33. dan // Tokio // Ueno Park

Japan

Dvije smo godine zaredom kupovali karte za Japan i oba puta nas je korona spriječila, pa smo mu se sad prišuljali iz neočekivanog smjera, s istoka, dok nas nije skužio. O Japanu nije potrebno pisati neki uvod jer su opće stvari o njemu poznate i dio opće kulture, a i zauzelo bi previše mjesta. Iako imamo Lonely planet vodič, nisam ga baš čitala, više sam gledala shortse i tako učila praktične stvari: Nos se ne puše u javnosti. Japanke skoro nikad ne otkrivaju gola ramena i dekolte, ali redovito nose kratke minice ili šorc. Većini goluždravih ramena vlasnice su turistkinje. Iako je velika vrućina, nosi se duga odjeća kao zaštita od sunca (što i mi često radimo), uz kišobrane koji su po potrebi suncobrani, a često nose i samo rukave. U Tokiju se ne govori baš engleski, samo najosnovnije, ali nas google translate spašava posvuda, kao i dosta dobar G-Maps. Maske se često nose, na ulicama a posebno u prijevozu. 

Ohajo gozaimas! (Dobro jutro!)

Buđenje oko 4:30, izležavanje i drijemanje do doručka. Zanimljivost ovog hotela je to da na recepciji postoji ormar sa spavaćicama za goste. Čini se da su sve iste veličine i jednake su za sve. Isto tako, slobodno se može uzeti kozmetički pribor, sapun, odličan set rutine za lice i par čajeva. Voda je u Japanu pitka, ali je svejedno punimo ohlađenu na aparatu za vodu. Za vrijeme doručka jednolični lobi pretvorio se u japanski restoran! Iza onoga što je izgledalo kao zidovi ili ugradbeni ormari, skrivala se kuhinja, koja se ukazala jednostavnim otvaranjem harmonika-vrata. A izbor hrane bio je pravo zadovoljstvo: 3 vrste juha, među njima klasična japanska miso, riža, par vrsta zapadnjačkih peciva, a onda japanski meni - pečeni losos, kiseli grah, salate, jaja, uvijek različita vrsta kuhanog ili pečenog mesa. I kava ili čaj.   

Iza zida dostupne su i mašine za robu na kovanice: pranje 200¥, deterdžent 30¥, sušenje 100 za pola sata= 2,03€! Najjeftinije pranje da dosadašnjem putovanju!

Kiyomizu Kannon-dō hram

Hotel je u blizini metro linija - sive Hibiya i crvene Asakusa. Oko 10 idemo na našu najbližu stanicu metroa Ningyocho, a današnji je plan obići Ueno Park, veliki gradski park u kojem se nalazi zoološki vrt, više muzeja i atrakcija. Prvo obilazimo Kiyomizu Kannon-dō Temple, najstariji budistički hram u Tokiju. Izmiješani su turisti, koji razgledavaju, i budisti, koji pale svijeće i mole. Zabranjeno je fotografiranje. 

spomenik naočalama u Uenu

Po cijelom gradu i parku nalaze se aparati za hladna pića, pa se redovno hladimo jer nisu dovoljne boce vode koje smo ponijeli - vitaminski, izotonični napitci, čajevi, velik je izbor. Tad po prvi put primjećujemo da nema baš kanti za smeće. Pokraj aparata su kante ali samo za plastične boce. Da sam pročitala vodič, možda bih ovo znali, ali japanski je moto "nosi svoje smeće kući". Na taj način se i promišlja kupovina (savjet Minimalista), ili se konzumira na licu mjesta i tu baci, npr. u dućanu. Ipak, u hotelu možemo baciti što hoćemo, ali ostatak vremena svjesno pristupamo temi smeća koje stvaramo. 

Idemo u Zoološki vrt, na automatu kupujemo ulaznice, za djecu je besplatno a za nas 1200¥ (7,37 €). Pakleno je vruće pa je mnogo životinja sklonjeno u zatvorene i hlađene prostore koji nisu otvoreni za posjetitelje. U Japanu je sve stisnuto, mali stanovi i uski restorani pa tako i prostori za životinje. Ima puno ljudi, nedjelja je. Idemo posjetiti njihovu najveću atrakciju: velikog pandu. Za njega se čeka red i zaposlenik mjeri 1 minutu za svaku grupicu koja će se zadržati kod pande. Vidjeli smo jednu pandicu s leđa i to je to. Svi smo bili malo razočarani, ali opet, ni jadnim se životinjama ništa ne da na ovu vrućinu. 

Nakon zoološkog idemo dalje po Uenu u National Museum of Nature and Science (Kahaku) (1260¥ samo za nas, djeca do 18 besplatno). Muzej se prostire na više etaža, sa stropova vise kosturi dinosaura i drugih životinja. Više je tema obrađeno, od postanka svemira, vrijeme dinosaura, prvih ljudi, pa do industrijske revolucije i putovanja u svemir... Muzej radi do 17, kad smo zajedno s mirnom rijekom ljudi krenuli prema izlazu. Premoreni smo i iscrpljeni, najviše od vrućine. Smišljamo kako iskoristiti još ovo vrijeme do mraka jer je glupo još ići u hotel. Krenuli smo prema stanici metroa, a onda ugledali ulicu koja je izgledala privlačno - Ameyayokocho. Pješačka ulica, puna restorana, voćarni, suvenirnica i igraonica. Ušli smo u Taito Game Station igraonicu, otišli na najgornji kat na aparate za igranje. Sve je po 100¥, svi biramo vožnje i jako dugo traje jedna igra, za mene čak predugo jer ne volim skoro nikakvu vrstu video-igara. Tko voli, postoji i prostorija za pušenje. Na donjem katu J. želi isprobati sreću i ubacuje novčić u claw-machine (hvataljka), i iz druge vadi veliku poké loptu. Toliko je bio sretan, a i svi mi skupa s njim. Na ulici ga je jedna djevojčica pitala hoće li joj je prodati jer ona nikako ne može uhvatiti, ali ju je odbio. 

muzej

ulica oko Uena

Idemo na večeru u istoj ulici u riblji restoran Hamayaki Seafood. Na ulazu u svaki restoran obraćaju se pitanjem "za koliko osoba?", što treba pokazati prstima. Isto tako kad se naručuje, svugdje u Aziji (barem gdje smo mi bili) broj jedan se pokazuje kažiprstom, a ne palcem. Za stol prvo dobijemo zamotane vlažne ubruse za oprati ruke, rijetko nam ponude vilicu i nož, pa jedemo štapićima, a pivo stiže u savršeno ohlađenim kriglama. Ova prva večera u restoranu nas je koštala 7000Y (43 E). 

