13. travnja, ponedjeljak
V. je ustao oko 7 i odmah se spremio jer želi otići u jutarnji đir po gradu - vidjeti knjižare, dućane i općenito doživjeti buđenje grada. Naručio je taksi-motor i uskoro izašao. Ja se spremam, a djeca su uspavana i teško ih je probuditi. Idemo na doručak gdje smo pozdravili tatu i kćer Engleze, brzinski pojeli, popili kavu i vratili se u sobu. Kako sam bila nervozna zbog odlaska i spremanja, tako sam i nerazumno reagirala na dječje ponašanje za doručkom - jako mi smeta što se ponašaju kao majmuni: uzimaju preko reda, grabe rukama i slično.
U 9:30 h naručili smo taksi do zračne luke. Na ulicama je gužva, ali prohodno. Krkljanac nastaje oko područja hrama Pashupatinath jer mnogi hinduski turisti dolaze u obilazak ovog, za njih svetog mjesta. Tako su posvuda parkirani mnogobrojni busevi pristigli iz Indije; to su komodni busevi s krevetima, zahodom i hranom, priča nam taksist, da bi bilo što ugodnije provesti dugih 20 sati putovanja. Prekrasan je dan, opet je vedro i sunčano, zrak je svjež i temperatura je ugodna za turizam. Baš mi je žao što odlazimo.
Taksist dodaje da su u Nepalu po vjeroispovjesti najbrojniji hindusi, budisti, pa onda muslimani i kršćani, a ja sam u Lonely planet vodiču vidjela da prevladavaju tri vjere: hinduizam, budizam i turizam haha.
Na Tribhuvan International Airport stigli smo oko 9:50 h. Ispred ulaza je "milijun" ljudi, što na prvu djeluje obeshrabrujuće, ali taksist nam objašnjava kuda ići prema ulazu u zgradu. Na ulazu prolazimo sigurnosniu kontrolu i odmah idemo na šalter Air Chine (Check-in B). A ona velika gužva ispred zgrade aerodroma nastala je jer puno ljudi ispraća svoje prijatelje i obitelj, uz nezaobilazno grupno fotografiranje.
Unutra je ugodno, nema velike gužve ni redova. Relativno brzo obavljamo check-in pa još malo čekamo pokraj šaltera da policajci provjere naše kufere. Zatim idemo na sigurnosnu kontrolu i imigraciju, nakon čega smo došli u salu gdje su gateovi. Napunili smo bocu na aparatu za vodu, zanimljivo je da je svugdje u Aziji ponuđen izbor temperature vode: hladna, topla i vruća. Vruća voda liječi sve boljke i po ajurvedi raspiruje probavnu vatru. Isto tako u WC-u Kineskinja pljuca u lavandin jer se rješava sluzi.
Uskoro i na vrijeme pozivaju putnike za Chengdu na boarding. Red je velik, ali ide brzo. Bus nas vozi do Airbusa A319, putnici su i lokalci i stranci. U avionu sjedimo odvojeno, ali dovoljno blizu. Pokraj mene sjedi starija Amerikanka s kojom malo razgovaram. Kaže da voli putovati u Aziju jer se tu još cijeni starost, svi je tetoše i ima prednost pri ukrcaju, za razliku od Amerike gdje za svaku uslugu mora pitati i ponekad dodatno platiti. Jako se srami svoje zemlje zbog svega što radi u svijetu i čini mi se da je dosta opterećena time što je još nekoliko puta spomenula u razgovoru.
Nakon 3 i po sata leta na kojem smo pojeli i malo kunjali, sletjeli smo u Chengdu na Tianfu International Airport u 14:55 h po nepalskom, odnosno 17:10 h po lokalnom vremenu.
V. je već u Nepalu kupio kinesku e-SIM karticu, pa smo manje pogubljeni, jer se na kineski aerodromski wifi nikako nismo mogli spojiti kad smo prvi put letjeli.
Na aerodromu idemo prema izlazu gdje moramo proći zdravstvenu kontrolu (šalter koji na daljinu mjeri temperaturu tijela), pa prema šalterima za izlaz, odnosno za ulaz u zemlju. Službenici/policajci se čude što što želimo ući u Kinu kad imamo "samo" osam sati presjedanja. Prvo su nam dali jednu vrstu papira koji treba ispuniti u četiri primjerka, za nas četvoro gdje treba upisati brojeve letova, putovnica, datume, zemlje u kojima smo bili u prošlih pola godine i slično - prava gnjavaža. Taman pred šalterom koji smo čekali pola sata novi službenik provjerava i kaže da smo ispunili krivi papir. Sada pokazuje plastificirani popis zemalja, gdje V. pokazuje našu zemlju Croatiu, pa nam ovaj daje novi papir, koji srećom ispunjavamo dok stojimo u redu. Nakon iscrpne kontrole putovnica s provjerom otisaka prstiju, napokon smo ušli u Kinu. U velikom atriju aerodroma V. gugla o bankomatima i novcu što nije stigao prije. Ja sam umorna od sjedenja, a djeca su živahna od viška energije pa mi užasno idu na živce, trče, skaču, gaze, a ja bi da se ponašaju uljudno kao odrasli ljudi. Već je 18:40, sumrak je a još nismo izašli vani.
