Kirgistan i Uzbekistan // 3. dan // Biškek - Taškent

Sletjeli smo u Biškek, glavni grad Kirgistana, na međunarodni aerodrom Manas u 3 ujutro po lokalnom vremenu (mentalno nam je ponoć po istanbulskom). Sve brzo teče: imigracija, a zatim kupnja e-SIM kartice da ne budemo onako izgubljeni kao u Istanbulu (oko 11 € 200 GB). Na aerodromu nas dočekuje vozač kojeg je poslala vlasnica smještaja Nazira, on ima našu fotografiju pa nas je tako prepoznao. Vani je 17° C, ispred je puno taksista koji nude prijevoz ali sreća ne treba poslovati i s njima. Slijedi polusatna vožnja dobro asfaltiranom autocestom do smještaja Homestay Jaisel. Čini se da je ovaj dobar asfalt  samo između aerodroma do ulaza u grad. Dočekuje nas Nazira, kako saznajemo, mama ovog vozača. Ulazimo u kuću, skidamo cipele, sve je puno tepiha, pokazuje nam naše dvije sobe i kupaonicu. Ovo je kuća u kojoj oni žive, u sobama su njihove stvari, suveniri, knjige... Dogovorili smo doručak otprilike kad se naspavamo, dakle oko podne. Tako je i bilo, probudila sam se oko 11:30, pa budim ostale. Odlazim u kupaonicu, osjećam se domaće: mašina pere robu, na umivaoniku njihove četkice i pasta, a u tušu turpija za pete ali sve je jako čisto, nema tragova korištenja, tuđih dlaka ili kapljica vode. Ovdje se papir ne baca u školjku, za to postoji kanta za smeće, a pokraj školjke je tuš za pranje međunožja - ne zaboravimo, ovo je pretežno muslimanska zemlja.

ukras na stropu naše sobe

Doručak nam priprema Nazirina nevjesta, tu su i djeca, koja se drže dalje od nas i tihi su. Jedemo u njihovoj kuhinji za stolom, svatko je dobio po dva jaja na oko u obliku srca i hrenovke, a na stolu je dosta voća i povrća, pa čak i bomboni. Tradicionalni čaj poslužen je svima, a mi smo dobili i šalicu instant kave.

Vani je sunčano i vruće, 30°C, ali ostajemo u sobama, moramo još malo odmoriti prije odlaska na idući avion za Taškent u Uzbekistanu, za koji će V. će tek sad rezervirati smještaj. Taksi je došao po nas u 16, vožnja traje nešto duže nego sinoć kad nije bilo prometa, ali imamo dovoljno vremena. Ulica nije asfaltirana, nego utabana zemlja i škalja, a zatim asfaltirana cesta s povremenim rupama, dok se opet ne spojimo na autocestu. S jedne strane pogled puca na ravnicu, dok se s druge strane u daljini vide planine koje nadmašuju oblake.

Pri ulazu na aerodrom Manas provlačimo torbe kroz sigurnosni skener, onda idemo na šalter za čekin, nacionalne kompanije Uzbekistan Airways. Dobili smo boarding passove i nekakav skener nas je fotografirao. Prije sigurnosne kontrole odlučimo nešto pojesti - gotove sendviče, a onda idemo dalje. Prvo se prolaze jedna vrata gdje na temelju one fotografije skener prepoznaje lica i propušta nas. Kontrola putovnica pa sigurnosna kontrola i tad imamo malo vremena prije ukrcaja. Wi-Fi na aerodromu dobro radi. 

pogled sa zahoda

u izmaglici planine i oblaci 

Ukrcavamo se na vrijeme i avion polijeće po rasporedu u 18:50 po kirgistanskom vremenu, a slijećemo u Taškent u Uzbekistanu u 19:00. Kratki let od 10 minuta haha. Avion je bio komotni Airbus 320, nudili su pića (bezalkoholna) i djeca su dobila torbice s igračkama. 

Od aviona do terminala nas vozi autobus, a onda na provjeru putovnica čekamo 15-ak minuta. Policajac nas pita jesmo li prvi put i pušta nas. Tu su odmah i šalteri za kupnju SIM kartica. Za sve savjete vezano za Uzbekistan sam pitala S., čija je sestra LJ. živjela i radila ovdje zadnjih nekoliko godina. S. je posjetila seku u lipnju tako da su svi praktični podatci ažurni i tako nam je lakše boraviti tu jer smo se slabo pripremili na ovaj put od kojeg smo skoro odustali.

V. je kupio SIM karticu kompanije Beeline za oko 5 € s 50 GB. Na ovim dijelu aerodroma nismo naišli na bankomat. S. i LJ. preporučile su aplikaciju Yandex - njihov Uber, ali zbog tehničkih problema nismo ga uspjeli aktivirati pa nas je jedan uporni taksist navabio nakon nekog vremena cjenkanja. Iz smjera aerodroma velika je gužva i stojimo u prometu oko 15 minuta a nakon prvog raskrižja promet se prorijedio i relativno brzo smo došli u novi smještaj Art Hostel. Odabrali smo ga zbog šarenih slika i bazena u dvorištu. Ali hostel je popunjen pa nas šalju u njihov drugi objekti Art Hotel nekoliko ulica dalje, sreća taksist nas vozi do tamo. Ovo je luksuzna soba, s neonskim rasvjetom i bez bazena, ali možemo ići na bazen u onaj prvi objekt. Već je skoro 21, gladni smo i idemo prošetati kvartom. Taškent mi se na prvu sviđa, ima masu zelenila, ogromnih raskošnih stabala i neoklasicističkih i secesijskih zgrada.