Odlazak u hotel i spavanje. 

mljac

32. dan // Fidži - Japan

Utisci o Fidžiju

Fidži ima pojam "Fiji time" koji ima isto značenje i upotrebu kao i "pomalo" u Dalmaciji. 

Jako nam se svidjela ova zemlja, možda zbog toga što su ljudi slični našima, bez obzira na pozitivne i negativne strane (ne sjećam se sad ni jedne negativne, a ako ih je bilo, to je vjerojatno zbog moje unutarnje negativnosti). 

Nigdje nismo kupovali nikakve suvenire jer ih nismo baš našli, a i s obzirom na sva mjesta gdje smo bili, trebao bi nam zasebni kufer. 

Još jedna zanimljiva stvar, vidjela sam dosta "transrodnih osoba u procesu iz jednog spola u drugi". 

Treći spol

Žene, a i poneki muškarci, nose cvijet iza uha, a jesu li udane ili ne, ovisi s koje strane. Mnogi zube ukrašavaju zlatom, parcijalno ili cijeli zub.

Dnevnik

Sletjeli smo u 10 sati po lokalnom vremenu (3 sata ranije nego na Fidžiju) u jednu od dvije tokijske zračne luke - Narita (druga je Haneda). Dočekali su nas Pokemoni i posvuda slatki crteži koji ilustriraju upozorenja. Brzo smo prošli kroz imigraciju (uz ispunjavanje listića u avionu) i izašli u svijet. Prva stvar: kupiti SIM karticu na automatu, a onda proučiti kako se dočepati centra grada. Kupili smo neke karte od 4000¥ i onako smotani i premoreni, a usput i skuhani na 36 stupnjeva ušli u krivi vlak u 11:33. Uzeli smo karte za jeftiniji koji staje na svakoj stanici, a ovo je brži vlak s rezerviranim sjedalima. Karte se očitaju na aparatima pri ulazu u stanicu i mislim da nitko nikad ne pregledava karte u vlaku, jer su u načelu pošteni i ne pada im na pamet "švercanje". V. je našao konduktera s kojim je pokušao iskomunicirati naš slučaj, ali mu nikako nije bilo jasno. Na kraju smo izašli na Nippori stanici i opet išli pitati. Rekli su da samo idemo dalje i nismo ništa trebali platiti jer im je ovaj slučaj možda nepoznat ili su nam oprostili. Nikako se snaći pa pitamo službenike koji nas šalju kojekuda. Odlučimo se navoditi isključivo Google mapsom, koji sve točno radi. Nakon više predsjedanja stigli smo na stanicu Ningyocho u blizini našeg hotela. Pješačimo 15 minuta po čelopeku i dolazimo u hotel Toyoko Inn. To je krivi hotel, nedaleko je još jedan. Recepcionar nam zove taxi i za 10 minuta stižemo u pravi istoimeni hotel. Sad je oko 14 i moramo čekati do 16 za check-in. Ostavili smo prtljagu kraj recepcije, recepcionarka ih je povezala lancem i pokrila mrežom. Već mi se sviđa ova japanska temeljitost i posvećenost. Idemo prošetati po kvartu i u dućan 7-11. Inače po cijelom Japanu (ili barem ovom dijelu gdje smo se mi kretali) na svakom koraku male samoposluge 7-11, Daily Mart ili Lawson. Svi nude gotove sušije, makije, onigiri (trokutaste suši sendviče), špagete bolonjeze, itd. Jedemo u hotelu, i napokon u 16 dobivamo naše ključeve. 

Sobice su male i u jednoj može biti samo po jedna odrasla osoba s djetetom i u njima se može pušiti, pa u svakoj ima pepeljara. Japan je zabranio pušenje na ulicama, pa se puši u zatvorenim prostorima. 

U jednoj će sobi biti muški, u drugoj mi ženske. U muškoj je dozvoljeno pušenje, jer J-u to ne smeta, dapače.

Toyoko Inn je koštao 100 € po danu, za dvije sobice s doručkom 6 dana (600).

Koristimo američki tip adaptera za struju, iako je u sobama i USB punjač. Kupaonice su male i brodskog tipa, s obaveznom TOTO školjkom-bideom. Tako će biti posvuda. 

Rasterećeni od prtljage idemo na metro i u kvart Akihabara, gejmersko središte Tokija, pun igraonica, pachinka i slot mašina. Prošlo je 20h i u neke ne smijemo s djecom. U dućanu kupujemo: V. gotovu juhu, J. bolonjez, T. i ja suši i vraćamo se u hotel, a kad tamo gozba! Na recepciji ima 10-ak stolova koji su sad puni gostiju koji isto kao i mi večeraju kupljenu hranu iz dućana. Družimo se u našoj sobi uz pivo i japanski TV program. A onda spavanje.

Akihabara

isto

31. dan // Island tour Whale's Tale

Po noći smo se smrzavali pod plahtama, tek sam oko 4 pogledala u ormar i našla jorgane! Stalno zaboravljamo da je ovdje zima i iako je za naše pojmove "ljeto" jer je po danu sunčano i toplo, a po noći je druga stvar.

Konačno buđenje oko 6, tuširanje u toploj vodi (dosad je svugdje bilo tople vode u smještaju na Fidžiju), pakiranje, kava. U 8 smo pješice krenuli prema hotelu, ne želimo ovisiti o ponuđenom prijevozu hotela, to nam je medvjeđa usluga. Odjavli smo se iz hotela i ostavili prtljagu. V. je dobio obavijest da nam je let odgođen na 3:55 ujutro, pa prebacujemo dogovoreni prijevoz za 21. Nisam svjesna razloga odgode, uopće ne pratim vijesti i tek par dana kasnije saznam da je to bilo zbog tajfuna. 

