34. dan // Tokio // SkyTree i Shibamata

Danas navijamo sat i dižemo se ranije nego bismo htjeli jer imamo plan za današnji dan. U lobiju je opet sličan doručak kao jučer nakon kojeg odmah odlazimo na metro. Ovo nam teško pada jer se volimo vratiti u sobu, još neko vrijeme piti kavu i na miru se spremati. Na stanici Ueno u zatvorenom uredu Tokyo Metro Pass Office (za razliku od otvorenih šaltera) kupujemo karte za metro koje će nam vrijediti 72 sata na području Tokija, pokazujemo putovnice i plaćamo po 1500 ¥ (oko 10 €) za odrasle i po 750 ¥ za djecu - potrebno je tri vožnje dnevno da bi se ovaj trošak isplatio. Ponedjeljak je, ali nema velike gužve, možda zato što su još ljetni školski praznici.

Hvatamo drugi vlak za Oshiage stanicu, najbližu Tokio Skytreeju, najvišem tornju u Japanu (634 m, s tim da je moguće popeti se na observation deck na 450 m) za koji je V. kupio karte u pretplati i rezervirao naš dolazak u 9 sati (3100¥ za odrasle (19 €), 1450¥  za djecu), ja sam nervozna jer kasnimo, a znam da su Japanci točni. Pratimo znakove, nema velike gužve jer se još nije otvoreno za "obične smrtnike" u tekućoj prodaji. Na šalteru pokazujemo mail i na temelju njega nam printaju karte za uspomenu, a onda idemo u red za lift. Ispred lifta vodiči na japanskom i engleskom daju nam osnovne informacije što možemo očekivati gore. Nevjerojatno brzi lift vozi nas na prvu stanicu Tembo Deck na 350 m, s kojega vode eskalatori dva kata niže na kat sa staklenim podom, restoranom, kafićem i dućanom suvenira. Pogled puca u nedogled, vidi se more, ali ne i Fuji planina. Službeno imamo sat vremena, ali se zadržavamo nešto duže jer je V.-a uhvatio proljev i traži zahod u kojem se zadržava 20 minuta. Onda idemo liftom do najvišeg dijela, Tembo Galerije na 445 m koja je konstruirana kao kružni tunel koji se neznatnim nagibom povisuje do 450 m. Ovaj je dio u staklu, vruće je i osjeti se vonj tufine, a sve je ukrašeno motivima Pokemona (poseban makeover preko ljeta). U povratku dolje Japanci u liftu ispuštaju uzdahe oduševljenosti, a Amerikanaci glasno pričaju o svojim temama. Na izlazu nam nitko ništa nije rekao iako smo se zadržali puno duže nego što smo imali rezervirano, samo su nas pozdravili uz duboki naklon i nezaobilazni "Arigato gozaimaaaas!". Izašli smo iz ohlađene zgrade i zapuhnula nas je paklena vrućina. Na nekim dijelovima po trgovima postavljeni su veliki ventilatori koji rasprskuju vodu, po ulicama još nema takvih inovacija, ali mnogi hodaju s malim ventilatorima u rukama ili s hladećim okovratnikom. Usput smo pronašli dječji park u obliku broda gdje se djeca igraju,  mene su nažuljale sandale i svako stajanje mi dobro dođe. 

 

pogled sa SkyTreeja na rijeku Sumidu, Asahi Pivnicu i Zlatni plamen

SkyTree

brod

Onda hodamo do stanice vlaka koji će nas odvesti u Shibamatu. Shibamata je kvart u specijalnom okrugu Katsushika u sjeveroistočnom dijelu Tokio Metropolisa, najpoznatiji ljubiteljima serije filmova o Tori. Filmovi Tora-san, na japanskom poznati po nazivu Otoko wa Tsurai yo, a na engleskom prevedeni kao It's Tough Being a Man (Teško je biti čovjek/muškarac) bili su puštani nedjeljom ujutro ili rano popodne na HRT-ovom trećem programu i vjerno smo ih pratili. Tora-san je junak 49 filmova snimljenih od 1969. - 1997., najčešće u režiji redatelja Yojija Yamade, a utjelovio ga je uvijek isti glumac Kiyoshi Atsumi, umro 1996. Zadnji je film snimljen 2019. Tora-san, Wish You Were Here u spomen na dragog Toru. Tora je simpatični skitnica dobrog srca, nesretan u ljubavi, uvijek luta po Japanu (ili svijetu), ali se vrati kući svojoj sestri Sakuri, strinici i stricu. 

Tora-san filmovi

Čim smo izašli iz stanice vlaka Shin-Shibamata, primjećujem kako je ovaj kvart drukčiji od centralnog Tokija, zgrade su niže, više je supermarketa i na nekim dijelovima, zbog nedostatka trotoara, podsjeća me na zagrebački kvart Trokut ili sela oko velikogoričkog aerodroma u kojima caruju rent-a-car firme. Podsjetilo me i na jednu priču - Macu Papučaricu Ele Peroci, koja počinje opisom Malog Sela, parafraziram: kuće su bijele, dvorišta su čista i cesta je ravna. Tako je u Shibamati.  Asfaltne zakrpe na cesti rađene su geometrijski precizno, a među jednokatnicama minijaturni je parking za uske ali visoke japanke automobile (uglavnom domaćih marki). Uz stupove oznake su za odvoz smeća, plave mrežaste vreće i gajbe za prikupljanje plastičnog otpada i jedna zanimljivost: uz pješački prijelaz - cigle za pješake - kad prelazi cestu pješak može uzeti ciglu kao upozorenje vozaču koji ne želi stati.

Nakon 15-ak minuta hoda stižemo do Tora-san  muzeja, pokraj kojega je i kafić Tora-Cafe. Ulaznice smo platili 550 ¥ (3,50 €) za odrasle a, 300 ¥ za djecu, uz Tora-san, omogućuje nam ulaz  i u muzej o redatelju  Yamadi Yojiju i japanski vrt - čajanu. Muzej je uređen kao kuća i dućan Kurumaya Torinih strica i strine koji prodaju dango rižine knedlice; susjeda koji ima tiskaru; jedan je dio uređen kao vlak (jer Tora često putuje); a sadrži makete i memorabiliju. Muzejom odzvanja glazba sa špice filmova.  

 

Tora-san Museum 

naslovnice filmova

Muzej Yamade Yojija jedna je oveća prostorija  posvećena redateljevu liku i dijelu, više kao nadopuna samom fenomenu Tore nego pravi muzej. Ove godine slavi se 50 godina poznate japanske igračke Monchhichija pa su napravljene i lutkice odjevene kao Tora i Sakura, i u muzeju su "stanice" za pečatiranje tehnikom visokog tiska u boji, a na kraju obilaska dobije se uspomena-grafika. (Inače smo svugdje po turističkim lokalitetima nailazili na pečate koji se mogu otisnuti u vlastite dnevnike putovanja za uspomenu - nešto kao na planinarskim vrhovima).

mončići tora

Nakon muzeja hodamo i penjemo se na riječni nasip Edogawa uz rijeku Edo (i ovo me podsjeća na Zg i savski nasip). I dalje je pakleno vruće, na nasipu ima malo biciklista,  a neki odmaraju u hladu stabala Shibamata Parka.  Vraćamo se prema Yamamoto-tei čajani usred japanskog vrta. Cipele ostavljamo na ulazu i ulazimo u tradicionalnu shoin-zukuri prostoriju. Na podu su tatamiji i niski stolovi, jer se sjedi na podu, a posvuda su ventilatori koji nam olakšavaju ovaj trenutak. Naručili smo zeleni čaj i uživamo u trenutku, a već u sljedećem djeca luduju i razvaljuju prozorski panel od rižinog papira (koji V. nekako vraća na mjesto).