Šetamo po kvartu do bankomata, gdje dižemo više tisuća somova! 

Soma domova! Naime, 1 euro vrijedi oko 15 000 uzbekistanskih somova.

Zatim pješačimo do restorana Altyn koji radi 24 sata dnevno gdje smo se satrali od hrane, tako da nam je ponoćna šetnja do hotela dobro došla. U toku su noćni radovi su na

jednoj aveniji, a na obližnjem igralištu se čuje navijanje.

Dolazak u hotel i spavanje.

jedan dio večere

$oma dollara

Kirgistan i Uzbekistan// 2. dan Istanbul

evo ga opet

Naspavali se uz klimu, buđenje uz sat da stignemo na doručak. Hotel ima odličnu ocjenu najviše zbog doručka koji se odvija na zadnjem katu gdje je i terasa, ali svi stolovi su zauzeti pa sjedamo unutra, što nije loše jer nam je bliže hrana, a galebovi i vjetar nam je me kradu. Izbor je odličan, od raznih namaza - med koji se cijedi iz okvira košnice sa saćama, do više vrsta pahuljica, pa bureci i naravno jaja.

Nakon toga odlazimo u sobu još malo doći sebi, pa se pakiramo i odjavljujemo iz hotela točno u podne, a prtljagu ostavljamo na recepciji i odlazimo u šetnju. Đir kvartom i kalama do Mramornoga mora, a onda šetnicom odakle puca pogled na europsku stranu Istanbula. Zastajemo da se djeca poigraju u parkiću pa nastavljamo uz more, a sad se vide i otoci. Veliki kameni blokovi štite obalu od valova i tsunamija (!), na jednom betonskom proširenju djeca se kupaju a mi s mula gledamo u brojne meduze koje plivaju. More je bistro, vidi se zelena morska trava (salata). V. i djeca idu do zgrade koja je na vrhu mula

Moda İskelesi (knjižnica i pristanište za brodove), a ja kraj lokalne djece močim noge u moru. Oko 14 sati je i vrijeme da krenemo u hotel po stvari pa u zračnu luku. Ulice su malo uzbrdo pa malo nizbrdo, načičkane kafićima i restoranima, puno je zelenila i visokih stabala.

Kvart Kadikoy

eno Europa 

Usput uzimamo hranu koju ćemo ponijeti u avion da izbjegnemo skupu aerodromsku. Rekli smo u 16 krenuti na metro do aerodroma, ali sve se oteglo pa hvatamo onaj oko 16:40. Kupnja karte za metro opet ne teče glatko, ali ipak V. uspjeva kupiti tri karte, a za sebe samo skenira bankovnu karticu. Prolazimo osnovnu sigurnosnu kontrolu pri ulazu u zračnu luku, a onda slijedimo znakove za odlaske jer nas je V. online čekirao, pa direktno idemo na "pravu" sigurnosnu kontrolu. Kao obitelj s djecom idemo na dio gdje službenica skenira boarding pass, ali naše karte na V.-ovom mobitelu u mailu nemaju QR kod, a ne može se više spojiti na internet jer je jučer očito ispucao svoju mogućnost. Službenica je bezobrazna i samo govori "i don't know" za sve što je pitamo. Na brzinu se ja spajam i njemu dijelim internet pa tako uspjeva pokazati kodove. Slijedi kontrola koja teče glatko - samo je potrebno izvaditi elektroniku, a ne i kozmetiku i tekućine, a onda kontrola putovnica. Policajac traži i boarding passove na uvid ali opet nastaje problem s internetom - istekao je i moj kredit, a V. kodove nije skrinšotao. Pokušavamo se spojiti, policajac ne kuži dobro engleski pa misli da mi uopće nemamo karte, a ne samo da nemamo internet kako bi skinuli karte. Pitam nekog momka iza nas ima li internet za podijeliti, što on negira, ali iza njega jedna velikodušna obitelj nam ga pokušava podijelit, a tad nas već policajac pušta govoreći da nas neće pustiti u avion bez "karte". Zahvaljujemo toj obitelji na dobroj volji i tražimo gate. Nije daleko, 5 minuta hoda, djeca i ja žurimo u WC napuniti vodu, a V. ide na šalter od našeg gatea i objašnjava problem. Cura na šalteru provjerava da smo čekirani i kaže da će nas pustiti bez isprintanog boarding passa. Uskoro se ukrcavamo, avion je boeing 737, niskobudžetne kompanije Ajet, siromašnog brata luksuznog Turkish Airlinesu, bez ekrana za zabavu ili mogućnosti punjenja mobitela. Jedemo naše zalihe hrane, a onda neki spavaju, neki gledaju u prazno ili pišu blog.