Otišli na bankomat u susjedni hotel Smuggler's Cove gdje smo u dućanu kupili razglednice i markice! Dućan drži suhi Indijac, a uz ovo, ima suvenire, majice, nakit, osnovne lijekove i, prvi put nakon Amerike, na polici vidim normalno pakiranje kreme s faktorom, čak i australske veličine, od pola litre.

Pričekali smo dogovoreni prijevoz, kombi koji skuplja izletnike, pa nas je odvezao u glavnu gradsku luku Port Denarau, gdje smo se na šalteru Whale's Tale čekirali i platili izlet (oko 800F$, za odrasle 250, za djecu jeftinije) dobili smo boarding passove (plastične pločice) i čekali dok nas nisu prozvali. Šušur turističke luke usred sezone, komentiramo kako to volimo.  

Prošetali smo par minuta do pristaništa gdje je bio usidren naš Whale's Tale jedrenjak. Od mnogo izbora odabrali smo jedrenjak jer nam se najviše svidjela njegova reklama, nije izgledao fensi i vrijeme polaska mu je bilo u 10. 

Whale's Tale je škuna, izgrađena 70-ih i otad stalno plovi. 

Na istom doku bio je usidren luksuzni katamaran Sabre s kožnim separeima, što je djecu nagnalo da pomisle da je "susjedna trava zelenija". Prije polaska, voditelj je opisao današnji izlet, predstavio posadu i sebe, pokazao mjere sigurnosti. Oko 10 smo krenuli, vidimo usidren jedrenjak na kojem piše "Sunce" ali nema nikakve zastavice.

A na našem brodu odmah je postalo jasno kakva je ovdje klijentela, kad nude "all you can drink"... Uskoro su svi počeli pričati i piti. V. se upoznao s Amerikancem iz LA-a, navodno imena i prezimena kao poznata marka motora, koji se odmah deklarirao kako često putuje, a na putovanjima ide na ovakve izlete, napije se i gubi stvari. Kako je vrijeme odmicalo, a njegovi se promili povećavali, postajao je sve neugodniji, "I find pedofiles and I kill them, yeah"...

Nakon sat i pol plovidbe, ukrcali smo se na dingi, koji nas je odvezao do otočića. To je privatni otočić Savala Island, onakav kako sam zamišljala Havaje u djetinjstvu, veličine skoro kao naš noćašnji apartman. Isti onaj voditelj okupio nas je ispod natkrivene prostorije sa ugrađenim stolovima gdje je najavio ručak oko 13, dvije ture vožnje brodom sa staklenim dnom i dvije ture snorkelinga. Pića su bila i dalje dostupna, uz ceremoniju kave, tko je htio. Posvuda po otočiću nalaze se natkriveni stolovi, pa biramo jedan i idemo na kupanje. Tu je i wc i svlačionica. Ručak je bio raznolik: voće, riba, meso, povrće, riža, a uzimali smo ga kao u menzi, jedan za drugim na tacnu. Nakon ručka, djeca i ja odlazimo na vožnju brodom sa staklenim dnom - to je isti onaj čamac-dingi, samo su sad otklopili poklopce koji skrivaju pogled u veliko plavetnilo. Zapravo, više "malo plavetnilo" jer smo na grebenu i plitko je. Opet prekrasni pogled prema koraljima i ribama. Barba nam je svima podijelio stari kruh da bacamo ribama. (Smiju li ribe gluten? Haha). Nakon nekih 25 minuta vratili smo se na kopno (koja je umanjenica od kopno?), za to je vrijeme V. otišao na turu ronjenja. Još se malo brćkamo, i tad najavljuju odlazak nazad. Pozdravljamo se s dijelom posade koja ostaje da počisti kuhinju, najviše djeca jer su se cijelo vrijeme međusobno zafrkavali. 

Na dingi pa na jedrenjak. Svi su već veseli i razdragani, ali neki i mortus. Simpatični su par penzionera s Novog Zelanda, gospođa sa štapom, ali to je ne spriječava u životu, i njezin muž, vole putovati u zemlje gdje se smije piti vani, pa su tako bili u jedino mjesto u Americi gdje je piće dopušteno bez skrivanja u vrećici - New Orleansu za vrijeme Mardi Grasa. 

"močo" na ljetovanju 

isto

Posada je razvila jedro, a djeca su se igrala skrivača i lovila (bez trčanja) s malim dječakom Xavijem, sinom Carmen iz Hong Konga, i njezinim mužem koji je odrastao u Liverpoolu (ili Manchesteru). Savjetuje me u vezi Japana kad sam joj rekla da večeras putujemo tamo. Sunce zlatnim sjajem obasjava naš ulazak u luku - opet isti osjećaj povratka s jednodnevnog izleta s otoka u grad. Isto kao i kad smo se vraćali s razrednog izleta za kraj školske godine iz Nečujma, ili ekipnog izleta iz Preka - opaljeni suncem, ali ovaj put malo pametniji, i ne crveni kao rakovi. 

"Kapo" nam zahvaljuje što smo odabrali njih, i mi njima zahvaljujemo napojnicom, koju su više nego zaslužili. Još nas na tren ne puštaju, nego pitaju je li tko vidimo nekakvu ogrlicu. Na odlasku, u kabini vidjeli smo razvaljenog Harleya Davidsona kako posadu optužuje za krađu, tu je već policija koja dolazi riješiti slučaj pijanog turista koji sve gubi. Baš nam je bilo žao što je ovaj lijepi izlet, za posadu završio s gorkim okusom optužbe. Suputnici idu prema kombijima koji nas vraćaju u hotele, ali nama je još rano za povratak pa hvatamo taxi za centar Nadija. Sličan je kao i Labasa, glavna ulica s dućanima ali malo zeleniji. Kako je Nadi hinduističko središte, odlazimo do njihovog hrama s karakterističnim portalom. Dućani zatvaraju u 18, a mi tražimo mjesto za večeru. Fidžijac, a usput turistički vodič savjetuje nam Legends Sports Bar and Restaurant. T. se žali da je boli noga. Tu smo večerali V. odlične začinjene školjke, ja pečenu presušenu ribu, a djeca neki fast food. Obratio nam se vlasnik kafića, "je li sve ok?", Novozelanđanin koji se tu družio sa svojim pajdašima. T. je zaspala, pozvat će nam taksi. U hotelu joj dajem sirup, odlazim kod Indijca u Smuggler's Cove dućan, uz prodaju razglednica i markica garantira slanje pošte, pa je nosim tamo. Uskoro uzimamo prijevoz i odlazimo u zračnu luku Nadi, s veseljem znajući da su tamo oni udobni kreveti. 