Yamamoto-tei čajana i vrt

Shoin-zukuri stil

Nakon uglavnom pop-kulture vrijeme je za tradicionalnu pa pješačimo prema centru Shibamate i Taishakuten budističkom hramu, poznatom još po imenu Kyoeizan Daikyoji Temple. To je hram star skoro 400 godina izgrađen od drva u koji ne ulazimo već se zadržavamo u dvorištu. Obilaze ga turisti i vjernici, koji se naklone pri ulazu u dvorište. S lijeve strane nalazi se fontana kroz koju moraju proći prije ulaza u hram: voda se zagrabi grabilicom, opere se lijeva, pa desna ruka i na kraju usta (ovim redom). Zatim se glava kadi dimom od štapica koji gore na postolju i tada su spremni za prilazak bliže hramu. Onda ubace novčić u otvor za "darove", tiho sklope ruke, pomole se i naklone, i na samom kraju još se jednom naklone. 

Kyoeizan Daikyoji Temple

Shibamata Taishakuten hram

Izlazimo iz hrama i šetamo živopisnom ulicom Taishakuten Sandō, punom tradicionalnih trgovina (malo njih radi) i tražimo restoran Yebisuya, poznat po jeguljama. Međutim, kako ime zvuči Yebi-se, tako su nas otpravili lošim engleskim da uskoro zatvaraju i nemaju više hrane, pa idemo u obližnji Ojigichaya (おじぎ茶屋).

Taishakuten Sando

Taishakuten Sandō

Ovdje smo se usrećili, mladi konobari i kuhari začas nas poslužuju odličnim jeguljama na riži, yakitori ražnjićima, tu je nezaobilazna ohlađena krigla piva i za desert shaved ice. (Shaved ice je strugani "obrijani" led, preliven raznim sirupima, reklamiran kao specijalitet na North Shoreu na Oahuu, tad je bio dug red za čekanje pa smo ga propustili, i bolje jer je skroz bezvezan desert). Konobari se zezaju s djecom, dok V. i ja dovršavamo hranu (pročitali smo da se ne smije ostaviti ni zrno riže u zdjelici pa poštujemo to), a onda pješačimo do stanice vlaka Shibamata na kojoj su prije par godina postavljene statue Tore i Sakure. Hvatamo vlak za naš kvart, a prije povrtka u hotel, V. ide u apoteku koja se nalazi pokraj hotela - kupiti kremu za hemoroide. Krema za hemoroide na japanskom kaže se ji no kurimu (a sladoled icu kurimu, očito od engleskog ice cream). Oko 18 smo došli u hotel, gdje perem robu, pišem, igramo se, gledamo japanski TV program, a onda je počela jaka oluja, kiša i grmljavina. Odjednom shvatimo kako prozor dobro ne dihta i jaki vjetar ubacuje kišu u sobu. Brže bolje smo odmaknuli krevet od prozora i postavili ručnike da spriječe daljnje močenje. Zvali smo recepciju, recepcionarka je odmah došla i primila na znanje našu situaciju. Sutradan je bio dan za room service kad nam je promijenjena posteljina, a prozor je popravljen. 

Tora i Sakura

ji no kurimu, ako kome treba

58. dan // London - doma (zericu ažuriran)

Konačno buđenje oko 5:30. Želimo iskoristiti ovo jutro u Londonu i kad smo se već rano probudili, ne časimo ni časka. Već oko 6 idemo na doručak - najbolji doručak na svijetu - kao kad u filmovima gladan protagonist zamišlja hranu i topli dom - švedski stol s izborom kontinentalnog i engleskog doručka. Kasnije se spremamo, odijevamo svu dugu i zimsku odjeću koju smo zadnji put u kompletu nosili u hladnom San Franciscu. Odjavljujemo se iz sobe, ali ostavljamo kufere u spremištu na recepciji (svaka je torba označena i numerirana da ne bi bilo zabune). 

Najbolji doručak

Sunčano je jutro, ali puše hladna bura - djeca su presretna, vesele se hladnoći i dive se prirodi! Koja priroda pokraj aerodroma? Zelena trava i grmovi uz cestu kojom šetamo 19 minuta do stanice londonskog tubea Hatton Cross. Prije koju godinu sam primijetila pojednostavljenje londonskog metroa (ne znam je li to bilo moguće oduvijek ili se moja percepcija promijenila) - ne treba kupovati kartu, nego se na ulazu i izlazu iz stanice skenira bankovna kartica. Djeca ispod 11 godina voze se besplatno i prolazimo dvoje po dvoje na širokim vratašcima rezerviranim za invalide, dječja kolica ili ljude s prtljagom - ta su vratašca duže otvorena. Hvatamo liniju Piccadilly u smjeru Cockfosters i vozimo se oko 45 minuta do stanice South Kensington, najbližoj današnjem cilju - Victoria and Albert Museumu. Uopće ne izlazimo na ulicu nego podzemnim tunelom pratimo znakove za ovaj muzej i uskoro ulazimo u njega bez ikakve muke - muzej je besplatan, nije trebalo rezervirati, niti proći ikakvu sigurnosnu kontrolu (po meni, malo neozbiljno od njih). Ovaj muzej (muzej muzej muzej) najveći je muzej na svijetu u kojem su izložena djela primijenjene i dekorativne umjetnosti i dizajna. Mi ćemo se prošetati malim dijelom podruma i prizemlja i tako provesti dva sata. U podrumu nalaze se izlošci namještaja i uporabnih predmeta iz Europe srednjeg vijeka i renesanse, a u prizemlju smo posjetili odjel budističke i japanske umjetnosti, kao da nam nije bilo dosta Dalekog istoka. Na japanskom odjelu može se vidjeti oružje i odjeća samuraja, a nedaleko suvremena odjeća Lolita stila.

Nazanimljivi je dio bio Cast Courts, prostorija gipsanih odljeva i slika svjetski poznatih djela, pa tako srećemo Michelangelove Mojsija i Davida, portal katedrale u Santiagu de Composteli i Rafaelovu Atensku školu.  

Samurai

Japanski streetstyle

Cast Courts

Odustajemo od ideje da idemo u Hyde Park, već šetamo 10-ak minuta do nedalekog Harrodsa. 

David

Mojsije

atrij muzeja

Harrods već na prvu privlači ugodnom zelenom bojom tendi i lijepim fontom, poznata robna kuća prostire se na dva hektara i jedna je od najpoznatijih u svijetu. Tu smo došli iz nekoliko razloga: blizu je spomenutom muzeju, nemamo previše vremena za konkretno razgledavanje, i htjela sam vidjeti taj Harrods koji spominje putopisac Eric Newby. Na početku ovog putovanja počela sam čitati njegovu autobiografiju A Traveller's Life, koja me jako zaintrigirala, ali u skoro dva mjeseca putovanja nisam uspjela odmaknuti od drugog poglavlja. (Bilješka samoj sebi: na iduće putovanje nosi samo jednu malu knjigu mekog uveza koju si pročitala barem trećinu). Uglavnom, otac Erica Newbyja radio je kao buyer - kupac ženske odjeće za robnu kuću Harrods, a majka je u mladim danima bila "kućni" model, a kasnije ju je pohodila gotovo svakodnevno - od kupovine najmodernije opreme za bebu Erica, do odlaska u šoping, restoran ili frizera. Mali je Eric najviše volio ići u knjižaru.