Moda gat

Kirgistan i Uzbekistan

Dva dana prije putovanja 

Budim se izmoždena od sinoćnjeg druženja kod nas i ovog godišnjeg "umora" i zaključujem da uopće ne želim ići na ovo putovanje. U Hrvatskoj smo već mjesec dana, ali stalno smo imali neke dogovore, planove, druženja i kretanja da nismo skoro ni jednom zastali, shvatili da nam treba predah od drugih ljudi i nas samih - pojavio mi se isti osjećaj zasićenja kao lani na Filipinima, pa sijem mržnju oko sebe. Nikako ne želim ići, plačem od pomisli na Istanbul, mrzim ga pri samoj pomisli. Kako smo glupo isplanirali ovo putovanje na kraju boravka u Hr, umjesto da ravno idemo natrag doma u Zapadnu Europu, odmorimo i pripremimo se svi na novi početak školske i radne godine.

Ostatak dana ignoriram pojam putovanja, ponašam se kao da nigdje ne mrdamo, dok pri samoj pomisli na Istanbul faca mi se krivi u grču plača.

Ne razgovaramo o putovanju i u limbu smo. Sutradan ipak razgovaramo i odlučujemo ići na put, iz Zadra za Zagreb idemo sutra, na sam dan leta.

Dan polaska

Krećemo iz Zd za Zg oko 10, gužve su na cesti, užasno mi se spava, ali barem nigdje ne stojimo. Stižemo u pusti Zg u 13:30, ostavljamo vrijedne stvari kod D. i F. pa jurimo parkirati auto na privatnom parkirnom mjestu, hvatamo Uber i oko 14:30 stižemo u zagrebačku zračnu luku. Idemo na check in šalter samo predati torbe jer nas je V. online čekirao, i brzo na kontrolu. Sve ide glatko i čini mi se da je uvijek tako na ovom aerodromu. Još pregled putovnica i čekanje ukrcaja koji počinje za par minuta. Po planu krećemo oko 16. Letimo niskobudžetnom kompanijom Pegasus za Istanbul, napokon mogu malo zakunjati, a djeci naručujemo skupu avionsku hranu jer nismo stigli prije nešto kupiti. Let traje oko dva sata i sletjeli smo oko 19 po lokalnom vremenu na istanbulski aerodrom Sabiha Gokcen (SAW). Imigracija teče brzo, nećemo kupiti SIM karticu na aerodromu jer je jako skupa, a V. je našao jeftiniju opciju e-SIM-a koji će pokušati kupiti kad se spojimo u hotelu. Zatim idemo na metro slijedeći oznake, nailazimo na komplikacije dok pokušavamo kupiti karte. Nakon pola sata V. ipak uspjeva i uskoro ulazimo u vlak. 

Ovo je crvena linija do zadnje stanice na azijskoj strani Kadiköy do koje se vozimo skoro sat vremena, a onda pješačimo 15 minuta do hotela Khalkedon Hotel Istanbul. Recepcija i stepenice minijaturne su, ali je soba s kupaonicom prostrana. Nakon malog odmora, oko 21:30 izlazimo u šetnju i na večeru u obližnji Ayık Çorba Kebap restoran koji radi 24 sata dnevno. Jedemo juhe, kebabe, a uslužni konobar nas poslužuje, objašnjava ako vidi da ne kužimo kako se što jede i još nas časti s Çiğ köftama. Sve skupa je ispalo 50ak eura nakon čega slijedi povratak u hotel i spavanje.

Zaključak

izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Pale_Blue_Dot#/media/File:Pale_Blue_Dot.png 

Phileas Fogg svoje je "putovanje oko svijeta u 80 dana" izveo krenuvši iz londonskog Reform Cluba, vlakom u Italiju, gdje je sjeo na parobrod i plovio do Sueza u Egiptu, tamo je opet zaplovio parobrodom Crvenim morem i Indijskim oceanom do Mumbaija, gdje je pak sjeo na vlak i truckao se do Kolkate. Zatim je opet plovio parobrodom u Victoriju u Hong Kongu, s usputnim stajanjem u Singapuru, e da bi iz Hong Konga opet isplovio, ovaj put Istočnim i južnim kineskim morima te Pacifikom na putu do Yokohame u Japanu. Slijedi još jedna plovidba parobrodom Pacifikom do San Francisca. Sjedinjene Američke Države prelazi vlakom do New Yorka, parobrodom prelazi Atlantik i uplovljava u Liverpool u Engleskoj, da bi posljednja etapa putovanja bila još jedna vožnja vlakom do polazišta - Kluba u Londonu. Ovaj klasik Julesa Vernea utabao je u našoj pameti koncept "oko svijeta", odnosno prelazak 40-ak tisuća kilometara promjera na Ekvatoru, oko kojeg smo se i mi smucali. Dakle, Fogga je raspra u Klubu dovela do pitanja može li se Zemlja okružiti u roku od 80 dana, može, a tako smo i mi željeli napraviti taj "krug oko", a ne posjetiti sve zemlje na svijetu. Dosta smo ih već posjetili, neke nove ćemo posjetiti, a u neke, ruku na srce, nemamo želju ići. Zanimljivo, Michael Palin je, na primjer, 1997. godine napravio full circle posjetivši sve zemlje koje okružuju Pacifik što smo pratili u istoimenoj emisiji i knjizi.

Nakon ovog putovanja, kao i nakon svakog posjeta drugačijoj kulturi koja nas neminovno nečemu novom nauči, duhovno obogati i inspirira, osjećamo čisto zadovoljstvo - sve je prošlo po planu, oni strahovi nisu se ispunili i sad smo opet u svojoj mirnoj dnevnoj rutini.

