44. dan // Kyoto - Osaka - Manila
Buđenje, pakiranje, doručak. Pozvali smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi od hotela do Kyoto Stationa (oko 9€). Kako smo se jučer više puta smucali po ovom kolodvoru, onda smo utvrdili gdje je peron broj 30, da sutradan, odnosno danas lagodnije dođemo. Pri ulasku na zatvoreni dio kolodvora gdje se moraju provući karte da bismo ušli, nailazimo na prvu zapreku; stavljamo kartu, ali nam je aparat ispljune. Hvata me panika, ipak nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja izlazi zaposlenik i objašnjava da se kartu i rezervaciju treba zajedno ugurati u otvor aparata, nakon čega svi uspješno prolazimo i odlazimo na peron. Na peronu već stoji vlak Haruka koji vozi na liniji od Kyota, preko Osake do krajnje stanice Kansai Airporta. Interijer i eksterijer vlaka Haruke trenutno su ukrašeni motivima Hello Kitty, japanske mace, koja je globalno popularni kawaii simbol. Vlak je krenuo u 10:30, imamo svoja sjedala, sjedimo jedni iza drugih, zasad nema previše putnika. Nakon nekoliko stanica, vagon se napunio i čini mi se da svi kašlju. V. kupuje dodatni limit za kufere za predstojeći let Air Asie za Manilu, koji su poznati po strogim pravilima s prtljagom (1800 ¥ = 11,22€), a zatim i za sljedeći let Cebu Pacific Air-a koji bi trebao biti između Manile i Dumaguetea (1232 PHP = 19,75€). U 11:50 stigli smo u Zračnu luku Kansai (KIX), naš predstojeći let još je neizvjestan zbog tajfuna pa V. ide provjeriti status leta preko karte koju ima na mailu - priopćava mi da mu se čini da je naš avion jutros poletio, ali nije dobio nikakvu obavijest! Ništa, kuliramo se, nećemo paničariti prije vremena, idemo po planu prema ček-inu pa ćemo kasnije brinuti. To je bila dobra odluka, na redu vožnje uredno piše da je naš let u statusu čekiranja. Međunarodna zračna luka Kansai (po IATA-i KIX) obavlja međunarodne i lokalne letove pa idemo na 4. kat na međunarodne odlaske, "naš" Air Asia je na šalterima A. Ime Kansai pokriva tri zračne luke koje se nalaze na bliskom području: ovu našu Kansai International Airport (KIX), Itami - Osaka international Airport (ITM), koji usprkos imenu obavlja samo domaće letove i Kobe Airport (UKB) s domaćim letovima. Ovaj se nalazi na umjetnom otoku na širem podučju Osake u Osačkom zaljevu, dok su ostala dva u gradu Osaki, odnosno Kobeu. Inače, Kansai je ime regije u kojoj su spomenuti gradovi. kansai-airports
Čini mi se dobar ovaj aerodrom ali smo u stisci s vremenom pa nema vremena za razgledavanje. Na prostoru gdje su check-inovi postoje proširenja za prepakiranje s vagama, kamo smo otišli i prvo sve izvagali. Veliki kufer mora biti težine do 20 kg, a mali skupa s ruksakom do 7 kg. Srećom što je V. u vlaku kupio još 7 kg, pa smo izvadili ranac iz velikog kufera i u njega stavili neke stvari da rasteretimo male. Zatim idemo na šalter gdje čekamo 20-ak minuta i predajemo veliki kufer, dok male, kao ni ruksake nisu ni vagali ni pregledali. Sad je vrijeme za sigurnosnu kontrolu, prije koje su kante za smeće (više nego igdje u Japanu!) i kante za prolijevanje viška vode.