Opet prepakiravanje za još jedan let Fiji Airwaysom.

Nastavak slijedi u idućem danu...

Nadi

hinduistički hram u Nadiju

Maoli reggae u kafiću 

lokalna

Let Fiji Airwaysom

1. let 

Honolulu (Hawaii, SAD) - Apia (Samoa)

Za naš prvi let Fiji Airwaysom imali smo jedan veliki kufer do 30 kg, kojeg je V. čekirao i platio 200$ davno prije putovanja, i još 4 kabinske torbe: 3 mala kufera na kotačiće i V.ov planinarski ranac koji smo ponijeli za izlete i cijelo je vrijeme bio u velikom kuferu. Dječje male rance rasporedili smo po malim kuferima i u velikom, a moj s laptopima i tabletima stavili u ranac. Koje kombinacije! A nigdje nisu bili transparentni podatci smije li se imati malu osobnu torbicu. Kad smo došli na check in u Honoluluu bilo je otvoreno nekoliko šaltera i išlo je relativno tečno. Prije samog odlaska na šalter stoji stroga starija Azijatkinja i provjerava veličinu kabinske torbe u onom kalupu. Nekim ljudima ispred nas mali je kufer bio pretrpan pa ih nije pustila, tj. trebali su ili presložiti ga ili čekirati, odnosno platiti ga. Mi smo prije putovanja dobro izmjerili male kufere i bili su odgovarajuće "manjine", ali strogoća ove gospođe me na tren obeshrabrila i pomislila sam da neće stati. Ali, sve je bilo u redu i sva tri kufera su kliznula u kalup, kao i veliki ranac maksimalno minimiziran. Dobili smo oznake za torbe i krenuli na šalter. Tamo je nova gospođa izvagala naš veliki kufer (može do 30 kg, imamo još mjesta), 3 mala koja moraju biti do 7 kg, a svi su bili više od 7. Smireno nam je rekla: "otiđite sad na ono proširenje i presložite sve, a onda izvažite na slobodnim šalterima i vratite se kod mene kad obavite". Svejedno nam je išla na živce u tom trenu. Rastvorili smo sve kufere, u jednom od malih bio je ručnik i svi kostimi i UV majice, sve morko i teško od cjelodnevnog kupanja, prebacili smo to u veliki. Knjige u veliki, sve teško u veliki, jedva smo ga zatvorili, tako da je T. stala na njega i još je jedan čovjek pomogao. Točno 30,0 kg! Mali su bili do 7, neki i par deka više. A moju i V. torbicu s lijekom nisu vagali, samo su stavili tag. Mnogi su ljudi u avionu imali ruksake, koje su gurali u prtljažnik iznad glave, a realno stane ispred sjedala. Kako su zbog toga bili zauzeti, naše kufere smo morali staviti kojekuda gdje ima mjesta, više redova ispred ili iza, što poslije otežava izlazak iz aviona. Kako je bio noćni let trajanja 5 sati, bila sam premorena i jedva čekala zaspati, djeca su odmah zakomila. Nudili su neku hranu, koju sam prespavala, a V. kaže da je bila riža s piletinom u slatko kiselom umaku. U avionu imaju jastučiće i dekice, ekrane i slušalice.

mnogi prevoze razne kutije

2. let 

Apia (Samoa) - Nadi (Fidži)

U Međunarodnu zračnu luku Faleolo stigli smo oko 2:50 na šalter za check in. Nismo dugo čekali i bili smo opušteniji nego na Havajima. Dobili smo imigracijski listić za ispuniti. Čekirali smo naš veliki kufer, a u kabinu ponijeli ostalo (3 mala kufera i ranac), uključujući i svak svoj mali ruksak na leđima. Veliki je mogao imati do 30 kg (V. ga je platio manje nego prvi put, oko 90$), mali do 7, a ruksake nisu ni vagali, što je pomoglo da rasteretimo male do 7 kg. Prije odlaska na granicu i sigurnosnu kontrolu, prolili smo vodu, koju ćemo kasnije napuniti kraj gatea na aparatima za vodu. Svi su opušteni, nasmijani i dobre volje. Samo su V.-u zaplijenili upaljač. Gate 1 je u prizemlju, 5 metara od kontrole. Gate 2 je na prvom katu i tunelom ukrcava putnike za isti avion ali, čini mi se za drugu destinaciju. Vrijeme prolazi čekajući, let je u 5:50, boarding nekih pola sata ranije. 

U avionu ista ponuda zabave: ekrani i slušalice, dekice i jastučići. Kad smo krenuli još je bio mrak pa su zamračili. Let je trajao 1:30, za vrijeme čega su djeca gledala ekrane a mi spavali. 

Let 3

Nadi - Labasa (Fidži)

Nadi - domaći letovi

isto

Nakon par sati pauze otišli smo se čekirati na mali terminal za domaće letove. Par šaltera, mala čekaonica, lokal. Sad imamo samo s male kufere i ruksake i puno je lakše. V. je čekirao male kufere na 15 kg, pa smo bili opušteni, a ručna prtljaga (ruksaci) su morali imati do 7 kg što nije bio problem. Ispred nas su bili neki Talijani koji nisu pazili, mislili su da će moći ponijeti male kufere u kabinu, a kako su bili teži od 7 kg, morali su nadoplatiti (ne znam koliko). 