Ljudi koje smo sretali u suštini su dobri, priroda je impozantna, hrana kako gdje. Ipak, nakon toliko vremena i kilometara, kriteriji se smanjuju i već zaboravljam ono loše, a pamtim samo dobro.

Ovo je bilo prvo ljeto koje nismo proveli u Hrvatskoj sa svojim obiteljima i stvarno su nam nedostajali. I mi smo njima, ali svakodnevno su mogli biti s nama preko ovog bloga i fotografija koje smo im slali na grupu, dok smo mi na kapaljku dobivali šture informacije "sve je ok", tko je umro, tekuće informacije, tu i tamo koju sliku. Znam da je to zato da nas ne zamaraju "na drugom kraju svijeta" dok imamo "prečeg posla".

Slušajući bračkog astronauta i Marsovca Valentinota Boškovića, guglam o Carlu Saganu i Svijetlo Plavoj Točki s Obiteljskog portreta u posljednjoj fotografiji našeg Sunčevog sustava koju je snimio Voyager 1 na Valentinovo 1990. godine, na udaljenosti od 6 milijardi kilometara. Pogledajte svijetlo plavu točkicu na gornjoj fotografiji, na desnom dijelu među crvenkastim zrakama!

Sagan kaže:

Look again at that dot. That's here. That's home. That's us. On it everyone you love, everyone you know, everyone you ever heard of, every human being who ever was, lived out their lives. (...)

To je to, eno nas, tamo smo, ima li sve ovo smisla? Pa, valjda ima!

Kristina

O strahu

 Ja sam Tihi ocean. Najveći među svim oceanima. Odavno me nazivaju tihim, ali nije istina da sam uvijek takav. Katkad se uzrujam, pa svima i svemu pokažem tko sam. Danas sam se, primjerice, jedva smirio od posljednjeg napada srdžbe. Jučer sam pohlepno progutao tri ili četiri otoka, te isto toliko orahovih ljuski koje ljudi nazivaju brodovima...

Hugo Pratt, Corto Maltese - Balada o slanom moru, str. 33, Bookglobe, Zagreb, travanj 2017.

Kralj strahova

Prije putovanja sam se krenula još malo inspirirati literaturom o Pacifiku, pa sam dohvatila Corta Maltesea i počela čitati predgovor. Marco Steiner započeo je uvod s podatkom kako je u utorak, 29. rujna 2009. u 6 sati i 48 minuta potres u dubinama Južnog Pacifika potaknuo valove visine 4-6 metara koji su zapljusnuli južne obale otoka Upolu u državi Samoi - tsunami. Ovo je samo nadolilo ulje na vatru mog straha od tsunamija. V.-u sam to priznala, pa je na otocima potražio smještaj na povišenim lokacijama, kao na Samoi kod Davea Parkera, iako to nije uvijek bilo moguće niti smo htjeli da moj strah, bio on realan ili imaginaran, bude naš vodič. Ipak, ovisno o mentalnom stanju strah se vraćao i odlazio - ako sam bila dobro raspoložena, za što je trebalo zadovoljiti osnovne ljudske potrebe poput sna, hrane, odlaska u wc, itd., strah se nije pojavljivao, a ako sam bila "na niskoj vibraciji", itekako je vladao. Tako, kad je bio dan i kad smo vrijeme provodili na plažama, s oprezom sam (oprez je majka mudrosti) gledala u Pacifik, mog najvećeg neprijatelja kojeg sam si sama stvorila, odmah bih uočila sve putove za evakuaciju ili visoka stabla ako se budemo trebali popeti kao ona manekenka koja se tako spasila kad je tsunami navalio na tajlandske otoke u Indijskom oceanu dan nakon Božića 2004. godine.  Ponekad bih još gore zabrazdila u strahove pa sam razmišljala "ako sad krene tsunami, možemo krenuti prema džungli, a na Filipinima ne znam je li gore tsunami ili džungla sa spitting kobrom koja pljuca otrov direkt u oči žrtve". U "velikom valu" može se skrivati i morski pas, kraken,... 

Tsunami je bio i ostao moj najveći strah jer je realan i ne može se predvidjeti, kad krene - nosi naprijed, a kad se povlači, odnosi sve u svoje dubine. Manje me je bilo strah u Kaliforniji na obalnim područjima valjda jer su tu veliki gradovi, neboderi i klifovi - iako realno razmišljajući, baš bi se mogli uspeti uz okomiti klif, uz sve V.-ovo znanje iz alpinizma s dvoje djece. Na Havajima, sirena uzbune mi je pružala sigurnost, na Samoi i Fidžiju vjera u Boga i seljačka sloga, dok sam u Japanu slijepo vjerovala u njihovu tehnologiju. 

Drugi strahovi

Na Samoi je V. ozlijedio glavu u špilji-bazenu Piula jer je išao duboko unutar nje, srećom imali smo antibiotsku mast koja ga je "spasila od slatkovodnih bakterija koje jedu mozak". 

bakterija

Na Havajima i Samoi nije bilo zmija, ali nas je dobro zastrašio morski pas na Waikikiju i "glupa" picasso triggerfish koja je ugrizla našu T. Na Fidžiju smo vidjeli zmiju za koju je vodič rekao da nije opasna, a bila je, ali zbog samog uvjerenja da nije opasna, nismo se ni bojali - placebo!