Sve je prošlo OK, dok nije prošao ranac, kontrola je vidjela neke "ključeve ili noževe". A mi smo oštre noževe pospremili u veliki čekirani kufer! V. je tako ispraznio cijeli ranac, da bismo shvatili da je problem bio u suvenirima "katanama", koje smo u maloprijašnoj strci bez razmišljanja zbog težine stavili u ručnu prtljagu (ovo su jedini suveniri s putovanja). Službenica je svaki "nožić" otvorila i provjerila jesu li zaista od plastike i bezopasni. Brzo trpamo sve u ranac jer do boardinga imamo još samo 55 minuta - prvo slijedi skeniranje putovnice za osobe koje su nešto kupile "tax free" (T.-ine patike) i onda šalter. To je brzo prošlo, ulazimo u carstvo duty freeja u kojem nas zapuhuje pomiješani miris parfema. V. na brzinu kupuje japanski viski - puno lošiji i puno skuplji nego u samoposluzi u gradu, nakon čega idemo prema gateu - do našeg, piše, treba 15-ak minuta hoda. Srećom, tu je i šatl koji nas začas dovozi do gatea broj 13. Na vratima gatea (op.a. pleonazam!) neki od zaposlenika već važu prtljagu putnika našeg leta, iako avion još nije tu.
Kad je stigao, vidjeli smo putnike kako izlaze, a uskoro su i prozvali nas za ukrcaj. Zaposlenici nisu više vagali prtljagu, samo je jedan upozorio V.-a da su dopuštene samo dvije torbe po osobi pa da vrećicu iz djutića spremi u ruksak jer bi je u avionu mogli naplatiti kao treću torbu. Ukrcali smo se oko 13:55 u avion a čekali polijetanje do 15:35 zbog poremećenog prometa i tajfuna. Gledajući na karti, tako smo blizu području gdje kovitla, ali to nije naša briga, tu su kontrole leta i drugi...
Za vrijeme leta bilo je par turbulencija, ali ništa strašno. Stjuardese su lijepe Filipinke koje nam nisu ništa dodatno naplatile, a kako smo sat vremena kasnije poletjeli, tako smo i sletjeli u Manilu oko 18:30 po filipinskom vremenu (Japan je jedan sat ispred Filipina). Još smo sigurno 20 minuta taxirali po pisti do konačnog zaustavljanja, a pri izlasku iz aviona stjuardese nam daju po nekoliko paketa "kršćanskih" tableta mangostina. Dat ćemo sve od sebe da stignemo, pa jurimo pokraj vabitelja za kupnju jeftinih pića i cigareta u bescarinskoj zoni. Stali smo u red za imigraciju, ide relativno brzo, a pred sami kraj, skužimo kako svi nešto tipkaju na mobitele (a tko to ne radi), ali da vraćaju bijelce. Kad smo došli na red, službenik nas je obavijestio da trebamo ispuniti elektronsku prijavu. Nigdje nam dosad nitko ništa nije rekao, smatram da su to trebale napraviti one lijepe glupe stjuardese na koje sam sad bijesna, a niti smo se mi informirali o tome prije puta. Dosad smo uvijek u avionu dobivali imigracijske papire od kabinskog osoblja, ali ovdje niti informaciju. Ni na putu prema šalterima, nitko ništa nije rekao. Trčim na početak reda (jer imam oštrije oko od V.-a) i na stupu skeniram kôd. Zračnolučki WiFi sporo radi.