Sigurnosna kontrola i odlazak u čekaonicu. Boarding 15-ak minuta prije leta. Avion je bio mali propelerac s oko 17 redova, kožna sjedala, bez wc-a. Vrijeme je bio poluoblačno, ali s visine su se vidjeli otoci, grebeni, atoli - sve najljepše iz udžbenika zemljopisa.

Kapetan i kabinsko osoblje pozdravljaju nas "Bula! Welcome aboard ladies and gentlemen, boys and girls!". Nakon 45 minuta leta, sletjeli smo u Labasu na dosad najmanji aerodrom u životu.

Sleeping on Airport Nadi

Fidži iz zraka

Labasa aerodrom

4. (connecting) let

Labasa - Suva - Nadi (Fidži)

Labasa čekaonica

Stigli smo na aerodrom u 11, let je planiran u 11:40. Najmanji aerodrom na koji smo već sletili, ali sad ga imamo priliku dobro pogledati. U čekaonici na kožnim sjedalima sjede drugi putnici, mi idemo na check in. Dva su šaltera na kojima nema gužve, začas čekiramo prtljagu i sjedamo u čekaonicu. 

Čekirali smo 3 mala kufera i ranac, svaki može do 15 kg. Ruksaci su na nama. Zahodi su dostupni i mali lokal u kojem prodaju pića i grickalice. Na razglas najavljuju kašnjenje našeg aviona za Suvu, ovaj put u 12:30. V. se na šalteru raspitao hoće li biti problema s drugim letom. Neće, jer je to isti avion koji nastavlja za Nadi.

Oko 12:10 sletio je avion, iz kojeg su se iskrcali putnici, a za njima su zaposlenici zračne luke na kolima dovezli prtljagu. Zatim su odvezli našu prtljagu, a na drugim vratima počeo je boarding. Nismo prošli nikakvu sigurnosnu kontrolu i ukrcali smo se u naš avion. Poletjeli smo oko 12:35, u avionu su nam podijelili bombone i vodu. Osjetila sam nostalgiju koju uvijek osjetim kad odlazim, a čini mi se da u životu češće odlazim nego ispraćam... Na razglasu svira vesela "tropska" glazba, i od nekih putnika vidjela sam fidžijsku putovnicu - prekrasne tirkizne boje!

U 13:12 sletijeli smo u Suvu. Izašli smo iz aviona, izašli s Dolazaka, ušli na Odlaske, imali smo već boarding passove, prošli kroz sigurnosnu kontrolu. Već je počeo boarding, pa smo brzo prošli kroz gate i ušli u isti avion, ovaj put u letu za Nadi. Sad je već mnogo više bijelaca na ovom letu. 

Poletjeli smo u 13:40 i sletjeli u Nadi 25 minuta kasnije. 

nema "belta" za prtljagu nego ljudska snaga 

5. let

Nadi (Fidži) - Narita Tokio (Japan)

Jučer smo dobili obavijest da je naš let odgođen sa 23:55 na 3:55. U zračnu luku smo došli u 21.00, oko 23.00 se čekirali. Ovaj put smo predali veliki i dva mala kufera koji su mogli imati puno kilograma. Ranac smo spremili u veliki, a imali smo svak svoj ruksak i jedan mali kufer u koju smo stavili dekice. Na šalteru je trebalo dokazati odlazak iz Japana, odnosno pokazati kartu. 

Sigurnosna i granična kontrola bez gužve jer je ponoć, aerodrom se održava, čisti, jedan duty free ne radi. Kraj našeg gatea stolice su s pregradama pa jedva nalazimo gdje ima malo više mjesta, jako je hladno, klima radi, vadimo dekice i spavamo. U 3:10 je počeo borarding u Airbus 330, gdje u sredini imamo četiri mjesta za nas. Dekice, jastuci, slušalice i ekrani.

Polijetanje nismo ni osjetili i odmah smo svi zaspali. Zamračili su avion.

Sat vremena od polijetanja nas bude i dijele doručak - kajgana s kobasicom, baked beans, kruščići, maslac, voće i voćni jogurt. I dalje je mrak, nastavljamo spavati. Ja slušam audio uspavanku. Oko 9 po fidžijskom vremenu smo se probudili, djeca su pojela dio doručka od prije, a oko 10 su rozim svjetlima imitirali zoru i podijelili mirisne vruće mokre ručnike. 

Ova kompanija ima prekrasan sigurnosni video, u kojem uz bitne podatke pokazuju prirodne ljepote ovog otočja. J. je primijetio da ne znaju izgovoriti riječ na engleskom "ask" već izgovaraju "aks" u videu i uživo. 

30. dan // Labasa - Nadi

mozaik u hotelu oslikava vlak za šećernu trsku

fidžijska obitelj

Labasa iz zraka 1949.

Buđenje u 6, oko je dobro. Čuje se cvrkut ptica i ugodan miris paljevine. V. je ujutro uzeo lijek pa imamo jednu stvar manje za brinuti, ali djecu su izboli komarci pa mažemo sinopenom. Hotel Grand Eastern nudi besplatni doručak za odrasle (!), za djecu se plaća. Mi smo dobili kavu, jaje, tost, maslac i marmeladu, za njih smo nadoplatili dva jaja utvrdo i tost, što je smisleno, barem su sve pojeli što su dobili. Za doručkom primjećujemo da su gosti većinom Indijci ili Fidžijci i to poslovnjaci. Restoran je ukrašen starim fotografijama iz povijesti Fidžija, s opisima. 

Natrag u sobu i spremanje za odlazak.

U 10 je čekaut iz hotela, idem na recepciju da nam naruče taksi, ali recepcionarka kaže da će nas njihov besplatni prijevoz odvesti do zračne luke. Tu su još neki gosti koji s kuferima čekaju isti prijevoz, i kad je došao, ukrcao je samo njih, iako je kombi i ima mjesta u njemu. "Brzo će se vratiti, za 15 minuta". Čekamo, avion je u 11:40. Onda smo se sjetili indijskog poimanja vremena...

Vratio se u 10:35 i tad smo krenuli put zračne luke gdje smo stigli u 11 na onaj mali aerodrom na koji smo bili već sletjeli. Ostatak putešestvija vezano za let opisan je u Letu Fiji Airwaysom 4.