Harrods

Tako smo prošetali dijelom gdje se prodaju kuferi - vjerojatno toliko skupi da ljudi koji ih kupuju ne pitaju za cijenu, dok sam uspjela vidjeti cijenu jednog jeftinijeg - 600 funti. Vozimo se eskalatorom do gornjih katova gdje je odjel igračaka, Ericu dopušten samo na rođendan i Božić - ovaj dio ima lukavi marketing - uski hodnici vode do proširenja gdje su igračke grupirane po dobi djece, a na svakom proširenju zaustavljaju vas mladi prodavači-čarobnjaci i prezentiraju najluđe igračke - autić na baterije koji vozi po zidovima i stropu "This will remove cobwebs from your ceiling" (Ovo će i očistiti paučinu sa stropa), leteća kugla i instant snijeg! Djeca su očarana kao i mi, a iz ovog dijela se ne može proći dalje, nego moramo se vratiti kuda smo već prošli, lukavi marketing, možda roditelji popuste djeci i čarobnjacima pri drugom prolazu. Ali mi smo nemilosrdni roditelji. 

Nastavljamo u dio dječje dizajnerske odjeće - sve one skupe marke za odrasle postoje i za djecu - i puno je kupaca. Ovo nije naš "cup of tea", pa lutamo u dio gdje je namještaj - i ulazimo u Halcyon galeriju u kojoj je izložba odličnih slika Boba Dylana i nekoliko grafika Andyja Warhola. 

Halcyon - Bob Dylan

'arrods

Krismus

Spuštamo se u podrum, u knjižaru - djeca biraju i čituckaju knjige koje ćemo im kasnije kupiti, a V. i ja razgledavamo. Knjižara na moje čuđenje nije velika, čak su i stropovi niski, od svakog žanra ima ponešto, u oko mi upadaju prekrasne coffee table monografije, i uopće nema stripova haha. Uz knjižaru je i božićni dio - Christmas at Harrods koji se otvorio već u kolovozu. 

Harrods

Dva su sata popodne i vrijeme je za povratak, idemo u najbližu stanicu naše linije za Hatton Cross i nakon 45 minuta smo opet kod Terminala 4  na Heathrowu, odlučujemo opet pješačiti do hotela umjesto uhvatiti Uber. Tek što smo krenuli, primijetili smo kako nebo izgleda "zločesto", sivi nimbostratusi su se spustili, ali mi smo zabavljeni gledanjem aviona koji slijeću i toliko su nam blizu da je zastrašujuće. Odjednom, blijesak munje! Tko me poznaje, zna da se najviše bojim munja kad sam na otvorenom. Počinjemo trčati, a kiša koja je počela padati pretvara se u tuču! Djeca i V. dobro trče, a ja sam očajni trkač i klipsam 10 metara iza njih. Pokušavam ih upozoriti da se ne sklanjaju ispod stabla, i nekako pokušavam racionalizirati da ima viših konstrukcija na aeroromu nego što su ova stabla. Nakon 10-15 minuta trčanja stigli smo do hotela i svi se tresemo od  trčanja, T. plače od straha, ja od muke. Uz cestu su hrpe tuče a  mi tako mokri do kože ulazimo u hotel. Receprionerka donosi suhe ručnike i naše kufere, dok djeca odmaraju, ja vadim robu iz kufera (koja je prljava, oznojena ali barem suha) i presvlačimo se u zahodu hotela. Zatim smo naručili taksi do Terminala 3, čekamo ga i idemo kad je vozač došao po nas na recepciju. 

oblaci

Imamo oko dva sata do leta, brzo se čekiramo na praznom šalteru British Airwaysa i odlazimo na sigurnosnu kontrolu. Ispred ovog dijela postoje bačve za pražnjenje boca vode - da se izbjegne traženje zahoda za prolijevanje vode iz boce. A na kontroli ista priča: vadi ekrane i kozmetiku, skidaj kajiš, ručni sat..., a onda čekaj svoje torbe koje prolaze skener. Tu je obitelj mladog rabina koji, čekajući ženu i djecu, kažiprstom kovrča svoje uvojke-pajote. Napokon smo gotovi i imamo nekih 45 minuta do objave gatea kad možemo sjesti, nešto pojesti i odmoriti. Kasnije: idemo do dalekog gatea, let je malo odgođen pa još imamo vremena za čitanje dok čekamo. Na ovom dijelu je hladno, prostorija je ogromna i još se ne grije a na meni je mokra džins jakna, jer nemam drugu. Sjetila sam se poliesterskih dekica koje su nas spašavale u hladnim trenutcima, vadim ih i omotavam je ispod jakne kao šal - hvala ti poliesteru što tako lijepo griješ. J. guta knjigu Diary of a wimpy kid koju smo kupili u Harrodsu, a T. gimnasticira s djevojčicom koja čeka isti let. Napokon ukrcaj i polijetanje. Sletjeli smo u 21 sat po lokalnom vremenu, uhvatili prvi taksi i stigli kući. 

J. je odmah zaspao na kauču, dok sam ja iz leda izvadila goveđu juhu koju smo nešto kasnije ugrijali i večerali - topla dobrodošlica samima sebi. Sutradan smo shvatili da se dio podruma uplijesnivio jer smo zatvorili prozore od straha od poplave, zabarikadirali vrata podruma od straha od provale, tako da naši prijatelji koji su dolazili zalijevati cvijeće nisu ni mogli prozračiti (hvala im!).

Nema veze, sad smo tu, ne mrdamo i imamo vremena za miran povratak u rutinu, a slijedi dovršavanje zadnjih dana bloganja i opisivanje cijelog Japana na miru -  jer Japan to zaslužuje!

Blog je dosad skupio oko 5 tisuća pregleda i jedan komentar, hvala Bubamajcu, tko god on bio i svim čitateljima!

57. dan // Kuala Lumpur - London

Danas je 11. rujna, jedan od nesretnih datuma u povijesti avijacije, a putujemo jednako nesretnom kompanijom Malaysia Airlines. Prisjetimo se, 2014. na letu MH370 iz Kuala Lumpura za Peking, avion je nestao s radara i nikad nije pronađen, a iste je godine na letu 17 iz Amsterdama za KL njihov avion pogođen i srušen iznad Ukrajine. Ipak, ne mislimo na negativnosti, sretni smo što se vraćamo kući, ovom luksuznom kompanijom s kojom nismo imali loša iskustva.

Probudili smo se oko 5 kad su djeci zvonili novi satovi. Spremili smo se i uhvatili Grab ispred hotela u 6. Vozimo se 45 minuta do KLIA (Kuala Lumpur International Airport) zračne luke. Uzimamo kolica za lakši prijevoz kufera i tražimo naš šalter Malaysia Airlines za bag drop. Posvuda su veliki redovi, nalazimo gdje je naš šalter koji se čini da nema veliki red, ali prevarili smo se, red je rascjepkan zbog lakšeg prolaza drugih putnika pa nas službenici šalju na početak reda koji se nalazi DOSLOVNO (ne volim krivu upotrebu ove riječi jer se često koristi na mjestu riječi FIGURATIVNO, kad korisnik želi preuveličati dojam), dakle doslovno preko pola terminala na kraj rasjepkane zmije. Mi smo opušteni, imamo dovoljno vremena, a red se ipak kreće. Kad smo prešli pola terminala i približili se redu najbližem šalterima, službenica nas je stavila u red za ček-in, umjesto bag drop, koji je bio duži, V. na to bjesni jer nije shvatio na vrijeme, a ja sam zadrijemala na nogama na par sekunda. S obzirom da nas je V. čekirao preko interneta, brzo smo dobili svoje boarding passove kad smo došli na red, a simpa zaposlenik šaltera vješto je zalijepio naljepnice svojom malom invalidskom rukom, i poslao nas dalje, prema imigraciji. 

"doslovni" red: šalter je kod slova I

stripovi domaćeg stripaša Lata

Lat

Zanimljivo, na ovom letu imamo pravo svatko od nas na 35 kg prtljage, a mi imamo oko 40 kg, kako ništa nismo kupili... Prošlo je sat vremena od dolaska na aerodrom, uspjeli smo obaviti ovu etapu i krenuti dalje. Čekamo u redu za prvu kontrolu putovnica i boarding passa, a onda u "pravi" red za graničnu kontrolu gdje nam provjeravaju otiske i fotografije. Zatim idemo prema gateovima, prije čega stavljamo torbe na skenersku traku. Pratimo znakove za naš gate C 32, već je 8:35, a boarding bi trebao početi u 8:50. I dalje hodamo i slijedimo znakove, do C terminala voze busevi, pa opet u red i bus. 