Nadalje, na Filipinima smo se bojali kobre pljuvačice, a posebno nakon pročitanog članka na wikipediji u kojem se spominje ovaj podatak : Studije su pokazale da su mete (na koje kobre pucaju) daleko od slučajnih; kobre pljuvačice svjesno ciljaju svoj otrov, usmjeravajući mlaz što bliže očima i licu agresora!!! Pa tko je tu agresor - pitam se?! Spitting_cobra

Ponekad sam guglala "how many people die from shack attack, falling coconut?, itd."  Od oko 80 napada morskih pasa godišnje, 5-10 bude sa smrtnim ishodom. Zanimljivo, nije me strah morskih pasa dok ronimo?! 

Vjerovali ili ne smrt od padajućeg kokosa  još je realnija, naime coconut nut ubije oko 150 ljudi godišnje! 

Sharknado

Shark_attack

Death_by_coconut

Da coconut nut-pjesma

Ne bojimo se leta avionom, ali ponekad kad su turbulencije, najveći sam vjernik, a već pri izlasku iz aviona licemjerno zaboravljam na zavjete dane maloprije. Srećom, dok smo u avionu ne može nas dohvatiti tsunami, ali javljaju se unutrašnji strahovi - strah od izdaje vlastitog tijela - srčani ili moždani udar, razne upale, rakovi ili upala slijepog crijeva. Hoće li se V.-ov lijek pokvariti na visokim temperaturama i tako ga ubiti, hoće li T.-ino natečeno oko uzrokovati još gore upale? Postoji izreka "Ne dao Bog što ti majka pomisli."

Zanimljivo, od svih nabrojanih strahova, samo nas je u Americi bilo strah čovjeka - i to naravno ubojice! Toliko smo pogledali filmova, a najveći je zlikovac Ubojica, nama nezananac, koji će nas ucmekati u motelu na autocesti, i/ili će mi se zamjeriti zbog loše vožnje pa uz bijes na cesti, osvetiti se.

Srećom, putovanje je dobro prošlo bez da su se ikakvi strahovi realizirali, a mi smo se vratili sretni, zdravi i neozlijeđeni svojoj kući. 

Naravoučenije

Otisnuli smo se na ovo putovanje usprkos strahovima, znajući da čovjek više žali zbog onog što je propustio, nego zbog onog što se usudio.

Straše, ne vladaj mnome! K.

Vatro hodaj sa mnom! D.L.

Linkovi:

tsunamis

Mijo NIKIĆ, Psihologija straha

Ocean_of_Fear

Lists_of_unusual_deaths

On Fear - Jiddu Krishnamurti

45. dan // Filipini // Manila - Dumaguete

Zavir

O Filipinima nisam puno razmišljala niti se pripremala, mislila sam da će biti dobro ako "preživimo" Pacifik - Japan će doći kao skupa nagrada za preživljeno, a ostalo vrijeme... tko zna. Odlazak na Filipine nakon Japana u meni je stvorio toliki emocionalni vrtuljak, skupilo se nezadovoljstvo od prethodnog mjeseca i pol putovanja, i još sam u PMS-u, kao da proživljavam tamnu noć duše. Nakon Japana bi bilo najbolje ići natrag doma, u vlastiti red ili nered od države, a ne neku zemlju trećeg svijeta o kojoj imam najviše predrasuda. Narednih dana moje će raspoloženje i dalje biti na niskoj vibraciji (mrzovolja, strah, frustracija, oholost), ali nakon doticanja dna na emocionalnom trampolinu, ne može se niže pasti, nego krećem prema gore, pa se tako i moj dojam o ovoj zemlji i ljudima sve više popravlja.

Dragi dnevniče!

Manila, pogled na luku i lunapark

Manila, pogled na luku

Rano se budimo odmorni. Zapravo, psihički sam se resetirala, ali u tijelu još osjetim tragove umora. Jučer se nismo previše kretali, ali zbog stresa i grčenja mišića uzrokovano njime, osjetim posljedice. Nekad se manje umorno osjećam nakon prehodanih više kilometara. 

Sunčano je jutro, pogled s visokog kata puca na luku, hrđavi lunapark i slum u podnožju nebodera.

V. se uhvatio tražiti prava zbog jučerašnjeg propuštenog leta - pravda je zadovoljena i agencija preko koje su kupljene karte Trip.com vratit će nam oko 330$, a karta za današnji let za četiri osobe s prtljagom, kupljena večer prije koštala je 385 €.

pogled na slum

Oko 10 sati napuštamo apartman i hvatamo Grab koji nas vozi na Terminal 2 NAIA za domaće letove. Vozimo se 25 minuta, od čega 15 stojimo na semaforima i u gustom prometu. Ja sam u grču da ćemo zakasniti, iako nam je let u 12:50. Istom smo otišli na šalter Philipine Airlinesa (nacionalna kompanija), gdje smo odmah došli na red. V. je znao da svatko od nas ima prava po 10 kg prtljage, na šalteru je lijepa službenica ukupno to zbrojila bez da posebno važe svaku torbu. Sve je prošlo toliko glatko da mi se vratio optimizam. Isto tako, brzo smo prošli sigurnosnu kontrolu i ušli u duty free zonu sat i po prije leta. Obuzeo me dobar osjećaj, nakon konstantnog žurenja bez trenutka slobode da se ode makar na WC, a kamoli sjedne na kavu. Tako da smo sretni i opušteni odmah sjeli na kavu i doručak. Na terminalu su odlično opremljeni "stanicama za punjenje mobitela", postoje i stolovi sa utikačima tko želi uključiti laptop i usput raditi. Izvrsna je i ponuda hrane i pića, a pokraj zahoda - aparati za vodu, jer se na Filipinima ne preporuča piti vodu sa špine (slavine, pipe).