Sletjeli smo u Na(n)di. Nadi je treći najveći grad na Fidžiju. Nalazi se na zapadu otoka Viti Levu, stanovništvo čine lokalni Indijci, Fidžijci a i razni doseljenici. Turizam je, uz šećernu trsku, glavna ekonomska grana.

Zračna luka Nadi najveći je aerodrom na Fidžiju, tu slijeće većina međunarodnih letova, iako je Suva, na istoku, najveći i glavni grad ove otočne države.

Prva stvar, nakon što smo sletjeli u Nadi, bila je otići po veliki kufer koji smo bili ostavili onaj dan kad smo tek tu sletjeli. Odmah smo uhvatili taksi, simpatični stariji Indijac nas vozi i usput priča. Rođen je u Nadiju, a vozi od 1976. Cesta kojom vozi dvotračna je, i paralelno je s pistom zračne luke. Sa svake strane ceste razni dućani, servisi, šarenilo boja i oblika, podsjeća na neke naše gradove. Dogovorili smo s njim da će nas odvesti do pošte i dućana, a tek onda u hotel. U pošti želimo kupiti razglednice, po prvi put na putovanju, imaju samo markice, nek probamo u papirnici ili u ljekarni. U dućanu ih nemaju, ali zato imaju Bounty domaći rum i voće. Cestom zaobilazi pistu i opet vozi duž piste ali drugim stranom do našeg novog smještaja, Hotela Bulabard. 

Nadi i najstarija zgrada iz 1963. (crvena)

isto, podsjeća na Kaštela 

Simpatična recepcionerka sve objašnjava, i odmah rezerviramo prijevoz za aerodrom za sutra navečer u 20, jer nam je let za Tokio u 23:55. Unajmili smo apartman u sklopu Bulabarda, a ne sobu pa čekamo prijevoz jer se nalazi malo dalje od hotela. Nakon sat vremena dolazi nervozni vozač, bijesan, odlazi negdje, i umjesto njega kuhar ulazi u auto da nas preveze. Dok smo ubacivali prtljagu u auto, pala je i razbila se boca ruma, koja je bila u platnenoj vrećici s drugim stvarima iz dućana. V. je popiz..., svi su od osoblja pripomogli pokupiti staklo, i sa suosjećanjem nas ispratili.

Kuhar nas je odvezao 200 m dalje i pomogao donijeti prtljagu na prvi kat.

Apartman je ogroman, prevelik za spavanje samo jednu noć i boravak kraći od 24 sata. Koliko god djelovao luksuzno, kad je pala noć i kad smo upalili svjetla - neonsko hladni ton, sjetim se da je ljepši boravak u manjem i derutnom, ali s ugodnijom rasvjetom.  

U ovakvom slučaju najbolje bi nam došao motel kao u Americi, prespavaš i ideš dalje.

Imamo kuhinju pa smo za ručak u mikrovalnoj napravili gotove juhe koje smo kupili u Labasi dan ranije. Kvart je kao neki "naš", ekipa igra odbojku, psi laju, V. je otišao do dućana prečicom između kuća. Sve ga podsjeća na njegov stari kvart i ekipa i manjak pločnika. Vidio je i čovjeka na konju. Selo, usred grada.  Vratio se s manjom bocom ruma, jer je naumio... 

kvart

Djeca se tabletiraju, a mi pijemo pivo na balkonu. Odlučili smo da nećemo u hotel na večeru jer je najavljen vatreni zabavni program, a gadno smo se "opekli" onomad na Samoi i ostali gladni pa opet idemo u dućan po još malo hrane. Dućan True Mart Wailoaloa jako je dobro opremljen, uredan i svira odlična muzika! Ima gotovih juha, voća, jogurta, maske za ronjenje, pića, mala pakiranja krema za sunce, deeta i još nekih bezreceptnih lijekova. Na katu je food court s meksičkom hranom i pizzama i WC. Vratili smo se i večerali, planiramo sutrašnji dan. 

suvremene bure

isto

Bure - fidžijske kuće

Dok smo ranije čekali na recepciji, uzeli smo nekoliko prospekata za dnevne izlete brodom iz Nadija i biramo - najviše nam se svidjela ponuda Whale's Talea - drveni jedrenjak, u cijenu je uračunata hrana i piće, kreće se tek oko 10. V. ih je nazvao i dogovorio: ujutro u 8:30 će nas njihov prijevoz pokupiti ispred hotela. Slijedi pakiranje za sutrašnji izlet i kasnije put za Tokio jer ujutro se odmah odjavljujemo iz hotela, ali ćemo prtljagu ostaviti kod njih na čuvanju.

Laku noć!

Sogno jazz iz dućana

29. dan // Taveuni- Labasa

dolazak u Vatuyalewa Jetty

"Mama, mama, moram u WC!" - prenula me T. iz sna u 4:11. Pomogla sam joj da se spusti s kreveta na kat pa je otišla. Opet je imala meku stolicu ali barem formiranu, a ne tekuću. Više joj nismo davali lijek za proljev jer jučer cijeli dan nije trčala u zahod. U mraku me pita: "Mama, što mi je s okom?". Na slabom svjetlu koje dopire iz zahoda, vidim da joj je nateklo oko. "Zašto mi se ovo događa?", moja mala djevojčica očajava. Pustila sam je da legne kraj mene i opet zaspe. Pokušavam ne paničariti, racionaliziram: i doma i u Hr joj često natekne oko, može biti skroz bezazleno kao ubod komarca ili zrnce pijeska, javlja mi se poriv da guglam "razlog otoka oka na Fidžiju", ali se suzdržavam. Više ne mogu zaspati pa dovršavam blog od prije tjedan dana. Oko pet se ustajem i počinje spremanje, V. i djeca se dižu jer smo u šest naručili taksi. Došla je recepcionarka koja živi u obližnjoj kući da nas odjavi, vrati kauciju za ručnike i ključ. Vožnja taksijem traje pola sata, vidimo brod kako se približava. Uskoro smo se iskrcali iz auta, a V. je stao u red kupiti karte: za brod i nastavak busom do Labase. Dok smo čekali na pristaništu, sve me ovo podsjeća na naš mali otok u Hrvatskoj i ranojutarnje putovanje: neki su sređeni, idu u grad na posao, neki prevoze poljoprivredne proizvode, a mi smo jedini bijelci i turisti, čini se. Ovaj put smo se smjestili u kabinu, T. je odmah zaspala na nama, s naočalama za sunce jer ne želi da joj se vidi natečeno oko. Mazala sam joj kapak sinopenom, to je jedino što sad možemo. Ipak guglam o bolnici na Fidžiju, nema smisla ići nigdje prije Labase u koju ćemo doći tek oko 12. V. je kupio karte s QR kodom (F$ 110 brod i bus za svih četvoro). Krenuli smo u 7:00 i stigli u 8:30 na isto ono pristanište Vatuyalewa Jetty po savršenoj bonaci.

