješačimo prema centru Shibamate i Taishakuten budističkom hramu, poznatom još po imenu Kyoeizan Daikyoji Temple. To je hram star skoro 400 godina izgrađen od drva u koji ne ulazimo već se zadržavamo u dvorištu. Obilaze ga turisti i vjernici, koji se naklone pri ulazu u dvorište. S lijeve strane nalazi se fontana kroz koju moraju proći prije ulaza u hram: voda se zagrabi grabilicom, opere se lijeva, pa desna ruka i na kraju usta (ovim redom). Zatim se glava kadi dimom od štapica koji gore na postolju i tada su spremni za prilazak bliže hramu. Onda ubace novčić u otvor za "darove", tiho sklope ruke, pomole se i naklone, i na samom kraju još se jednom naklone.
Izlazimo iz hrama i šetamo živopisnom ulicom Taishakuten Sandō, punom tradicionalnih trgovina (malo njih radi) i tražimo restoran Yebisuya, poznat po jeguljama. Međutim, kako ime zvuči Yebi-se, tako su nas otpravili lošim engleskim da uskoro zatvaraju i nemaju više hrane, pa idemo u obližnji Ojigichaya (おじぎ茶屋).
Tora i Sakura
Primjedbe
Objavi komentar