Dnevnik putovanja

Danas navijamo sat i dižemo se ranije nego bismo htjeli jer imamo plan za današnji dan. U lobiju je opet sličan doručak kao jučer nakon kojeg odmah odlazimo na metro. Ovo nam teško pada jer se volimo vratiti u sobu, još neko vrijeme piti kavu i na miru se spremati. Na stanici Ueno u zatvorenom uredu Tokyo Metro Pass Office (za razliku od otvorenih šaltera) kupujemo karte za metro koje će nam vrijediti 72 sata na području Tokija, pokazujemo putovnice i plaćamo po 1500 ¥ (oko 10 €) za odrasle i po 750 ¥ za djecu - potrebno je tri vožnje dnevno da bi se ovaj trošak isplatio. Ponedjeljak je, ali nema velike gužve, možda zato što su još ljetni školski praznici. Hvatamo drugi vlak za Oshiage stanicu, najbližu Tokio Skytreeju , najvišem tornju u Japanu (634 m, s tim da je moguće popeti se na observation deck na 450 m) za koji je V. kupio karte u pretplati i rezervirao naš dolazak u 9 sati (3100¥ za odrasle (19 €), 1450¥  za djecu), ja sam nervozna jer kasnimo, a znam da su Japanci točni.

Konačno buđenje oko 5:30. Želimo iskoristiti ovo jutro u Londonu i kad smo se već rano probudili, ne časimo ni časka. Već oko 6 idemo na doručak - najbolji doručak na svijetu - kao kad u filmovima gladan protagonist zamišlja hranu i topli dom - švedski stol s izborom kontinentalnog i engleskog doručka. Kasnije se spremamo, odijevamo svu dugu i zimsku odjeću koju smo zadnji put u kompletu nosili u hladnom San Franciscu. Odjavljujemo se iz sobe, ali ostavljamo kufere u spremištu na recepciji (svaka je torba označena i numerirana da ne bi bilo zabune).  Najbolji doručak Sunčano je jutro, ali puše hladna bura - djeca su presretna, vesele se hladnoći i dive se prirodi! Koja priroda pokraj aerodroma? Zelena trava i grmovi uz cestu kojom šetamo 19 minuta do stanice londonskog tubea Hatton Cross . Prije koju godinu sam primijetila pojednostavljenje londonskog metroa (ne znam je li to bilo moguće oduvijek ili se moja percepcija promijenila) - ne treba kupovati kartu, nego se na ulazu i izlazu i

Danas je 11. rujna, jedan od nesretnih datuma u povijesti avijacije, a putujemo jednako nesretnom kompanijom Malaysia Airlines . Prisjetimo se, 2014. na letu MH370 iz Kuala Lumpura za Peking, avion je nestao s radara i nikad nije pronađen, a iste je godine na letu 17 iz Amsterdama za KL njihov avion pogođen i srušen iznad Ukrajine. Ipak, ne mislimo na negativnosti, sretni smo što se vraćamo kući, ovom luksuznom kompanijom s kojom nismo imali loša iskustva. Probudili smo se oko 5 kad su djeci zvonili novi satovi. Spremili smo se i uhvatili Grab ispred hotela u 6. Vozimo se 45 minuta do KLIA (Kuala Lumpur International Airport) zračne luke. Uzimamo kolica za lakši prijevoz kufera i tražimo naš šalter Malaysia Airlines za bag drop . Posvuda su veliki redovi, nalazimo gdje je naš šalter koji se čini da nema veliki red, ali prevarili smo se, red je rascjepkan zbog lakšeg prolaza drugih putnika pa nas službenici šalju na početak reda koji se nalazi DOSLOVNO (ne volim krivu upotrebu ove rije

O Maleziji Malezija , zemlja na jugoistoku Azije, proteže se južnim dijelom malajskog poluotoka i dijelom Bornea. Stanovnici su najvećim dijelom Malajci, pa Kinezi i Indijci, a državna je vjeroispovijest islam. Klima je tropska, službeni jezik malajski ( bahasa malaysia ), valuta malezijski ringgit koji se sastoji od 100 sena (1 MYR= 0,21 €), a internetska domena .my . puala! - Kuala Lumpur   U Maleziji smo bili prije pet godina na proputovanju jugoistočnom Azijom, proveli smo nekoliko dana na poluotoku Penang i otoku Tioman , kao i u Kuala Lumpuru . Svidjela nam se malezijska, a posebno penanška hrana i ovome smo se veselili za kraj putovanja - doći u "poznato" i "sigurno". Otada smo zapamtili da je KL grad šoping centara - kad smo išli na neku planinu i žičaru, prošli smo kroz šoping centar i na vrhu planine izašli u šoping centar - bez da smo vidjeli ikakvu prirodu. Te se godine na putovanju pokvario V.-ov mobitel pa je onda kupio najnoviji Samsung,