Taveuni kupnja karata

Iskrcavaju se prvo putnici a onda dva mornara iskrcaju sve torbe. Tu su već dva busa, jedan za Savusavu i drugi za Labasu, na kojeg mi idemo. Stavili smo torbe u prtljažnik, a okolo su se skupile iste drage žene koje su nam pri prolasku prodale hranu, pa sad opet kupujemo nešto od njih. Vozač Indijac nabrijan je i želi što prije krenuti, ali ga stalno nešto sprječava, drugi putnici, drugi vozači, ali ipak ne pokazuje nezadovoljstvo. Tad J. i V. trebaju u WC pa i njih čeka. Zahod je na početku doka, plaća se ulaz, ali kažu da je vrijedilo - čisto i mirisno. A onda u bus utrčava jedan od momaka s broda s torbom pitati je li kome ostala na brodu, nije, pa je požurio u drugi bus. Sjeli smo u prva sjedala iza vozača, da mogu pratiti cestu. 

Shaolin bus Suncity Ferries

Savusavu kolodvor 

Bus je krenuo u 8:40, u 10:10 stigao je u Savusavu. Najavio je kratku pauzu pa smo izašli kupiti hranu: ukusne i pikantne samose s curry piletinom ali s kostima (!). U 10:30 krenuli smo prema Lambasi (sad svi tako izgovaraju, a ne Labasa). Cijelim je putem vozač puštao muziku na jako dobar razglas; od euro-disca, do duba i fidžijskog reggaea, što nam je odgovaralo bolje nego zvuk drndanja busa po zemljanoj cesti. Neki su malo zaspali, a tek pred kraj puta V. se sjetio detalja iz knjige Santana Borne Bebeka: na hippie trailu, putovanju za istok, iskusni putnici sjednu straga u overlander autobus, a prvi red ostaje prazan. On je tako vidio prazna prva sjedala i naivno sjeo, kao i mi. Tek je kasnije saznao da ih nazivaju "death row" jer su prvi na udaru u slučaju prometne nesreće. 

Ali nismo se slupali i nije mi došlo slabo. Uz put smo vidjeli "drumske razbojnike", lokalce na konjima s mačetama, koji idu u polja ili džungle. U Lambasu smo stigli oko 12:20 na kolodvor, a već osjetimo vibru Indije. Jedan se taksist nudi da nas preveze do hotela, a kad smo se smjestili u njega i rekli mu ime našeg hotela Grand Eastern, počeo se smijati. Hotel se nalazi preko puta kolodvora i duže nam je trebalo autom zbog gužve, ali vrijedilo je. Mogli smo se odmah čekirati i soba je u prizemlju, blizu bazena, što nam olakšava boravak. Izgrađen u kolonijalnom stilu, fin, onoliko derutan da bude simpatičan. T. oko puno je bolje, skoro je potpuno splasnulo. Ostavljamo prtljagu u sobi i idemo prošetati po gradu. Na izlasku iz hotela primijetimo uske tračnice i oznaku za vlak, a onda hodamo do mosta koji vodi preko rijeke. Tu je jedan lokalac, ribar, objašnjava nam da je to vlak za šećernu trsku. La(m)basa je najveći grad na otoku Vanua Levu, nalazi se na sjeveru u unutrašnjosti otoka, i prevladava indijsko stanovništvo. Iako nije na obali, rijekom je povezan s morem i nije turistička destinacija, što nam se sviđa, ljudi žive svoje živote bez ludnice turizma. Ribar nam pokazuje svoj brod i priča kako mu brodom treba sat-dva do mora gdje na ušću ima ribe u izobilju. Zanimljivo, ribu lovi roneći s bocama i puškom. Pita nas odakle smo, "Croatia! Far away!". Do nas dopire miris friškine, tu je ribarnica, pa idemo kroz nju. Iako je prošlo podne, prodavači još prodaju ribu, sjede u grupicama, s nekakvim mlatilicama tjeraju muhe. Javljamo se svima, pitamo dopuštenje za fotografiranje, kad već na žalost ne možemo nešto kupiti. Da smo u apartmanu s kuhinjom, vjerojatno bi nešto kupili. Prelazimo cestu prema tržnici, trbuhu grada. Ovdje je još življe, piljarice nas pozdravljaju, ali ne navaljuju, neki pitaju odakle smo... Ovdje smo kupili malo cherry rajčica, kumkvat i grbavi limun - po starinski zamotano u novinski papir, jer to ćemo moći konzumirati. Na drugom dijelu prodaju se kućanske potrepštine, plastika, i kava - ova fidžijska. Zaželjeli smo se lubenice, inače je ljeti jedemo skoro svaki dan, a na ovom putovanju dosta rijetko - našli smo na jednom mjestu, skroz je neobična, bez prepoznatljivih crta, ali istog okusa. Idemo prema dućanu CJS CountDown Supermarket - dobro je opremljen i blizu kolodvoru pa je velika gužva. 

Grand Eastern Hotel

tračnice za vlak koji prevozi šećernu trsku

ribarnica

Nastavljamo šetnju ulicom Nasekula Rd, puna je dućana, fast foodova, raznih usluga, vrlo je živo. Grad je odavno iskrčen pa u centru nema ni stabalca, a svi su nogostupi natkriveni, što je zgodno u slučaju kiše ili jakog sunca.  