Blizu našeg gatea ima aparat za vodu pa punimo prazne boce jer smo skapali. Ni u jednom trenutku od dolaska na aerodrom nismo imali vremena za WC, a kamoli kavu ili dućan, a voda se ne pije sa slavine. I netom prije gatea, sigurnosna kontrola! Dakle, ostavi ili popij ovu vodu koju smo sad napunili, i klasika, vadi sve iz torbi (tablete, laptop, kozmetiku), pa još jedna provjera boarding passova i putovnica i onda smo sjeli u čekaonicu. Na gateu piše da boarding na počinje u 9:10. Sjedimo u čekaonici, nema wc-a ni vode, a ja sam odmah zakunjala. Oko 9:30 V. me budi, "ajde idemo", većina putnika se ukrcala, a mi smo groggy i slabo kužimo. Avion ima po tri sjedala u tri reda, djeca i ja sjedimo u redu uz prozor, a V. u redu iza nas s nekim ljudima. Na početku leta javio se kapetan, najavljuje let od oko 13 sati. U avionu je dobar in-flight program za zabavu, ekrani s dobrih izborom za svakog, slušalice, jastuci, dekice. Ja sam opet zaspala, a već nakon sat vremena leta dijele hranu, pa sam opet zaspala, ali djeca me stalno cimaju. Na pola leta opet dijele neku hranu, ovaj put suhu. Zatražili su da zamračimo prozore, tako da svi mogu lakše zaspati. Prvi put u životu na letu imamo internet pa smo se javili svojima. Kako smo vidjeli rutu kuda ćemo letjeti, najavili smo im prolazak iznad Splita i Zadra, pa smo fotografirali reljefnu sliku Hrvatske, Kozjak i Velebit, a oni su nam poslali slike našeg aviona. Ovo je bio vrlo dirljiv trenutak - prvo ljeto da nismo proveli u Hr, nego daleko od svih, a sad letimo iznad njih na 42 000 stopa i ostavljamo im bijeli trag (chem trails?). 

naš avion iz druge perspektive 

Bio je vrlo opušten let, malo smo svi odspavali, pogledali po nekoliko filmova. Oko 2,5 sata pred kraj leta, podijelili su još jedan topli obrok. Ovo nam je bio dosad najduži let u životu, ali je lagodno prošao. Sletjeli smo na Heathrow Terminal 4 oko 16 sati po lokalnom vremenu (za razliku od malezijskog 23:00). Brzo smo obavili aerodromske dužnosti, pa pratili znakove za hotel Premier Inn na istom terminalu, do kojeg smo lako došli kroz pješački tunel. 

Londra

Evo nas opet u omiljenom lancu hotela, u uvijek isto uređenoj sobi, u kupaonici s Baylis & Harding sapunima, a ovaj put s pogledom na pistu Terminala 4. Nakon što smo se malo osvježili i odmorili, odlazimo na večeru u njihov restoran - konobare krasi vrhunska ljubaznost i uslužnost, i iako je izbor jela ograničen (sasvim dovoljno, manji izbor - lakši odabir), sve je bilo odlično. Nakon večere smo otišli u sobu na spavanje i zaključili ovaj dugi dan. 

Malo sam tužna jer znam da je "gotovo lito", a otkad živimo u hladnoj Europi, ljeto je kao nožem prerezano, i točno budem svjesna zadnjeg kupanja u moru. Sjećam se, dok smo živjeli u Hrvatskoj na Jadranu, ljeto smo "cijedili" do zadnjih sunčanih dana, dok su naši prijatelji koji su živjeli u Zagrebu tugovali zbog odlaska i povratka u realnost. Razumijem ih sad kad živimo tu gdje živimo, i zavidim im jer ih samo nekoliko sati vožnje dijeli do našeg mora. 

 

56. dan // Kuala Lumpur

O Maleziji

Malezija, zemlja na jugoistoku Azije, proteže se južnim dijelom malajskog poluotoka i dijelom Bornea. Stanovnici su najvećim dijelom Malajci, pa Kinezi i Indijci, a državna je vjeroispovijest islam. Klima je tropska, službeni jezik malajski (bahasa malaysia), valuta malezijski ringgit koji se sastoji od 100 sena (1 MYR= 0,21 €), a internetska domena .my.

puala! - Kuala Lumpur 

U Maleziji smo bili prije pet godina na proputovanju jugoistočnom Azijom, proveli smo nekoliko dana na poluotoku Penang i otoku Tioman, kao i u Kuala Lumpuru. Svidjela nam se malezijska, a posebno penanška hrana i ovome smo se veselili za kraj putovanja - doći u "poznato" i "sigurno". Otada smo zapamtili da je KL grad šoping centara - kad smo išli na neku planinu i žičaru, prošli smo kroz šoping centar i na vrhu planine izašli u šoping centar - bez da smo vidjeli ikakvu prirodu. Te se godine na putovanju pokvario V.-ov mobitel pa je onda kupio najnoviji Samsung, upola europske cijene i trajao mu je do prije par mjeseci. Zato je plan bio ovaj dan provesti u šopingu, možda kupiti novi laptop, tablet, djeci smart satove...

Dan današnji

Navili smo sat oko 9 da stignemo na doručak do 10. Jaja, kroasani, kava - ponešto za svakoga. Bazen je blizu sobe, na 5. katu zgrade dok su oko nas još viši neboderi. U bazenu se nećemo kupati jer je počeo jaki monsunski pljusak, možda večeras. 

Hotel The Bed nalazi se u šoping kvartu Bukit Bintang, kojeg krase veliki centri, monorail pruga i dijagonalni pješački prijelaz kao u Shibuyi u Tokiju. Hotel se po stilu reklamira kao "kapsula hotel", ali su kapsule veće nego japanske. Naša je soba obiteljskog tipa, dakle dva bračna kreveta, dok je kupaonica zajednička, ali su odvojene po spolovima. Ženska ima peglu za robu i stol za peglanje, fenove, peglu za kosu, prostoriju koja izgleda kao finska sauna, koja je prenamijenjena u molionicu. U molionici su dva tapeta ispružena na podu u smjeru kible, a marame za pokrivanje su dostupne na polici. (Kibla je smjer gdje se nalazi Meka i Kaba, iz Europe to je naravno istok a odavde zapad. Na spomenutom putovanju po islamskim zemljama, kibla je uvijek označena ili strelicom na zidu ili skrivena u ladici, kao Novi zavjet u katoličkim zemljama.) U kupaonici su naravno tuševi i zahodi, uglavnom zapadnjački, ali često imaju i čučavce. I Malezija kao većina azijskih zemalja pokraj WC školjke ima tuš za međunožje, rijetko ima toaletnog papira.

Spremamo se i idemo u centar specijaliziran za tehniku Plaza Low Yat. Tu smo proveli oko tri sata i na kraju smo kupili samo djeci satove, kakve nismo pronašli u Europi. Laptopi nisu jeftini koliko smo očekivali, i nezgodno je ako se pokvari, zbog komplicirane garancije. I k tome više ne nude oslobođenje od poreza.

Plaza Low Yat

Nakon ovoga idemo drugi šoping centar Berjaya Times Square, u kojem smo onda slavili T. treći rođendan u zatvorenom luna parku koji se nalazi u ovom centru.