Danas letimo za Kuala Lumpur uz predsjedanje u Manili . Neki dan, još u Laziju na Siquijoru , razmišljali smo o gustom rasporedu između letova (koji su nas koštali neplaniranog spavanja u Manili pri dolasku na Filipine) i odlučili smo kupiti nove karte jer je manilski aerodrom kaotičan, što su potvrdili ono dvoje s kojima smo se neki dan družili. Tako da je novi let oko 13:30, i imamo 4-5 sati između jednog i drugog leta koji nisu vezani i na različitim su terminalima između koji se moramo voziti taksijem jer nema internog prijevoza. u tricyclu Pa krenimo ... Jedva smo se probudili za doručak, a svejedno imamo vremena za još jedno kupanje i pakiranje. Umjesto jednog taksija, naručili smo dva tricikla po 200 PHP za prijevoz do aerodroma. (To su nam isto savjetovali Filipinci). Zračna luka Bohol-Panglao International Airport nalazi se blizu Alona plaže, tako da nismo morali prerano krenuti. Na sam ulaz u zgradu aerodroma provjeravaju se putovnice i sve se torbe provlače k

Alona Beach javna je plaža koja se proteže oko 1 km jugozapadom Panglaa . Ime Alona dobila je po filipinskoj glumici Aloni Alegre koja je u filmu Esteban (1973.) ovuda navodno trčala gola. U drugom izvoru piše da je tu snimala reklamu, a to je bilo dovoljno da plaža zadrži njezino ime (ne znamo kako su je prije nazivali). Iako ima još plaža na ovom otoku, ova je najpoznatija. Mekani sitni bijeli pijesak, nema velike razlike između plime i oseke, nudi mnoštvo sadržaja i odavde kreću lokalni brodovi ( bangke ) na izlete na susjedne otoke Balicasag i Pamilacan . Kako smo T. obećali da se više nećemo voziti brodom na ovom putovanju, ne interesiramo se za izlete iako znamo da nude snorkeling i padobranske ture, obilaženje kitopsina i dupina, što nam zvuči malo nasilno (opet sam licemjerna, jedem životinje bez pardona, a sad sam zabrinuta za njihovo psihičko zdravlje). Bangka Zadnji dan V. i djeca su me jedva probudili oko 9:30, da stignemo na doručak do 10. Tamo smo sreli naše sinoćnje

Za vrijeme doručka vlasnik nam se ponovno došao javiti i opet je čio! Mislim se, možda je jučer vadio krv, kako je bio u flasterima i zavojima, pa ga je to bilo iscrpilo. Nakon doručka odlazim u sobu pakirati nas i malo samovati i šutjeti, dok su djeca su na bazenu s V.-om. Danas imamo dogovoreni prijevoz s istim vozačem od nekidan, Felixom, doći će po nas u 11:30. Nakon pakiranja pridružujem se ekipi na bazenu, a u tom trenutku iz sobe u prizemlju s hodalicom i uz pomoć mlađeg muškarca izlazi onaj starac za kojeg sam očito mislila da je vlasnik rapidno pogoršanog zdravlja, dok je pravi vlasnik na recepciji! Misterija je riješena! (Ali valjda ne patim od prozopagnozije ( Face Blindness )). Loay ili neki drugo mjesto uz cestu Vozač Felix (Pelix kako on kaže, i svako F izgovara P, kao što i na putovnici piše Pilipinas za ime države) spreman je za današnju turu, iako ima želučane probleme i treba na operaciju. Napuštamo Loboc , vozimo se južnom stranom Bohola , gledamo zanimlj

Loboc je općina na otoku Boholu , dobila je ime po rijeci koja ovdje teče.  Ova rijeka, za nas neobično muškog roda, izvire u gradu Carmen a ušće joj je u Boholskom moru (ili Mindanao moru ). Turistička je atrakcija, nudi krstarenja i riječne sportove, a čista je za kupanje. pogled iz hotela Napokon sam dobro i mirno spavala, vjerojatno jer nas tsunami ovdje ne može dohvatiti. Ovo je područje klizišta i poplava, ali tsunami mi uvijek izaziva veći strah. Klima je stavljena na opciju dry i temperaturu 27°C, što čini sobu sasvim ugodnu za spavanje. U ovim vrućim zemljama primijetila sam da se klima u sobama stavlja na razumnu temperaturu, do 5-6 stupnjeva niže od vanjske, a ne prostoriju rashladiti na 22 dok je vani 37, taman lijepo za jedan toplotni šok i srčani udar. Idemo na doručak, prišao nam je vlasnik, javio nam se i pitao je li sve ok. To je stariji gospodin, a njegova pojava podsjeća na Davea Parkera iz Samoe. Izgledom je više Kinez nego Filipinac, crne kose, neo