Jedanaesti je dan i zadnji službeni dan treka, dan kad se spuštamo s "Majke božice svijeta", "Prebivališta snijegova" ili "Gospodara neba" što su sve imena za Himalaju i Mt. Everest i to na najkomercijalniji i najskuplji način, u helikopteru prema Lukli i dalje prema Kathmanduu
10. travnja, petak
Probudila se oko 5, već je svanulo. Budilice nam zvone u 6, V. i ja samo se odmah ustali, obukli i spremili svoje vreće. J. plače da ga boli grlo, što je i sinoć pred spavanje rekao. Odmah sam mu dala dječji nurofen topiv u ustima. Kadli odjednom V. i ja osjetimo miris dima, hvata nas panika da nije negdje požar i idem to prijaviti gazdama. Kuća je od drva, strogo je zabranjeno pušenje i kuhanje u sobama; nama je jednom bio požar u zgradi i sad imamo PTSP pa reagiramo na svaki vonj dima. Gazdarica je odmah krenula za mnom, a onda je skužila da dim dolazi iz kuhinje gdje sve kuhaju na vatri.
U blagovaonici je živo, naručili smo doručak u 7 h, idemo na nj i ostavljamo djecu u sobi. T. će ipak doći na doručak s nama, a J. će ostati u sobi ležati. Čim smo sjeli za stol, doručak je donijela konobarica. Fascinira me kako gazde i poslužitelji pamte tko je u kojoj sobi i u kojoj ekipi, od toliko ljudi koji se svakodnevno izmjenjuju. Sve zapisuju u tekicu a i vjerojatno imaju nadimke za svaku ekipu. Tako bismo mi mogli biti - mobitelj s djecom.
Gužva se smanjila, većina je gostiju doručkovala prije 7 kako bi što prije mogli krenuti na Kala Pattar yeah yeah!
Još su samo u hodniku Šerpe nosači koji konopima vezuju velike duffel torbe zapadnjačkih planinara koje će nositi na leđima do iduće destinacije. V. je platio sve 15 900 rs. Cijena sobe je 1000 nepalskih rupija s korištenjem zahoda, pod uvjetom da ovdje jedemo. Ako će gost samo prespavati bez jedenja u objektu, cijena raste na 4000 za samu sobu.
Gledamo prognozu, ovdje je OK, ali Lukla je problem, tamo je još oblačno.
U 8:15 h još je neizvjesno letimo li ili ćemo se uputiti natrag pješice jer ne želimo ovdje provesti još jedan dan.
U 9:10 h spustili smo se u blagovaonicu sa stvarima i vratili ključ sobe. Po drugim sobama zaposlenici već čiste za nove goste iako je check-out tek u 10. U blagovaonici u tijeku je također radna akcija - nema više gostiju a oni - metu podove, konobarica je za jedan stol donijela sve soljenke, paprenke i bočice s umacima koje stoje na stolovima i briše ih da se ne vide tragove upotrebe i curenja; sviđa mi se ova posvećenost detaljima.
Smjestili smo se u krajnji ali osunčani dio blagovaonice kako im ne bi smetali u radu. Gazda zove Luklu, prenosi nam novosti da tamo još nisu dobili dozvolu za let, a V. prati uživo YT kanal Lukla Airport.
Gazdarica malo priča s nama, pitali smo je iznenađeni kako u Khumbu glečeru nema leda - objašnjava da već zadnjih 30 godina na tom dijelu nema nekoć vječnog leda i sve ga je manje uopće - zbog globalnog zatopljenja.
Barba je na stalnoj vezi s Luklom i veselo kaže da su dobili dozovu. Vrijeme je sve bolje i oko 10 čujemo prve heliće kako nadlijeću.
Odmah idemo na helipad - dva kamena podesta na zemlji. Barba dolazi za nama, odmah primjećuje da stiže helić naše, Prabhu kompanije. No u helić se ukrcavaju neki drugi ljudi koji su tu bili ranije i a mi dalje čekamo. Helići dolaze i odlaze, neki od njih idu dalje prema EBC-u, a neki se zaustavljaju ovdje u Lobucheu, brzinski iskrcavaju robu za logdeve, te ukrcavaju prtljagu i putnike, a kad odleti, onda zaposlenici polako odnose vreće riže, sanduke jabuka i slično prema svojim hotelima i smještajima.
helipad u Lobucheu
Nakon pola sata dolazi naš Prabhu, brzo se ukrcavamo. U brzini sam sjela na prednje sjedalo, što nikako nisam htjela, zastrašujuće mi je, ali već idući tren uživam. Pilot je Nepalac s kojim smo u 20 minuta leta prošli smo sve ono gdje smo hodali zadnjih devet dana.