Prvo je na redu ručak i idemo ravno u Penang Chendul, restoran koji nudi lokalnu hranu s Penanga - tome smo se najviše veselili - opet jedemo asam laksu  (ljutu juhu ) i nasi lemak (rižu) a djeca chicken nuggets, i prisjećamo se tih naziva jer su nam dugo ostali u sjećanju. Zatim smo djeca i ja prošetali po šoping centru, u potraži za nečim, ali ne znam čim, mislili smo kupiti novi kufer jer je aktualni pred raspadom (drži ga na okupu duct tape koji smo srećom ponijeli), u koji možemo staviti još stvari, ali ništa nas ne privlači. 

Slijedi odlazak u lunapark, djeca su uzbuđena a mene je oborio san i uspjela sam zadrijemati 15-ak minuta dok se oni igraju. V. je sam otišao na vlak smrti, kao i onomad, a skupa smo se svi vozili u dječjem vlakiću da evociramo uspomene.

Berjaya Times Square 

Kad smo izašli iz Berjaye, bilo je oko 19 h, i vani je još bio dan, neobično za ovo područje. Vremenska zona ista je kao na Filipinima, a odmakli smo dosta zapadno i opet smo bliže Ekvatoru. Zato će ujutro svanuti tek oko 7, jer je na Ekvatoru ravnodnevnica. 

zatvoreni luna park u Berjayi

Pješačimo do ulice poznate po street foodu Jalan Alor (jalan znači ulica), a usput smo podigli novac da imamo za svaki slučaj jer smo navikli na maksimu cash is king. Ipak ovdje su restorani komjuterizirani, pa nije bio potreban, ali je dobro došao za plaćanje rezanog voća ili nečeg što košta siću. Mamak restorani (Mamak), plastični stolovi i stolice, šušur, gužva, prodavači tričarija koji ometaju goste restorana, štandovi s rezanim voćem u plastičnim posudama za praktično jedenje s nogu, pa štandovi koji prodaju isključivo smrdljivi durian, i nezaobilazni vabitelji restorana koji u rukama drže svoje jelovnike i već razmiču stolice za potencijalne goste.

Jalan Alor

Sjeli smo u jedan od restorana (Sai Woo) koji nudi razna nacionalna jela, pa kombiniramo malajsko, kinesko, tajlandsko... A djeca? Djeca voće i pomfrit. Za piće naručujemo singapursko pivo Tiger, svježe sokove i service water. Voda ne pije sa slavine, ali restorani imaju svoju pročišćenu vodu koju nazivaju "service" i na taj se način razlikuje od kupovne flaširane. Sve je bilo odlično i opet previše za nas, a platili smo 365 ringgita (oko 85€!). Za kraj smo prošetali do hotela, ulice su pune, sve sjaji i bliješti, atmosfera je dobra. Prošli me put iznenadila količina žena zamotanih u nikab, jer sam se tad prvi put susrela s pogledom ispod vela koji otkriva samo oči. Sada ih mogu nabrojati na prste jedne ruke, dok je puno više razgolićenih bjelkinja i Malajki u tudonzima. Tudong

Na bazen nismo stigli, premoreni smo i prejedeni, slijedi spremanje za sutrašnji let i odlazak na spavanje.

Jalan Alor

Bukit Bintang: veliko raskrižje, monorail vlak i u pozadini jedan Petronas toranj

55. dan // Panglao-Manila-Kuala Lumpur

Danas letimo za Kuala Lumpur uz predsjedanje u Manili. Neki dan, još u Laziju na Siquijoru, razmišljali smo o gustom rasporedu između letova (koji su nas koštali neplaniranog spavanja u Manili pri dolasku na Filipine) i odlučili smo kupiti nove karte jer je manilski aerodrom kaotičan, što su potvrdili ono dvoje s kojima smo se neki dan družili.

Tako da je novi let oko 13:30, i imamo 4-5 sati između jednog i drugog leta koji nisu vezani i na različitim su terminalima između koji se moramo voziti taksijem jer nema internog prijevoza.

u tricyclu

Pa krenimo...

Jedva smo se probudili za doručak, a svejedno imamo vremena za još jedno kupanje i pakiranje. Umjesto jednog taksija, naručili smo dva tricikla po 200 PHP za prijevoz do aerodroma. (To su nam isto savjetovali Filipinci). Zračna luka Bohol-Panglao International Airport nalazi se blizu Alona plaže, tako da nismo morali prerano krenuti. Na sam ulaz u zgradu aerodroma provjeravaju se putovnice i sve se torbe provlače kroz skener, a voda se ne smije unijeti. Odmah idemo na šalter Air Asie gdje čekiramo našu prtljagu, V. je dodatno platio pa se nismo puno mislili o kilaži pojedinačnih torbi jer sve zbrajaju (imamo do 40 kg). Opet idemo na security, ovaj put detaljniji. Saznali smo da je naš let odgođen za 45 minuta ali i dalje imamo dovoljno vremena. Pokraj našeg gatea masažni je centar gdje lokalni slijepci masiraju ljude dok čekaju. Cijena je prava sitnica pa T. i ja odlučujemo se za masažu stopala. Vrijeme je brzo prošlo uz masažu i glazbu uživo drugih slijepaca i već se ukrcavamo na avion. Let je trajao nekih sat i 15 minuta i sletjeli smo u Manilu u 15:27 na terminal 2 Međunarodne zračne luke Ninoy Aquino (NAIA). Terminal 2 je rezerviran za domaće letove i ovdje je mirna i opuštena atmosfera. Skupljamo kufere i zovemo Grab koji nas je odmah pokupio ispred terminala. Vozili smo se 19 minuta između terminala 2 do terminala 3, autocestom koju smo nadoplatili 45 PHP.

U zgradu Terminala 3 se može ući nakon pokazivanja putovnica ili karata na mailu. Šalteri su podijeljeni abecedom i po kompanijama. Slijedeći je let lokalnom firmom Cebu Pacific čiji je šalter već otvoren. Na red smo brzo stigli u 16:10, dobili smo boarding passove, ali nas šalje na zamatanje kufera. To je poseban šalter u čijem dugom redu čeka već mnogo ljudi. Moramo zamotati dva mala kufera i veliki ranac zajedno, plastičnom folijom što dodatno plaćamo  isključivo kešom (sreća da još nismo sve potrošili). Ne znam je li razlog ovoga da nam nitko ne može nešto staviti u kufer ili da naše stvari budu na jednom mjestu, ali nas je ovo dosta iznerviralo. Ipak, nakon nekog vremena uspjeli smo to napraviti, predali smo kufere preko reda na istom šalteru i krenuli na imigracijski šalter. Kao stranci ne trebamo ići na još jedan šalter gdje domaći turisti plaćaju turističku taksu. Na imigracijskom šalteru red je ogroman, kao u LA-u na početku našeg putovanja, ali imamo dovoljno vremena i trudimo se biti dobro raspoloženi. Tada nas izvlače iz reda jer smo s djecom i šalju na poseban šalter za invalide pa vrlo brzo prolazimo ovu etapu. Slijedi sigurnosna kontrola na kojoj djecu i mene šalju na poseban šalter, i to je bilo lagodno. Dok ja trpam sve što sam bila izvadila iz torbi, T. se zeza s policajkom i pita je zašto radi ovaj posao, na što je policajka odgovorila da voli zračne luke i avione. T. je rekla da voli zračne luke ali ne voli putovati avionom. Ovaj strah joj se pojavio sinoć, ne znam čime je uzrokovan, dosad nije paničarila zbog aviona, samo zbog broda...

zamatanje prtljage

U 17:30, tri sata prije leta ušli smo u bescarinsku i bezbrižnu zonu. Odmah smo sjeli na ručak u restoran Kenny Rogers na, pogađate, bolonjez i odlične hamburgere. Naš gate je odmah tu gdje ostatak vremena ljenčarimo i čekamo let.