V. je instalirao app za vožnju, i odlazeći prema pick up mjestu presreo nas je jedan momak koji je inače taksist s kojim je dogovorio cijenu od 180 yuana (23 €) do popularne Jinli ulice. Njegov auto je vrhunski - električni Xiaomi, glatkih linija, minimalističkih detalja i staklenog krova. Vožnja je trajala sat i petnaest minuta do grada većinom po autocesti.
Ulica Jinli poznata je pješačka ulica duga 550 metara, s povijesnim i kulturnim značajem. Odlikuje je lokalna sečuanska ulična hrana, tradicionalne čajane i štandovi s rukotvorinama, a ulaz je besplatan.
Gladni smo i prvo smo sjeli u jednu čajanu s tradicionalnim plesom, bez riječi engleskog navabili su nas misleći da ima hrane, ali nude samo čajeve i pohane žile. Onako gladni idemo u drugi restoran gdje nitko ne govori engleski, pa čak ni mladi konobar. Nekako uz pomoć gugla naručujemo nešto, što su zapravo splačine, jetrice i iznutrice, previše je svega, jer zapravo donesu veliku zdjelu iz koje svatko sebi vadi u manje zdjelice, srećom naručili smo i zdjelicu bijele riže. V. uživa u hrani, djeca jedu rižu, ja neku juhu s debelim nudlama, a izbjegavam životinjsku kožu i kandže. Još smo za piće naručili lokalni alkohol, koji smo dobili u malim ploskicama sa 55% alkohola (!), pa potežemo onako iz bočice za nazdraviti, a svi nas gledaju u nevjerici i komentiraju. Imena tih pića su fascinantno prevedena: pokvareni čovjek, revolucionarno piće ...
Nakon jedenja djeca žele sladoled i u obližnjem lokalu pitamo na kineskom, jer pinčilin je jedna od rijetkih riječi koju znamo na kineskom, ali nema ga više i upravo zatvaraju. Iznimno je tiho na širokoj ulici iako ima prometa jer većina su električni auti, a svi dućani u blizini zatvoreni su ili upravo zatvaraju.
U 22 h smo dogovorili prijevoz nazad, ovaj put nas je pokupila vozačica, prijateljica od onog Xiaomi lika. U 23:20 h smo stigli u zračnu luku. Hala gdje su odlasci dosta podsjeća na zagrebački aerodrom. Na kontroli su me malo zadržali i pitali imam li dvije putovnice (?!), uzeli su onaj alkohol iako je bočica od 100 ml.
Imamo još nekoliko sati do ukrcaja pa kod jednog od gateova idemo u bogati 7/11 dućan. Napokon jedemo normalnu hranu, sendviče i slatkiše i počinjemo kunjati. U 1 ujutro zovu nas na ukrcaj, i u avionu odmah smo pozaspali. Probudili smo se kad su upalili svjetla i zamirisali s doručkom i kavom, a nakon doručka sam još malo zakunjala.
Sečuanske splačine
U Brisel smo sletjeli u 7:45 h po lokalnom vremenu.
Za kontrolu putovnica ogromni su redovi, srećom idemo u najkraći red kao obitelj s djecom. Cupkamo s noge na nogu i čekamo sat vremena jer radi samo jedan šalter. Zatim čekamo prtljagu, već su stigle dvije od tri čekirane torbe. Čekamo još sat vremena a onda V. ide na lost and found gdje su mu odmah rekli da je naš kufer ostao u Kini. Potom su mu dali jedan papir s potvrdom i zapisali našu adresu da nam pošalju kufer. Pokušavamo se sjetiti što je u tom kuferu što smo i popisali kad smo došli kući u slučaju da nam osiguranje treba sve nadoknaditi - a u kuferu nove slike, novi štapovi, nove pernate jakete, nove jakete iz dekatlona, gojze,...
Kao Scarlet O'Hara mudro odlučujem kako ću o kuferu razmišljati sutra i neću paničariti prije vremena, glavno da je sve dobro prošlo. To je bila i ispravna odluka, nakon tjedan dana dobili smo kufer nazad, doduše trebali smo ići po njega, na naš aerodrom, ne nazad u Brisel.
U Briselu čekamo šatl kombi od našeg Ciao parkinga. Brzo smo preuzeli auto i krenuli put doma. Usput smo stali u dućan kupiti spizu i nešto za jesti, imamo road trip piknik u autu. Po putu je J. povratio sve pojedeno po autu jer je po lokalnoj cesti gledao u knjigu ili ekran. Tako da smo zastali na parkingu od Decathlona koji smo pohodili zadnjih mjesec dana u potrazi za opremom.
U 14 h smo parkirali ispred kuće a tamo je upravo bila susjeda A. koja je žarko čekala naš povratak, kako bi joj podijelila dojmove, da ih usporedimo s njezinim od prije 20-ak godina, što smo i napravili nakon par dana uz nepalski čaj.
Nema komentara:
Objavi komentar