Slijećemo u Namche Bazaar, koji fascinantno izgleda kao amfiteatar i iz ove perspektive, tamo se ukrcava još jedan putnik, pa nastavljamo prema Lukli. Vidimo rijeku Dudh Kosi, Hillaryjev most i moram priznati da mi naviru emocije zbog svega što smo iščekivali, paničarili, prošli i preživjeli.
Slijećemo u Luklu na dio za helikoptere i vidimo onu najopasiju pistu na svijetu - stvarno je kratka!
Ušli smo u zgradu zračne luke, jedan od zaposlenika nam objašnjava da se negdje smjestimo i čekamo pa će doći po nas kad bude naše vrijeme. Unutra je živo, gungula, zapadnjački planinari u šarenoj robi, sa samozadovoljnim osmjesima na licima. Sjeli smo pokraj kafića i naručili kavu. Mjerimo saturaciju - svi imamo preko 90% kisika u krvi, a T. kojoj je uvijek bilo najgore (zbog tankih prstića na koje se oksimetar nije mogao dobro zakačiti) pokazuje 100%. Zaposlenici aerodroma super su organizirani, sve znaju, sve pamte, svaku grupicu i tko ide kad s kojim prijevozom. J. je kupio suvenir - majicu s natpisom Lukla Airport.
Oko 11:40 h obavijestili su nas da je helić krenuo iz Kathmandua i da ćemo mi nazad s njim za nekih 45 minuta do 1 h. U 12 h su nas pozvali da netko od nas dođe s pasošima za check-in, pa onda još čekamo. Oko 12:50 h su nas konačno sve pozvali, oko 13 je došao helić i mi smo se ukrcali. Malo smo pričekali s polijetanjem, pilot je isti onaj koji nas je vozio u Luklu. Kad smo poletjeli malo mi je bila muka, na nebu nije bilo ni magle ni smoga, lijepo smo mogli gledati Nepal.
U Kathmandu smo sletjeli oko 14, dočekala nas je ona djevojka koje je bila luda za T., pozdravila nas je, i odmah su nas ukrcali u kombi koji vozi do zgrade aerodroma, gdje smo prošli sigurnosnu kontrolu i otišli uhvatiti taksi.
Užasno je vruće, mi smo još u debeloj robi jer je u Lukli bilo -2℃. Vozimo se prema hotelu, a na ulicama duge cijevi i štitovi je li počeo neki novi rat za koji još nismo čuli?
Stigli smo u Hotel Shanker a nosači doskaču i uzimaju naše ruksake. Slijedi novi check-in, a nosačima smo dali potvrdu o ostavljenim kuferima, koje potom donose. Dobili sobu u istom hodniku kao i prošli put - nedaleko recepcije i restorana. Djeca zasluženo odmah vade ekrane i igraju igrice, a
V. i ja smo se počeli raspremati - iznajmljenu robu koju treba vratiti u dućan (vreće za spavanje i dječje jakete), lijekove pospremiti nazad u kutije, robu za pranje u hotelu i šporku robu za nositi nazad. Ovo je potrajalo sigurno koji sat. Tuširali smo se, a dica su još na ekranima i ne žele se prati.
Pozvala sam guest service hotela i predala kesu robe na pranje, za što sam prije ispunila formular. V. se spremio i otišao prema Thamelu vratiti opremu u Hi-Himal Shop.
Kad se V. vratio otišli smo na večeru u restoran hotela, naručujem butter chicken masala i naan, V. tenderloin, dica fish and chips, porcije su velike i sve je ukusno.
Iako ne sjedimo pokraj zahoda restorana, u njemu sve odjekuje i sve se čuje. Tako sjedeći u restoranu do nas je dopro zvuk hračkanja i pljuvanja, nakon čega menadžer restorana koji nas je pristojno pozdravio, izašao iz zahoda, a maločas kao da je hračak iz pete potegnuo. Ipak, znam da je to azijska stvar - u zemljama istoka normalno je rješavanje viška sluzi iz tijela, zato i Kinezi stalo pljuvaju po ulicama, dok je zapadnjacima takvo ponašanje odvratno a ne još dodatni začin uz odličnu večeru. Iako možda iste zvukove i radnje svako jutro činimo u kupaonici, pa se bližnji pitaju "što to radi unutra, umire li?".
Kad smo nakon večere došli u sobu, J. je skužio jednog velikog smeđeg žohara, djeca su potom mirno izašla iz sobe bez vriske i zatražila pomoć. Uskoro su došla su dva "izbacivača" naoružana metlicom, škovacerom i sprejem za gamad te su ga uklonili.
Kad smo legli, nismo odmah ugasili svjetlo, V. je odmah zaspao, a mi smo malo gledali TV. Kad sam se kasnije prenula iz sna rekla sam sama sebi "ugasi svjetlo da ne vidiš još jednoga", ali ipak sam vidila jednoga koji ide prema vratima i ugasila svjetlo da ne vidim još kojega.
Nema komentara:
Objavi komentar