Na vrijeme smo se ukrcali u avion Cebu Pacifica na čijem letu nismo dobili nikakve pogodnosti, čak ni mogućnost neznantnog spuštanja naslona za udobnije sjedenje na ovim "drvenim" stolicama. T. je prestravljena, plače, pa je pokušavam smiriti i odagnati joj misli tako da uzimamo strip Sisters koji je kupila još u San Luis Obispu koji je pročitala već nekih 50 puta, dok ja još nisam imala priliku, dopuštam joj da mi objašnjava dok se pravim glupa. Kapetan najavljuje da će let trajati oko 3 sata i 20 minuta. Vani je mrak i nakon nekog vremena uspjela je zaspati, a V. i ja se mučimo i dosađujemo, gledamo jedno drugo u susjednim redovima dok nas prolaz razdvaja. Nakon ovakvog dana osjećam se isprazno, pola dana čekanja u redovima, skoro nikakvi kreativni razgovori, umor od nerada i slično, ali i to je život na putovanju i tako treba biti, usponi i padovi.

Dosta filozofije, sletjeli smo u Kuala Lumpur u ponoć i 30 po lokalnom vremenu. Zanimljivo, vremenska je zona ista kao na Filipinima, dakle mentalno smo u istoj zoni, iako smo putovali dosta na zapad i prema Ekvatoru.

Pri dolasku u Maleziju treba ispuniti formular za imigraciju, što se posvuda obaviještava - može se skenirati QR kod i ispuniti preko mobitela, ili na još elegantniji način preko stolnog kompjutera koji su dostupni za korištenje. Ipak je ovo ispunjavanje potrajalo jer smo morali upisati svakog člana obitelji, njegov broj putovnice, adrese boravka i slično, nakon čega smo prošli kroz elektronska biometrijska vrata. Pokupili smo kufere, koji su se potpuno zgnječili i vakumirali onako stiješnjeni i povezani plastičnom folijom i prije samog izlaska u svijet još jednom provukli sve torbe kroz skener. Selamat datang i napokon smo izašli u Maleziju, zemlju kojoj smo se veselili za kraj ovog putovanja. Nema gužve na aerodromu, usred noći je, ali radi dućan u kojem začas kupujemo SIM karticu i naručujemo Grab koji je brzo došao.

Do hotela The Bed Bukit Bintang vozimo se 45 minuta praznim autocestama, čekiramo se i nakon kratkog raspremanja odlazimo na spavanje u 3:00 sata.

dobro došli u Maleziju

Sisters

54. dan // Panglao// Alona Beach - lijeni dan

Alona Beach javna je plaža koja se proteže oko 1 km jugozapadom Panglaa. Ime Alona dobila je po filipinskoj glumici Aloni Alegre koja je u filmu Esteban (1973.) ovuda navodno trčala gola. U drugom izvoru piše da je tu snimala reklamu, a to je bilo dovoljno da plaža zadrži njezino ime (ne znamo kako su je prije nazivali).

Iako ima još plaža na ovom otoku, ova je najpoznatija. Mekani sitni bijeli pijesak, nema velike razlike između plime i oseke, nudi mnoštvo sadržaja i odavde kreću lokalni brodovi (bangke) na izlete na susjedne otoke Balicasag i Pamilacan. Kako smo T. obećali da se više nećemo voziti brodom na ovom putovanju, ne interesiramo se za izlete iako znamo da nude snorkeling i padobranske ture, obilaženje kitopsina i dupina, što nam zvuči malo nasilno (opet sam licemjerna, jedem životinje bez pardona, a sad sam zabrinuta za njihovo psihičko zdravlje).

Bangka

Zadnji dan

V. i djeca su me jedva probudili oko 9:30, da stignemo na doručak do 10. Tamo smo sreli naše sinoćnje drugare s kojima smo se pozdravili jer danas odlaze. Nakon dobrog doručka za mamurluk koji se sastojao od jaja, šunke (SPAM), zapečenog graha i kave, otišli smo se kupati u pretoplo more ispred hotela. Danas smo odlučili ostati na našoj plaži i ne micati. Nešto kasnije ostajem pisati blog u sobi na laptopu, dok su V. i djeca otišli prošetati duž cijele plaže.

 

naš hotel 

Još smo siti od doručka pa odlučujemo da nećemo na ručak, nego na raniju večeru. Oko 13 h na plažu ispred hotela dolaze brodovi s izletnicima, iskrcavaju ih a zatim odlaze dalje ili se sidre malo dalje od obale. Proglašavamo popodnevni odmor, i svi napokon čitamo umjesto da se zabavljamo na ekranima, a ja sam slatko zaspala i spavala oko 2 sata, što me je savršeno okrijepilo. Kasnije opet kupanje, ljenčarenje, a cijeli dan je bonaca i sunčano. Sumrak nas je počastio prekrasnim ljubičastim svjetlom za pozdrav ovom otoku koji je razbio moje zle predrasude o ovoj zemlji i ljudima. 

bangke

Idemo na večeru u Oasis Restaurant & Beach Club koji se nalazi nekoliko minuta hoda od našeg hotela. Djeca naručuju odličan bolonjez, a V. i ja dijelimo Tom Yum tajlandsku juhu, pečenu prasetinu i salatu. Ovaj lokal je poznat i po odličnom koktel baru i ima super svježe sokove. 

sumrak na Aloni

Nakon večere T. je odlučila napraviti pletenice u kosi (space buns) a ja idem na masažu glave (ne želim privlačniju masažu stopala punog želuca), cijenu smo snizili na 2000 PHP (32€) umjesto traženih 2500. Masaža je trajala pola sata, a pletenice su dvije žene izrađivale nešto više od jednog sata, nakon čega je T. i svi mi bili oduševljeni. (Potrajale su 10 dana, za vrijeme čega nije prala kosu, a čupavost od spavanja se vidjela tek 7.-8. dan). 

Muški su za to vrijeme radili skulpturu raka na plaži ispred hotela. 

Ovo je zadnja večer na Filipinima, sutra odlazimo za Kuala Lumpur.

Filipini su me najmanje zanimali na ovom putovanju, iskreno, nisam puno razmišljala o njima, uzbudljivije mi je bilo planiranje o Americi i Japanu za koje sam se interesirala i prije, a Filipini - dobro ako preživimo do njih. O zemlji nisam gotovo ništa znala i bila sam puna predrasuda. Predrasude su se pomalo topile, a sve čega sam se unaprijed bojala, nije se dogodilo -  ni potres, ni tsunami, ni ugriz zmije, ni krađa, ni poplava, ni odron. Opet dolazim do zaključka da je dobro izaći iz zone komfora, ići tamo o čemu nemaš, ili imaš loše mišljenje i dati priliku da situacija dokaže da si bio u krivu.

ponuda sadržaja 

ove suncobrane nisam vidjela odavno otkako se cigarete ne reklamiraju

53. dan // Bohol - Panglao ng Bohol

Za vrijeme doručka vlasnik nam se ponovno došao javiti i opet je čio! Mislim se, možda je jučer vadio krv, kako je bio u flasterima i zavojima, pa ga je to bilo iscrpilo.

Nakon doručka odlazim u sobu pakirati nas i malo samovati i šutjeti, dok su djeca su na bazenu s V.-om.

Danas imamo dogovoreni prijevoz s istim vozačem od nekidan, Felixom, doći će po nas u 11:30. Nakon pakiranja pridružujem se ekipi na bazenu, a u tom trenutku iz sobe u prizemlju s hodalicom i uz pomoć mlađeg muškarca izlazi onaj starac za kojeg sam očito mislila da je vlasnik rapidno pogoršanog zdravlja, dok je pravi vlasnik na recepciji! Misterija je riješena! (Ali valjda ne patim od prozopagnozije (Face Blindness)).