Sjeli smo i čekamo, avion je malo kasnio. A zatim se ukrcavamo i nakon sat i 10 minuta leta sletjeli smo u lokalnu zračnu luku Dumaguete - Sibulan Airport, na otoku Negros, u istočnoj provinciji Negros Oriental.

Kao prijevoznik i ovdje vlada Grab, ali nudi samo prikolice ili tricycle pa dogovaramo neki taksi te nakon cjenkanja vozi nas u novi smještaj u Dumagueteu Hotela Henia. 

Manila

terminal 2 NAIA zračne luke

Na vratima hotela dočekuje nas nasmješeni consierge, pomaže s kuferima, a onda poslujemo s recepcionerima koji nas informiraju o boravku. Smjestili smo se u sobu, dovoljno je velika da možemo držati rastvorene kufere bez da ometaju prolaz i boravak. Malo odmaramo, gledamo s balkona na prometnu ulicu, čitamo upute o kršćanskim tabletama MX3 koje smo dobili jučer u avionu. Naime, pri izlasku iz aviona u Manili, stjuardese su nam uvalile desetak kutija tableta mangostina. Mangostin je tropska biljka s područja jugoistočne Azije, i ima navodna ljekovita svojstva. U uputi o lijeku navedeno je čak 25 zdravstvenih benefita, među kojima je snižavanje kolesterola, a zanimljivo da je na kutiji i disclaimer da nema dokazanog zdravstvenog učinka. Ipak, najveći benefit ove kutije knjižica je "What is the best decision you've made in your life?", ispunjena citatima iz Novog zavjeta.

otok Negros

Dumaguete - Sibulan Airport

lungo mare u Dumagueteu

Dumaguete centar 

isto

lungo mare

Nakon odmora u hotelu odlazimo u šetnju Dumagueteom. Dolazimo do trga Quezon Park posred kojeg ekipa igra padel. Nastavljamo hodati prema rivi, do Pantawan People's Parka, približava se sumrak, ljudi šetaju, ulični glazbenik pjeva na razglas, školarci trčkaraju, igraju se, zezaju, ipak nije velika gužva s obzirom na mnogoljudnost ove zemlje ili količinu turista na Jadranu za vrijeme sezone. Opet smo jedini bijelci i svi nam se smješkaju, dapače, javljaju i gledaju nas, što mi nije ugodno. Vraćamo se na Rizal Blvd gdje je spomenik Sisters of St Paul of Chartres - podignut na stogodišnjicu prvog iskrcavanja francuskih redovnica misionarki Sestara Sv. Pavla iz Chartresa. 

Gladni odlazimo u restoran Sans Rival Bistro u kojem je velika gužva, ali nalazimo slobodan stol. Konobari rade punom parom, naručujemo riblja i mesna jela, ali od gladi ništa ne fotografiramo. Imaju odličnu ponudu vrhunskih kolača, koje naručujemo za kraj.

Quezon Park

Rizal Boulevard Extension

Panilongon

spomenik Sisters of St Paul of Chartres

 

isto

Šetnjom se vraćamo u hotel: gužva je na ulicama, dućani rade, mnoštvo stastičarnica na svakom kantunu, živopisna tržnica još radi - s raznolikom ponudom: od voća i povrća, igračaka, do usputne masaže - a šetnja nam je dobro došla nakon prežderavanja. U sobi V. i ja nazdravljamo uz japanski viski kupljen na kyoćanskom aerodromu, planiramo sutrašnji dan, djeca se igraju, čitaju, sve je zasad ok iako u meni opet raste loše čuvstvo.

zavir (preview)

soba u Henia Hotelu

Za one koji žele znati više:

Tamna noć duše - katolički pogled

Tamna noć duše - new age

Tabo

44. dan // Kyoto - Osaka - Manila

negdje između Kyota i Osake

Buđenje, pakiranje, doručak. Pozvali smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi od hotela do Kyoto Stationa (oko 9€). Kako smo se jučer više puta smucali po ovom kolodvoru, onda smo utvrdili gdje je peron broj 30, da sutradan, odnosno danas lagodnije dođemo. Pri ulasku na zatvoreni dio kolodvora gdje se moraju provući karte da bismo ušli, nailazimo na prvu zapreku; stavljamo kartu, ali nam je aparat ispljune. Hvata me panika, ipak nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja izlazi zaposlenik i objašnjava da se kartu i rezervaciju treba zajedno ugurati u otvor aparata, nakon čega svi uspješno prolazimo i odlazimo na peron. Na peronu već stoji vlak Haruka koji vozi na liniji od Kyota, preko Osake do krajnje stanice Kansai Airporta. Interijer i eksterijer vlaka Haruke trenutno su ukrašeni motivima Hello Kitty, japanske mace, koja je globalno popularni kawaii simbol. Vlak je krenuo u 10:30, imamo svoja sjedala, sjedimo jedni iza drugih, zasad nema previše putnika. Nakon nekoliko stanica, vagon se napunio i čini mi se da svi kašlju. V. kupuje dodatni limit za kufere za predstojeći let Air Asie za Manilu, koji su poznati po strogim pravilima s prtljagom (1800 ¥ = 11,22€), a zatim i za sljedeći let Cebu Pacific Air-a koji bi trebao biti između Manile i Dumaguetea (1232 PHP = 19,75€). U 11:50 stigli smo u Zračnu luku Kansai (KIX), naš predstojeći let još je neizvjestan zbog tajfuna pa V. ide provjeriti status leta preko karte koju ima na mailu - priopćava mi da mu se čini da je naš avion jutros poletio, ali nije dobio nikakvu obavijest! Ništa, kuliramo se, nećemo paničariti prije vremena, idemo po planu prema ček-inu pa ćemo kasnije brinuti. To je bila dobra odluka, na redu vožnje uredno piše da je naš let u statusu čekiranja. Međunarodna zračna luka Kansai (po IATA-i KIX) obavlja međunarodne i lokalne letove pa idemo na 4. kat na međunarodne odlaske, "naš" Air Asia je na šalterima A. Ime Kansai pokriva tri zračne luke koje se nalaze na bliskom području: ovu našu Kansai International Airport (KIX), Itami - Osaka international Airport (ITM), koji usprkos imenu obavlja samo domaće letove i Kobe Airport (UKB) s domaćim letovima. Ovaj se nalazi na umjetnom otoku na širem podučju Osake u Osačkom zaljevu, dok su ostala dva u gradu Osaki, odnosno Kobeu. Inače, Kansai je ime regije u kojoj su spomenuti gradovi. kansai-airports

Haruka Hello Kitty

Čini mi se dobar ovaj aerodrom ali smo u stisci s vremenom pa nema vremena za razgledavanje. Na prostoru gdje su check-inovi postoje proširenja za prepakiranje s vagama, kamo smo otišli i prvo sve izvagali. Veliki kufer mora biti težine do 20 kg, a mali skupa s ruksakom do 7 kg. Srećom što je V. u vlaku kupio još 7 kg, pa smo izvadili ranac iz velikog kufera i u njega stavili neke stvari da rasteretimo male. Zatim idemo na šalter gdje čekamo 20-ak minuta i predajemo veliki kufer, dok male, kao ni ruksake nisu ni vagali ni pregledali. Sad je vrijeme za sigurnosnu kontrolu, prije koje su kante za smeće (više nego igdje u Japanu!) i kante za prolijevanje viška vode. 

Sve je prošlo OK, dok nije prošao ranac, kontrola je vidjela neke "ključeve ili noževe". A mi smo oštre noževe pospremili u veliki čekirani kufer! V. je tako ispraznio cijeli ranac, da bismo shvatili da je problem bio u suvenirima "katanama", koje smo u maloprijašnoj strci bez razmišljanja zbog težine stavili u ručnu prtljagu (ovo su jedini suveniri s putovanja). Službenica je svaki "nožić" otvorila i provjerila jesu li zaista od plastike i bezopasni. Brzo trpamo sve u ranac jer do boardinga imamo još samo 55 minuta - prvo slijedi skeniranje putovnice za osobe koje su nešto kupile "tax free" (T.-ine patike) i onda šalter. To je brzo prošlo, ulazimo u carstvo duty freeja u kojem nas zapuhuje pomiješani miris parfema. V. na brzinu kupuje japanski viski - puno lošiji i puno skuplji nego u samoposluzi u gradu, nakon čega idemo prema gateu - do našeg, piše, treba 15-ak minuta hoda. Srećom, tu je i šatl koji nas začas dovozi do gatea broj 13. Na vratima gatea (op.a. pleonazam!) neki od zaposlenika već važu prtljagu putnika našeg leta, iako avion još nije tu.

Kad je stigao, vidjeli smo putnike kako izlaze, a uskoro su i prozvali nas za ukrcaj. Zaposlenici nisu više vagali prtljagu, samo je jedan upozorio V.-a da su dopuštene samo dvije torbe po osobi pa da vrećicu iz djutića spremi u ruksak jer bi je u avionu mogli naplatiti kao treću torbu. Ukrcali smo se oko 13:55 u avion a čekali polijetanje do 15:35 zbog poremećenog prometa i tajfuna. Gledajući na karti, tako smo blizu području gdje kovitla, ali to nije naša briga, tu su kontrole leta i drugi...

Kansai International Airport (KIX)

Za vrijeme leta bilo je par turbulencija, ali ništa strašno. Stjuardese su lijepe Filipinke koje nam nisu ništa dodatno naplatile, a kako smo sat vremena kasnije poletjeli, tako smo i sletjeli u Manilu oko 18:30 po filipinskom vremenu (Japan je jedan sat ispred Filipina). Još smo sigurno 20 minuta taxirali po pisti do konačnog zaustavljanja, a pri izlasku iz aviona stjuardese nam daju po nekoliko paketa "kršćanskih" tableta mangostina. Dat ćemo sve od sebe da stignemo, pa jurimo pokraj vabitelja za kupnju jeftinih pića i cigareta u bescarinskoj zoni. Stali smo u red za imigraciju, ide relativno brzo, a pred sami kraj, skužimo kako svi nešto tipkaju na mobitele (a tko to ne radi), ali da vraćaju bijelce. Kad smo došli na red, službenik nas je obavijestio da trebamo ispuniti elektronsku prijavu. Nigdje nam dosad nitko ništa nije rekao, smatram da su to trebale napraviti one lijepe glupe stjuardese na koje sam sad bijesna, a niti smo se mi informirali o tome prije puta. Dosad smo uvijek u avionu dobivali imigracijske papire od kabinskog osoblja, ali ovdje niti informaciju. Ni na putu prema šalterima, nitko ništa nije rekao. Trčim na početak reda (jer imam oštrije oko od V.-a) i na stupu skeniram kôd. Zračnolučki WiFi sporo radi.

