11. travnja
Cijelu sam noć loše spavala zbog straha od gaštapana, a nije pomogla ni T. koja se navalila na mene i gurala me na rub prostranog bračnog kreveta. Kad sam se konačno probudila oko 6, opazila sam još jednog žohara na podu kraj prozora a kad se V. probudio, tiho sam ga zamolila da ukloni uljeza (koji je ležao mrtav) da ga djeca ne vide. Kad smo jučer tek došli u sobu, káda je bila začepljena s razlogom, koji sam slutila, pa sam je opet začepila nakon korištenja. Usprkos predostrožnosti bile su dvije-tri bebe žohara koje sam otuširala nazad u odvod i dobro ga začepila. U jednom periodu života na Vošti jutarnji ritual uz kavu s V.-om bio je brojanje žohara koji su tijekom noći izašli iz raznih otvora, da bi ih potaracao Neopitroid posut posvuda po stanu.
Doručak je izvrstan, pravo iznenađenje, odvija se u velikoj sunčanoj sali, uz švedski stol i veliki izbor svega, od zapadnjačke, do azijske i nepalske hrane. Nakon doručka idemo u turistički obilazak grada po preporuci Lonely planet vodiča - krećemo južno od Thamela prema Trgu Durbar.
Hodamo ulicama, vodeći se knjigom i gugl mapsom, ulice su pune ljudi, auta, motora, pasa. Vrijeme je vedro i sunčano, smog se razišao i možemo hodati bez maske na nosu, za razliku od prvog susreta s Kathmanduom. Ulazimo u dućane u potrazi za pokojim suvenirom: u obzir dolaze samo konzumne sitnice: čajevi (poželjno je da su ubrani u proljeće, prije nego što monsun ispere biljke), himalajska sol, timut papar, mirisni sapuni. U jednom smo naišli i na knjigu Into thin air Jona Krakauera koju smo kupili za par dolara.
Dalje šetamo ulicama, put nas navodi kroz "zubarsku ulicu" koja je trenutno raskopana, a radnici polažu ploče. Ulica se naziva zubarskom zbog više ordinacija koje se reklamiraju gadnim slikama usne šupljne prije i poslije tretmana. Hodajući uz rub ulice, uočili smo ulaz u jednu galeriju pa smo je odlučili razgledati. Dočekali su nas brat i sestra koji drže galeriju, sestra nas je posjela i počela pričati priče o mandalama i thangka slikarstvu, tradiciji, školama, usput nam pokazujući nekoliko slika. Djeca pozorno slušaju kao da su hipnotizirani, zapravo i jesu jer mi kasnije priznaju da ih je uvukla u ugodno asmr stanje i da su sa zadovoljstvom pratili što govori. Kupili smo tri slike mandala različitih veličina, koje su dobro zapakirali u tvrdi kartonski tuljak.
Nastavljamo dalje, na ulicama je sve više ljudi, i pomalo stižemo do trga Durbar, koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ulaz smo platili 1000 rs po odrasloj osobi. Odmah nam se nude vodiči, što V. odbija - idemo bez vodiča, pa smo kao muhe bez glave. Razgledavamo hramove, palaču, oltare, ali ne ulazimo u građevine jer nam se ne da. Neko vrijeme sjedimo ispod natkrivenog dijela hrama i gledamo ljude, djecu, golubove. Oko 16 prelazimo preko širokog dijela trga i idemo prema nekoć popularnoj ulici Freak Street.
Freak Street bio je središte putnika backpackera sa zapada koji su se u doba hipi pokreta 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća kretali putovima svile, Aziji. Ulica je bila magnet za one u potrazi za prosvjetljenjenem, jeftinom drogom i mjestom gdje su granice labave. Današnji Freak Street pod imenom Jhochhen Tol samo je blijeda slika onoga što je bilo, sada ga je zamijenio Thamel, ali Lonely planet ga i dalje preporuča za one koji žele izbjeći šušur Thamela. Jedna od pokrajnjih uličica podsjeća na splitski Get, tu su čudne radnje sa sučijavim svjetlom koje prodaju zaklane kokoše u izlogu bez frižidera.
Sjeli smo u lokal imena Local, uzimamo lokalno pivo i sokove. Malo smo gladni pa naručujemo i neke grickalice. Nakon što smo se odmorili i napili idemo prema klubu Purple Haze gdje bi uskoro trebao početi koncert. Došavši tamo, saznajemo da nije za mlađe od 18 godina a koncert počinje tek u 19. Sjeli smo potom još u obližnji House of Beers gdje naručujemo još koju pivu, sokove i nazdravljamo na uspješno odrađen trek uz Kala Patthar lokalni viski.
Hvatamo taksi do hotela, a tamo je u tijeku party - Gunyo Cholo, svečanost odrastanja za djevojčice, a u razmjerima naših pireva.
Idemo na večeru iako smo još siti od grickalica u kafiću pa naručujemo malo: jedan pomfrit, V. steak u zelenom papru, ja quesadillu. Za stolovima u restoranu sjede mahom bijelci a neke od njih prepoznajemo iz Lukle dok smo čekali helić za KTM.
Zatim djeca i ja odlazimo u sobu, a V. ide u izlazak.
Kad sam legla opet sam osjetila svrab i po prvi put odlučujem guglati o tome te začas saznajem - pa ja imam šugu! Sretna sam što napokon imam dijagnozu i samim tim izlječenje: lijekove lako mogu nabaviti, i za par dana imam pregled kod dermatologa, taman zgodno, kao da sam znala.
Tad uočavam jednog žohara na kauču pokraj J.-a, koji mu viri preko ramena i gleda što ovaj igra na kompjuteru. Bez panike (kuliram se) govorim J.-u da je vrijeme za spavanje i da se makne s kauča a onda šlapom neuspješno zamahujem prema njemu. Žoharu, ne J.-u.
V. je došao u ponoć iz izlaska. Bilo mu je super i odmah se sprijateljio s likom iz Bangladeša koji je ovdje na odmoru. Kad je V. kretao doma, ovaj mu je preko svoje aplikacije pozvao taksi-motor, i poslije ga je nazvao da provjeri je li sretno stigao.
Nema komentara:
Objavi komentar