Loay ili neki drugo mjesto uz cestu

Vozač Felix (Pelix kako on kaže, i svako F izgovara P, kao što i na putovnici piše Pilipinas za ime države) spreman je za današnju turu, iako ima želučane probleme i treba na operaciju. Napuštamo Loboc, vozimo se južnom stranom Bohola, gledamo zanimljivu arhitekturu uz cestu, a zatim prelazimo jedan od dva mosta koji vode na poluotok Panglao. Nakon otprilike sat vremena stižemo na prvu stanicu, Hinagdanan Cave uz sjevernu obalu Panglaa. 

Hinagdanan Cave vapnenačka je špilja do koje vodi uzak prolaz i betonske stepenice, a unutar nje nalazi se laguna s bočatom vodom u kojoj se smije kupati. Kroz rupe u stropu dolazi sunčeva svijetlost, što čini dobar spotlight fotografiranje, dok sa siga kapa vlaga i šišmiši oblijeću. Unutar špilje ima dosta kupača, a na ulazu se zapisuje u knjigu dolazaka. Voda je opet ugodno osvježavajuća i uživamo u ovom kupanju. Nakon kupanja prodavačice sa štandova u blizini špilje vabe nas suvenirima ili makar svježim voćnim shakeovima, na što pristajemo. 80 PHP po shakeu od svježeg lokalnog voća dobra je ideja: mango i marakuja, ili mango i dragonfruit, nepotrebno dodatno zaslađeni kondenziranim mlijekom, ali ne bunim se. 

Hinagdanan Cave

Vraćamo se u auto u dogovoreni sat, Felix nas već unutra čeka, žvače pastile od kamfora čiji je oštri miris ispunio auto. Pitamo ga za potres iz 2013., ali ne želi puno govoriti o tome, radije pjeva Beatlese i Bryana Adamsa. Zastajemo fotografirati Clarin Family Park, djelomično srušene skulpture uz cestu koje prikazuju gitaru i čizmu, a najbolje su očuvani kipovi, navodno cijele obitelji Clarin. Ne nalazim gotovo nikakve podatke o ovom spooky mjestu, osim opis na Google Mapsu, gdje usputno piše da kipovi prikazuju obitelj Clarin, obitelj bivšeg guvernera Bohola Don Aniceta Veleza Clarina. Postoji i kuća obitelji Clarin u Loayu, koja je uvrštena u materijalnu baštinu Bohola. Clarin

Clarini

Iduća je stanica Bohol Bee Farm, nekadašnja farma pčela, a sad djeluje pod nazivom Bohol Farms i nudi dobar restoran s dosta popratnog sadržaja. U pandemiji su prestali s uzgojem pčela, ali su se orijentirali na raznoraznu produkciju: tkanje rafije i izrada torba, domaći sladoled i kozmetiku. Tu je i umjetnička galerija koja koristi otpad iz mora za izradu odličnih slika ili skulptura. 

pogled iz Bohol Bee Farm Restorana

Restoran ima veliku terasu koja ima dovoljno mjesta za ugostiti više autobusa gostiju, i uz to ukusno je uređen, s pogledom na Boholsko more i horizont. U daljini je Mindanao, ali se ne vidi. Terasa restorana nalazi se na 10-ak metara nadmorske visine pa kut sunca i nadira čine da me more podsjeća na Mare Nostrum, uz vedro plavo nebo čiju nijansu prima.

Restoran je uhodan, imaju puno zaposlenika, koji rade punom parom i nismo dugo čekali do narudžbe, a nude se razni lokalni specijaliteti. J. bira pizzu, koja je bila dobra, T. špagete sa škampima, a nas dvoje  - đakonije: juhu od školjaka, Jakobove kapice na žaru, salatu od cvijeća,... 

umjetnost od smeća

Zadnji ulazak u Felixov auto i vožnja do zadnjeg smještaja na Fiilipinima, otočju koje mi je sve draže. Dolazimo u baranguay (selo, općinu) Tawalu gdje se nalazi plaža Alona Beach. Ovo je mjesto popularna turistička lokacija i svojom ponudom usluga na reklamnim bannerima podsjeća na druga turistička napučena mjesta, poput Novalje, Vira, Brela... Smještaj je Blue Ocean Bohol Beachfront na samoj Aloni, do kojeg vodi kozji put, kroz koji auto jedva može proći, ali Felix ima iskustva i klizi kroz njega. Pozdravljamo se s njim, čak se i fotografiramo za uspomenu. Iz hotela dolaze zaposelnici, brzinom munje uzimaju naše kufere i nose ih niza stepenice u hotel. Brzi check in bez puno priče i dobili smo ključeve naše sobe u prizemlju prvi red do mora. Soba je lijepo uređena, s rustikalnim pločicama, dva bračna kreveta, klimom, frižiderom i dovojno mjesta za otvoriti sve naše kufere na podu. Odmah odlazimo na kupanje, more je toplo, sigurno nekih 29 stupnjeva. Ima mnogo pasa lutalica, ali su pitomi i ne diraju nas. Ali umjesto pasa, odmah mi prilazi prodavač bisera, nudi blago ovog mora -  bijele, crne i roze bisere. Po meni ne traži puno, a znam da se trebam cjenkati, što mrzim. Radije bih pristala na prvu cijenu koju traži, ali opet odlučujem izaći iz zone komfora, dok ostavljam svoje zrcalne naočale na očima da ih prodavač ne vidi, nego da vidi svoj odsjaj (tako se osjećam bar malo zaštićeno).

Traži 1000 PHP za bisernu ogrlicu i 500 PHP za naušnice. Žali se da nije sezona, jučer nije ništa prodao. Prepostavljam da je to priča za glupave turiste, ali ipak nasjedam i nemam ga srca odbiti. Pitam ga roni li sam te bisere, da, na Mindanau,  uz što nudi i nakit od tigrova oka, iz špilja sa Mindanaa. Na kraju kupujem samo dva para naušnica za sebe i T. za 1000 PHP (16 €) što mi se čini kao dobra prilika. Kasnije sam saznala da sam mogla slobodno spustiti na 200 PHP, ali nisam nezadovoljna. Nakon ovoga prilazi mi dječak od 7-8 godina s ukuleleom koju svira neku dobru pjesmu uz pomoć plastične slamke, zahvaljujem mu ali nemam više love da mu dam iako je zaslužio. Kasnije će nam na više mjesta i druga djeca svirati: brat i sestra u duetu, ona njemu do ramena, on svira i pjeva back vokale a ona samo pjeva, pa tri dječaka koja su pohitala u dućan po sladoled nakon što smo im dali malo novca. 

Tawala

Sunce zapada oko 17:45 i uskoro je mrkli mrak, a kako je subota, ovo mjesto počinje ludi noćni život. Hotel je na samom kraju plaže pa nismo stiješnjeni između nekoliko lokala koji puštaju različitu glazbu. Ispred susjedne sobe jedna bakica sluša Doris Day na bluetooth zvučnik. Spremili smo se i idemo prošetati duž plaže prije večere. Plaža je puna ekipa, noćnih kupača, šetača, a lokali nanizani jedni uz druge nude razne sadržaje: izlete brodom, masaže. Nadalje restorani sa svježnom ribom i morskim plodovima, uz muziku uživo, ponuda pletenja pletenica, kafići s ambijentalnom cafe del mar ili reggae muzikom, a na nedaleko našeg hotela pravi biser: dućan 7-11! Radi non stop, ima odličnu ponudu i isped ima svoj "štekat" -stolove i stolice, na kojima se može konzumirati hrana i piće kupljeni unutra, tako da se izbjegne osjećaj kriminalnog sjedenja na zidiću s pivom u ruci. 

U potrazi smo za bankomatom, ima više Euronet bankomata, koje smo prije izbjegavali, ali ipak shvaćamo da provizija nije toliko strašna, pa idemo tamo, ali moja Revolut metalna kartica ne može ući u procjep, pa tražimo drugu opciju. Idemo u drugi dućan 7-11 koji ima bankomat lokalne banke u koji je kartica ušla i ponudila nam keš. Kupujemo grickalice i neke sitnice koje će nam zamijeniti večeru u restoranu. Prošetali smo do kraja Alona plaže gdje su sve luksuzniji hoteli, na što djeca mole da jednom odemo u takav hotel koji je na plaži a ima i bazen.