Labasa centar, kamion natovaren šećernom trskom

Otišli smo u fast food LunchBox da J. pojede pizzu, a onda u Good Times Bar & Grill na osrednji kineski ručak za ostale. U gradu je ugodna temperatura i cijeli smo dan u dugoj odjeći.

Povratak u hotel, želimo iskoristiti pogodnosti bazena dok smo još tu. Djeca se brčkaju (T. pazi na oko, koje je skroz splasnulo) i ja im se pridružujem. Kad je pao mrak, ugodna su svijetla obasjala vrt i bazen, i otvorio je bar u sklopu hotela! Djeca su večerala voće i gotove juhe, a kad su otišli na spavanje, mi smo sjeli uz bazen popiti pivo (Fiji Bitter i Fiji Gold) dok slušamo sugar cane train kako tutnji. 

Laku noć!

gorka dinja

kava

28. dan // Taveuni // Rainbow Reef Snorkeling

Danas je naš zadnji dan na ovom otoku, koji nam je omilio. Za kraj smo dogovorili još jedan izlet, kao šlag na torti, na Rainbow Reef, jednu od najpoznatijih ronilačkih lokacija na južnom Pacifiku. Rainbow Reef nalazi se u Somosomo tjesnacu, između Taveunija (i grada Somosomo) i otoka Vanua Levu, nazivaju ga "svjetskom prijestolnicom mekanog koralja (soft coral)".

Izlet smo dogovorili na recepciji, ovaj put u organizaciji Taveuni Ocean Sports, firme koja se bavi PADI Scuba i Free Dive tečajevima, i organiziranjem izleta brodom. Organizirani prijevoz došao je po nas u 8:20. S nama je bila još jedna četvoročlana obitelj Francuza. Vozili smo se desetak minuta u smjeru grada Somosomo i dočekala nas je lokalna pjesma. Zatim nas je pozdravila vlasnica, Julie, stigla je s Havaja i s roditeljima osnovala Taveuni Ocean Sports prije 18 godina. Prije dolaska potrudila se zapamtiti naša imena pa je i doček bio personaliziran. Nakon toga obavili smo administraciju, vodiči su nam podijelili peraje i ronilačka odijela, zatim nam je održala kratko predavanje kako će izgledati ovaj izlet, kako se ponašati i što očekivati.

Otišli smo u njihovu lučicu na dingi, kojim su nas prevezli do broda. S nama su bila tri člana posade: kapetan i dva vodiča ronjenja. 15-ak minuta glisirali smo do lokacije Rainbow Reef. Podijelili su nam maske, koje smo oprali baby šamponom protiv magljenja, disalice, navukli smo peraje i jedan za drugim kolutom unatrag s broda skakali u more.

Jedan vodič ide prvi, on ima napuhanu bovu sa zastavom, a drugi je zadnji i prati da netko ne ostane. 

Plivamo uz rub grebena od sjevera prema jugu a struja nas nosi, nema potrebe micati perajama, čujem samo vlastito disanje kroz disalicu.

Koralji su živi, prekrasni, u svim bojama - zato se i zove rainbow, ima dosta riba, tu su neki likovi iz crtića Potraga za Nemom - Nemo, Dora i Škrga. Djeca plivaju uz nas, a ja se ne mogu opustiti i cijelo vrijeme pazim da ih snažna struja ne odnese dalje od grupe, usprkos vodičima. T. se počela žaliti da joj je hladno i dosadno, a za njom i J. Tek smo na pola grebena i šteta je da ne vide kornjaču ili morskog psa. Nakon nekog vremena objesili su se na bovu i vodič ih je vukao ostatak puta. Iako je more neznatno valovito, javila mi se morska bolest i nisam više mogla uživati u prekrasnim prizorima. Nakon 25 minuta, popeli smo se na brod, podijelili su nam suhe ručnike i organizirali doručak: sok od domaćeg hibiskusa, samose, wrapsi s raznim umacima... Ja jedina ne jedem, nego gledam u kopno i horizont. Nakon nekog vremena smirilo se pa sam pojela koji ostatak. Vodič nam održava izlaganje o vrstama koralja i riba koje nastanjuju ovo područje. Sad idemo na drugu lokaciju, uz nenastanjeni otočić Koro Levu. Djeca ovaj put ostaju na brodu, a nas dvoje na drugi zaron. Opušteniji smo jer znamo da su na sigurnom i nitko nas ne ometa s pitanjima i željama. I ovdje je podmorje zanimljivo, ne toliko šareno i načičkano kao na prvoj lokaciji. Obraća nam pažnju na ogromnu školjku, zvijezde, rakove... Postalo je malo hladno, primijetim da vodiči plivaju s prekriženim rukama, probam i ja tako - i stvarno pomaže za zadržavanje topline. 

Na ovom je dijelu uz koraljni greben provalija, ne vidi se dno, samo "veliko plavetnilo".

Vidim V.-a kako roni u dubinu i nestaje. Nema brige, izronio je haha.

Vraćamo se na brod, djeca su dobra i vesela, ludiraju se na brodu s kapetanom. Povratak do dingija, koji nas opet vraća na kopno.

Dočekuje nas Julie. Odijela smo skinuli, okrenuli na pravu stranu a ona ih je odnijela do velike bačve s vodom u kojoj ih svakodnevno ispiru. 

Hvala na prilici da na ovaj način posjetimo mare vostrum!

Pozdravili smo se sa svima i kombi nas je odvezao do lokala The Drift koji se nalazi ispod hotela, u kojem smo prethodno naručili ručak. Imali su samo dvije opcije za ručak, pretpostavljam da rade po dogovoru i narudžbi, ali pohana riba - spanish macquerel bio je savršen! 

Nakon ručka otišli smo se još jednom okupati za pozdrav ovom dragom otoku, tad je došla i Nedji sa svog zadnjeg scuba zarona i sretna jer je položila tečaj. Povratak u hotel, večera, pakiranje, pozdravljanje i spavanje.

na brodu

pozdrav Taveuniju!

Slušaonica:

Le Grand Bleu

Od Jadrana do Pacifika