Zatim ispunjavamo ovaj k***c: fotografiraj se, upiši sve podatke, u grču ispunjavamo, a kad je V. rekao "još će pitat broj cipela", to me razgalilo i odvalila sam se smijati. Tada je sve postalo lakše, bilo je jasno da nećemo stići na let, već je oko 19:30, a avion je u 20:05. Kad smo ispunili ovo govno, otišli smo na šalter i brzo ga prošli. Simpatični i nasmijani imigracijski službenik nas je uputio na treći kat da pokušamo prebukirati naš let. Idemo po čekirani kufer i na treći kat. Aerodrom je krcat, sve je, čini se novo, ali nekako sklepano, na primjer nigdje lifta, eskalatori samo prema gore... Nakon Japana sve izgleda bezvezno i nepromišljeno, nadasve nimalo praktično - kao da su inženjeri razmišljali kako putnicima otežati boravak i kretanje po ovom divovskom aerodromu. Idemo na šalter Cebu Pacific Air-a, ali nam ne mogu pomoći jer nismo njihovom kompanijom letjeli ovamo, već Air Asiom. Ionako večeras više nema leta za Dumaguete. Već je 20:00. Imamo novi plan: kupiti karticu za mobitel na šalteru operatera SMART (72GB =1600 PHP= oko 26€), bukirati smještaj za večeras, dignuti lovu s bankomata i na kraju kupiti kartu za novi let. Sve je to potrajalo još nekoliko sati. Kad smo kupili SIM, V. je sjeo na zidić pokraj šaltera tražiti smještaj na Bookingu, a djeca i ja smo otišli na zahod i u 7-11 dućan. Srećom, vlasnik je brzo odgovorio i potvrdio bukiranje te ga savjetuje da ne hvatamo regularni taksi koji se nudi svugdje po aerodromu, nego Grab, koji je azijska inačica app-a Uber, za prijevoz i hranu. Zatim smo otišli na najnižu etažu aerodroma kod dolazaka i izašli ispred čekati Grab. Vani je pakleno vruće i vlažno, iako je mrkli mrak. Iscrpljeni smo i u ovom trenu mrzim V.-ovu štedljivost - "umjesto da uzmemo taksi kao gospoda, moramo čekati Grab još 15 minuta", gunđam u sebi.
Neuračunjiva sam i ne ide mi u glavu da treba prihvatiti savjet lokanog čovjeka jer nas taksi može vozati u krug, naplatiti nam puno više ili ostaviti negdje Bogu iza nogu u nepoznatom gradu. Ovaj me dan toliko emocionalno satrao i počinjem plakati, J. i T. su se raznježili vidjevši me uplakanu, dolaze me tješiti, grliti i ljubiti "mamice mi smo tu za grljenje". Osjetim navalu zahvalnosti, što je sve dobro prošlo, što smo svi dobro, živi i zdravi, nije nas tajfun puno poremetio, još je V. začas bukirao apartman za ovaj neplanirani ostanak u Manili, ali uskoro me opet hvata jad i čemer. Napokon je došao Grab koji nas vozi 20-ak minuta, blizu i kratko za ovaj kaotičan grad. Gledam kroz prozor, prizori me užasavaju: klošari, djeca skitnice, smeće, posvuda šareni jeepneyji, tricykli, motori, ulični prodavači hrane, razni dućančići, od kojih sam zapamtila jedan - Trash shop. Djeca su zaspala u autu dok smo stigli ispred divovske "mamutice" zgrade Coast Residences na Roxas Blvd-u, u kojoj se nalazi apartman. Grab smo platili 454,23PHP (7,33€), apartman za jednu noć 32,09 € (1.991,17 PHP).
Na recepciji zgrade u prizemlju nekoliko je recepcionera koji provjeravaju naše putovnice a onda šalju V.-a prema sandučićima (kojih je više tisuća, koliko i stanova), da tamo uzme ključ. Liftom se penjemo na neki dvoznamenkasti kat i ulazimo u naš jedini neplanirani smještaj na ovom putovanju. Stančić je mali, ali sasvim dovoljan za nas četvoro i jednu noć: kuhinja, u nastavku dnevni boravak s lođom, kupaonica i sobica. V. ide u dućan kupiti nešto za večeru i pivo za zaključiti ovaj teški dan. Kupuje gotove ramen juhe koje su djeca srknuli, a onda se izvalili na krevet i odmah zaspali. Mi smo pojeli ostatak, popili pivo i odlučili za koji ćemo avion kupiti kartu za Dumaguete, odluka je pala na let Philippine Airlinesa u 12:50 da imamo dovoljno vremena za naspavati se i doći na vrijeme.
Primjedbe
Objavi komentar