Vratili smo se u hotel, koji ispred svake sobe ima stol i stolice, a konop nas dijeli od plaže i raznoraznih šetača i prodavača. Djeca se igraju u sobi, vani je vruće i velika je vlaga, a mi ispred pijemo pivo. Za stolom do nas sjedi par iz susjedne sobe, s kojim malo po malo započinjemo razgovor. Oni su Filipinci iz Manile i došli su tu za vikend. Ona je kuharica u argentinskom restoranu a on je IT-jevac, tu su s njezinom mamom i bakom od 96 godina (ona koja je slušala Doris Day). Zezamo se, uspoređujemo naše zemlje. Na Filipinima je košarka najpoznatiji sport, a kako je on malo starija generacija od nas, sjeća se svih naših igrača u NBA-u posebno Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, a spominje i neke aktualne igrače iz bivše Jugoslavije koje mi ne poznajemo. 

S jugozapada sijeva cijelu večer, oluja se približava. Tek oko 3:30 čuje se grmljavina koja nas je potjerala na spavanje.

hotel

isto

7-11

Slušaonica:

hej đud

Doris Day

52. dan // Bohol // Rijeka Loboc

Loboc je općina na otoku Boholu, dobila je ime po rijeci koja ovdje teče. 

Ova rijeka, za nas neobično muškog roda, izvire u gradu Carmen a ušće joj je u Boholskom moru (ili Mindanao moru). Turistička je atrakcija, nudi krstarenja i riječne sportove, a čista je za kupanje.

pogled iz hotela

Napokon sam dobro i mirno spavala, vjerojatno jer nas tsunami ovdje ne može dohvatiti. Ovo je područje klizišta i poplava, ali tsunami mi uvijek izaziva veći strah. Klima je stavljena na opciju dry i temperaturu 27°C, što čini sobu sasvim ugodnu za spavanje. U ovim vrućim zemljama primijetila sam da se klima u sobama stavlja na razumnu temperaturu, do 5-6 stupnjeva niže od vanjske, a ne prostoriju rashladiti na 22 dok je vani 37, taman lijepo za jedan toplotni šok i srčani udar.

Idemo na doručak, prišao nam je vlasnik, javio nam se i pitao je li sve ok. To je stariji gospodin, a njegova pojava podsjeća na Davea Parkera iz Samoe. Izgledom je više Kinez nego Filipinac, crne kose, neobično za njegovu dob, sa airpodsima u ušima, jer je stalno u akciji. Pričam nam da je godinama radio u SAD-u, Južnoj Americi kao kemijski inženjer. Vratio se i 2010. otvorio hotel, koji je nazvao po kćeri Stefani Grace.

ugodna veranda Stefani Grace 

Nakon doručka V. i djeca rentaju SUP, ja ostajem uživati u miru, sjela sam na verandu i pijem kavu. Do mene je sjeo vlasnik, ali sad mi se čini nekako loše, više nije krepak onako kako je bio prije pola sata, pitala sam ga nešto u vezi hotela, ali samo klima glavom, kao da mu se i sluh pogoršao. Sjedimo mi tako u tišini i krpam neku robu koja se počela raspadati, a ne želim ići u šoping. Vlasnik se jedva ustao i otišao, a ja još malo pišem nastavak bloga. Kad smo nešto kasnije došli na recepciju, vlasnik je bio u zavojima, flasterima i kunjao na kauču. Oko podne odlučujemo ići u današnji obilazak i to motorima.

Rentamo skutere koje nude u hotelu (400 PHP na dan oko 6.5€) i slijedi još jedan izlazak iz zone komfora za mene. Prije pet godina kad smo bili u JI Aziji, unajmili smo skuter na Karimujawi, jer je to bilo najbolje za obilazak otoka. Kako su djeca bila mala, bio nam je dovoljan jedan, a ovako smo se vozili: J. je stajao na nogama ispred V.-a, V. vozi, na njegovim leđima T. u nosiljci, a na kraju ja. Sad smo rentali dva, svak s jednim djetetom. Malo mi je bilo čudno naviknuti se i uvijek su mi noge ostajale u zraku u potrazi za pedalama kao na bicikli, ali uskoro je bilo sve ok i jako ugodno.

Idemo na Loboc Ecotourism Adventure Park. Ovo je mjesto savršeno organizirano i nije me strah da će nešto poći po zlu.

Prvo svi zajedno u cable car, pa onda V. i djeca na zip line preko kanjona rijeke. Oni su oduševljeni i nije ih bilo strah, ja sam proplakala prije nego su otišli, što mi je sasvim dobro došlo kao ispušni ventil za sve što mi se dosad u glavi skupilo.

Loboc Ecotourism Adventure Park

hrabri zipaši

Nakon zipa idemo na kupanje na rijeku i lokaciju Loktob Spring. Gugl Maps nas navodi na zemljani put, gdje su radovi u tijeku, bageri kopaju, sve je izrovano. Bilo je izazovno voziti motor, pravi off-road po blatnjavom terenu. Radovi su načas stali da prođemo. Uz rijeku nalazi se izletište, kućice sa stolovima, koje se vjerojatno inače iznajmljuju, (na njima je cijena 200php ali kažu da je sad besplatno). U rukavcu rijeke lokalna ekipa, odmah nas dozivaju, da dođemo kod njih, zezaju se, nude nas pićem. Desetak cura i par muškaraca, kolege s posla, došli su se zabaviti za kraj radnog tjedna, a inače žive u Tagbilaranu. Pitaju odakle smo, je li to blizu Grčke. Jedna od njih sanja o Santoriniju. Kažemo koliko Hrvatska ima stanovnika, na što jedna od njih kaže da njih ima puno "Filipinos are very good in producing children". 

Loktob Spring

ekipica

Vožnja motora ugodna je stvar, pogotovo jer svi pristojno voze, trubnu ako žele zaobilaziti, i čini mi se da nema nervoze u vožnji. Ulice su čiste iako je standard nizak i ljudi žive u skladu sa svojim mogućnostima. Imam sve bolje mišljenje o ljudima i zemlji. Divim im se kako žive, naizgled bezbrižno u ovoj "opasnoj" zemlji punoj prirodnih nepogoda.

radovi i off-road

Kasnije idemo do centra mjesta, vidjeti crkvu. San Pedro Apostol Parish Church izgrađena je u baroknom stilu od drveta, što je nakon požara zamijenio koraljni kamen. U listopadu 2013. razorni je potres, magnitude 7.2 po Richteru pogodio ovaj otok, pa je crkva opet stradala. Zatim su tropski ciklon Seniang 2014. i poplave odnijeli ostatke materijala koji je čekao na renovaciju, napokon je renovirana i otvorena 2021. Ni to nije sve, na pročelju crkve, nalazi se pločica koja označava dokle je voda navrla u poplavama za vrijeme tajfuna Odette iste godine. 

Nakon crkve idemo pogledali pješački most preko rijeke, koji nas je podsjetio na splitski Koteks. Ovdje je potres utjecao na derutnost mjesta, dok je u Splitu to napravilo vrijeme.

crikva

oznaka poplave u vrijeme Odette 

Večera u Sarimanok Inn & Resto, sve je bilo korektno, nakon čega se vraćamo u hotel. Usred noći čujemo snažni monsunski pljusak, ali i uz njega dobro spavamo. 

Sutradan smo saznali kako je asteroid ušao u Zemljinu atmosferu i da je najbolje bio vidljiv s Filipina, ali nismo ga vidjeli.

most preko Loboca

Loboc grad