Deseti dan isplaniran je za povratak prema Lukli helikopterom, prognoza je loša i neizvjesno je što će biti s nama dok nas prožima nelagodan osjećaj iščekivanja
9. travnja, četvrtak
Buđenje u 5, ustajanje u 5:30 h, uz pomalo spremanje. Helikopter je dogovoren u 7:30 h, ali sve nam se oteglo, spori smo. Došli smo u blagovaonicu na doručak, tu je još ona velika grupa, ali brzo smo ga dobili "preko veze". Pada snijeg kako je bilo prognozirano, V. se dopisuje s prijevoznikom preko WhatsAppa, i kažu da ne lete zbog snijega. A kako je cijeli dan predviđen snijeg, upitno je hoćemo li uopće letjeti danas. Barem bi sutra trebalo biti sunčano. Mi smo optimistični, spakirali smo se i čekamo novosti sjedeći u blagovaonici u kojoj osjećam samo hladnoću - na termometru pokazuje 12 stupnjeva. Iznenađuje me ponuda kod barbe na šanku: u vitrini stoje ulošci, lijekovi, keksi, sokovi, pivo, kola, Pringels. Iza vidim i bocu s kisikom.
Sve su planinarske grupe otišle, žao mi je one mnogobrojne koja danas ide do EBC-a, a vrijeme je užasno. Smještaj u koji je sve uključeno platili smo 55000 nepalskih rupija.
Napokon je prijevoznik V.-u javio da krenemo na heliodrom koji se nalazi u samom mjestu Lobuche. Pozdravili smo se i slikali s barbom te krenuli u 9:10 h. Pada snijeg, teško mi je i klizavo hodati po utabanom snijegu, no čini se da ostali nemaju problema. Tako ja imam oba štapa koji mi pomažu održati ravnotežu. Iako je oblačno, sve blješti i dobro je da imamo sunčane naočale. Oko 9:35 h stigli smo u Lobuche, odmah tražimo gdje je helipad, da budemo spremni kad nam jave. Kad smo to saznali; da ne čekamo na hladnoći, ušli smo u prvi, najbliži lodge - New EBC Hotel. Blagovaonica je ugodna i topla, obložena drvom i svijetla, odmah smo naručili čaj i vruću čokoladu. Na sred prostorije ista je ona peć na drva kakvu svi lodgevi imaju. V. je potom kupio internetski bon za 1200 rs. jer nemaju wifi, a potreban nam je internet kako bi bili na vezi s helićem.
Malo prije podne naručili smo ručak, J. kokice (!), T. špagete sa šalšom, V. i ja dal bhat, juhu od češnjaka i vege momo. Vani se pomalo razvedrilo i još više blješti od sunca. Poslali smo djecu da se vani igraju na -12℃, ja sam počela kunjati i kljucati sjedeći za stolom. A onda smo zaključili da danas očito helić neće letjeti pa idemo unajmiti smještaj. Gazdarica nam pokazuje sobu - dva kreveta, jedan je peršona i po, a drugi obični jednostruki - može sve, samo da smo zajedno. U sobi sam nastavila kunjat a onda smo odlučili napraviti mali đir; spremili smo se i otišli na morenu (naneseni razdrobljeni kameni materijal što ga ledenjaci talože u nižim predjelima) Khumbu glečera koja se nalazi odmah tu "iza livade".
Ovaj izletić ne prolazi glatko - T. počinje šiziti, nema kapu, nije ju uzela jer ju je J. bacio ispod kreveta, plače, svima nam je teško. V. traži stazu po aplikaciji iako je jednostavno, teren je blag i mislim da bi se moglo na bilo kojem dijelu popeti, a on baš želi stazom na ovom jednostavnom terenu, dok mu na opasnijim dijelovima stranputica ne predstavlja problem. Ipak smo se brzo popeli, od glečera tu su samo stijene i par jezera.
T. i V. idu prošetati do jezera a mi ostajemo na moreni. Gledamo ih kako se udaljavaju, idu oko jednog od jezera, toliko su sitni, a onda ih oblak zaklanja i više ih ne vidimo. Sad ih već dugo nema na vidiku, 15-20 minuta. Pomalo počinjem paničarit i vučem J.-a za sobom. U panici spuštamo se malo niže, ne bi li ih bolje uočili, a još smo na relativnoj uzvisini da lakše vidimo odozgor. Inače se trudim voditi onim no news, good news, ali ovdje vlada tišina, hladnoća, huk vjetra i surova priroda. Dozivamo ih, samo se jeka javlja. Nakon nekog vremena J. ih je uočije. Kad su se vratili do nas rekli su da su nas čuli, vikali su, ali mi nismo njih, vjetar je nosio glas na drugu stranu.
jedno od jezera
Nakon ove stresne epizode krećemo nazad prema smještaju, djeca su sad vesela, šetnja im je dobro došla. U sobi se zavlačim u vreću i opet malo kunjam. Oko 18:30 idemo na večeru, u blagovaonici je masa razdraganih i zadovoljnih planinara, svi dijele iskustva, smjestili smo se pokraj nekih ljudi koji pričaju kako su bili ili će ići na Kala Patthar, brdo iznad Gorak Shepa odakle se može vidjeti Mt. Everest i okolni vrhovi. Za večeru je pizza, pečeni krumpir sa sirom, jajem, pomfrit, vege juha - sve je bilo brzo i izvrsno, i brzo smo se ugrijali pokraj peći. Zamolila sam gazdu da mi napune termosicu vrućom vodom - što je zapisao u tekicu, jer se i vruća voda ovdje plaća.
povratak u smještaj
Odlazimo u sobu, u 20 h već je tišina u lodgeu. Stalno utišavamo djecu, koja kao da ne znaju šaptati. Kroz tanke zidove susjedne sobe čujemo glasove: "Yeah, tomorrow we are going to Kala Patthar!"
"Oh, really, we've been there, it's great, yeah yeah..."
Na što J. počinje imitrirati dijalog s američkim naglaskom te svi glasno smijemo i pokušavamo utišati.
Gasimo i mi svjetla i odlazimo na spavanje, a ja pomalo osvješćujem kako svaku večer kad legnem na spavanje osjetim svrab po cijelom tijelu.
Nema komentara:
Objavi komentar