Manila iz aviona u dolasku

ako kome treba...

Zatim ispunjavamo ovaj k***c: fotografiraj se, upiši sve podatke, u grču ispunjavamo, a kad je V. rekao "još će pitat broj cipela", to me razgalilo i odvalila sam se smijati. Tada je sve postalo lakše, bilo je jasno da nećemo stići na let, već je oko 19:30, a avion je u 20:05. Kad smo ispunili ovo govno, otišli smo na šalter i brzo ga prošli. Simpatični i nasmijani imigracijski službenik nas je uputio na treći kat da pokušamo prebukirati naš let. Idemo po čekirani kufer i na treći kat. Aerodrom je krcat, sve je, čini se novo, ali nekako sklepano, na primjer nigdje lifta, eskalatori samo prema gore... Nakon Japana sve izgleda bezvezno i nepromišljeno, nadasve nimalo praktično - kao da su inženjeri razmišljali kako putnicima otežati boravak i kretanje po ovom divovskom aerodromu. Idemo na šalter Cebu Pacific Air-a, ali nam ne mogu pomoći jer nismo njihovom kompanijom letjeli ovamo, već Air Asiom. Ionako večeras više nema leta za Dumaguete. Već je 20:00. Imamo novi plan: kupiti karticu za mobitel na šalteru operatera SMART (72GB =1600 PHP= oko 26€), bukirati smještaj za večeras, dignuti lovu s bankomata i na kraju kupiti kartu za novi let. Sve je to potrajalo još nekoliko sati. Kad smo kupili SIM, V. je sjeo na zidić pokraj šaltera tražiti smještaj na Bookingu, a djeca i ja smo otišli na zahod i u 7-11 dućan. Srećom, vlasnik je brzo odgovorio i potvrdio bukiranje te ga savjetuje da ne hvatamo regularni taksi koji se nudi svugdje po aerodromu, nego Grab, koji je azijska inačica app-a Uber, za prijevoz i hranu. Zatim smo otišli na najnižu etažu aerodroma kod dolazaka i izašli ispred čekati Grab. Vani je pakleno vruće i vlažno, iako je mrkli mrak. Iscrpljeni smo i u ovom trenu mrzim V.-ovu štedljivost - "umjesto da uzmemo taksi kao gospoda, moramo čekati Grab još 15 minuta", gunđam u sebi.

čekanje Graba

Neuračunjiva sam i ne ide mi u glavu da treba prihvatiti savjet lokanog čovjeka jer nas taksi može vozati u krug, naplatiti nam puno više ili ostaviti negdje Bogu iza nogu u nepoznatom gradu. Ovaj me dan toliko emocionalno satrao i počinjem plakati, J. i T. su se raznježili vidjevši me uplakanu, dolaze me tješiti, grliti i ljubiti "mamice mi smo tu za grljenje". Osjetim navalu zahvalnosti, što je sve dobro prošlo, što smo svi dobro, živi i zdravi, nije nas tajfun puno poremetio, još je V. začas bukirao apartman za ovaj neplanirani ostanak u Manili, ali uskoro me opet hvata jad i čemer. Napokon je došao Grab koji nas vozi 20-ak minuta, blizu i kratko za ovaj kaotičan grad. Gledam kroz prozor, prizori me užasavaju: klošari, djeca skitnice, smeće, posvuda šareni jeepneyji, tricykli, motori, ulični prodavači hrane, razni dućančići, od kojih sam zapamtila jedan - Trash shop. Djeca su zaspala u autu dok smo stigli ispred divovske "mamutice" zgrade Coast Residences na Roxas Blvd-u, u kojoj se nalazi apartman. Grab smo platili 454,23PHP (7,33€), apartman za jednu noć 32,09 € (1.991,17 PHP). 

Na recepciji zgrade u prizemlju nekoliko je recepcionera koji provjeravaju naše putovnice a onda šalju V.-a prema sandučićima (kojih je više tisuća, koliko i stanova), da tamo uzme ključ. Liftom se penjemo na neki dvoznamenkasti kat i ulazimo u naš jedini neplanirani smještaj na ovom putovanju. Stančić je mali, ali sasvim dovoljan za nas četvoro i jednu noć: kuhinja, u nastavku dnevni boravak s lođom, kupaonica i sobica. V. ide u dućan kupiti nešto za večeru i pivo za zaključiti ovaj teški dan. Kupuje gotove ramen juhe koje su djeca srknuli, a onda se izvalili na krevet i odmah zaspali. Mi smo pojeli ostatak, popili pivo i odlučili za koji ćemo avion kupiti kartu za Dumaguete, odluka je pala na let Philippine Airlinesa u 12:50 da imamo dovoljno vremena za naspavati se i doći na vrijeme.  

apartman i instant večera

Manila obnoć...