O strahu
Ja sam Tihi ocean. Najveći među svim oceanima. Odavno me nazivaju tihim, ali nije istina da sam uvijek takav. Katkad se uzrujam, pa svima i svemu pokažem tko sam. Danas sam se, primjerice, jedva smirio od posljednjeg napada srdžbe. Jučer sam pohlepno progutao tri ili četiri otoka, te isto toliko orahovih ljuski koje ljudi nazivaju brodovima...
Hugo Pratt, Corto Maltese - Balada o slanom moru, str. 33, Bookglobe, Zagreb, travanj 2017.
Kralj strahova
Prije putovanja sam se krenula još malo inspirirati literaturom o Pacifiku, pa sam dohvatila Corta Maltesea i počela čitati predgovor. Marco Steiner započeo je uvod s podatkom kako je u utorak, 29. rujna 2009. u 6 sati i 48 minuta potres u dubinama Južnog Pacifika potaknuo valove visine 4-6 metara koji su zapljusnuli južne obale otoka Upolu u državi Samoi - tsunami. Ovo je samo nadolilo ulje na vatru mog straha od tsunamija. V.-u sam to priznala, pa je na otocima potražio smještaj na povišenim lokacijama, kao na Samoi kod Davea Parkera, iako to nije uvijek bilo moguće niti smo htjeli da moj strah, bio on realan ili imaginaran, bude naš vodič. Ipak, ovisno o mentalnom stanju strah se vraćao i odlazio - ako sam bila dobro raspoložena, za što je trebalo zadovoljiti osnovne ljudske potrebe poput sna, hrane, odlaska u wc, itd., strah se nije pojavljivao, a ako sam bila "na niskoj vibraciji", itekako je vladao. Tako, kad je bio dan i kad smo vrijeme provodili na plažama, s oprezom sam (oprez je majka mudrosti) gledala u Pacifik, mog najvećeg neprijatelja kojeg sam si sama stvorila, odmah bih uočila sve putove za evakuaciju ili visoka stabla ako se budemo trebali popeti kao ona manekenka koja se tako spasila kad je tsunami navalio na tajlandske otoke u Indijskom oceanu dan nakon Božića 2004. godine. Ponekad bih još gore zabrazdila u strahove pa sam razmišljala "ako sad krene tsunami, možemo krenuti prema džungli, a na Filipinima ne znam je li gore tsunami ili džungla sa spitting kobrom koja pljuca otrov direkt u oči žrtve". U "velikom valu" može se skrivati i morski pas, kraken,...
Tsunami je bio i ostao moj najveći strah jer je realan i ne može se predvidjeti, kad krene - nosi naprijed, a kad se povlači, odnosi sve u svoje dubine. Manje me je bilo strah u Kaliforniji na obalnim područjima valjda jer su tu veliki gradovi, neboderi i klifovi - iako realno razmišljajući, baš bi se mogli uspeti uz okomiti klif, uz sve V.-ovo znanje iz alpinizma s dvoje djece. Na Havajima, sirena uzbune mi je pružala sigurnost, na Samoi i Fidžiju vjera u Boga i seljačka sloga, dok sam u Japanu slijepo vjerovala u njihovu tehnologiju.
Drugi strahovi
Na Samoi je V. ozlijedio glavu u špilji-bazenu Piula jer je išao duboko unutar nje, srećom imali smo antibiotsku mast koja ga je "spasila od slatkovodnih bakterija koje jedu mozak".
Na Havajima i Samoi nije bilo zmija, ali nas je dobro zastrašio morski pas na Waikikiju i "glupa" picasso triggerfish koja je ugrizla našu T. Na Fidžiju smo vidjeli zmiju za koju je vodič rekao da nije opasna, a bila je, ali zbog samog uvjerenja da nije opasna, nismo se ni bojali - placebo!
Nadalje, na Filipinima smo se bojali kobre pljuvačice, a posebno nakon pročitanog članka na wikipediji u kojem se spominje ovaj podatak : Studije su pokazale da su mete (na koje kobre pucaju) daleko od slučajnih; kobre pljuvačice svjesno ciljaju svoj otrov, usmjeravajući mlaz što bliže očima i licu agresora!!! Pa tko je tu agresor - pitam se?! Spitting_cobra
Ponekad sam guglala "how many people die from shack attack, falling coconut?, itd." Od oko 80 napada morskih pasa godišnje, 5-10 bude sa smrtnim ishodom. Zanimljivo, nije me strah morskih pasa dok ronimo?!
Vjerovali ili ne smrt od padajućeg kokosa još je realnija, naime coconut nut ubije oko 150 ljudi godišnje!
Ne bojimo se leta avionom, ali ponekad kad su turbulencije, najveći sam vjernik, a već pri izlasku iz aviona licemjerno zaboravljam na zavjete dane maloprije. Srećom, dok smo u avionu ne može nas dohvatiti tsunami, ali javljaju se unutrašnji strahovi - strah od izdaje vlastitog tijela - srčani ili moždani udar, razne upale, rakovi ili upala slijepog crijeva. Hoće li se V.-ov lijek pokvariti na visokim temperaturama i tako ga ubiti, hoće li T.-ino natečeno oko uzrokovati još gore upale? Postoji izreka "Ne dao Bog što ti majka pomisli."
Zanimljivo, od svih nabrojanih strahova, samo nas je u Americi bilo strah čovjeka - i to naravno ubojice! Toliko smo pogledali filmova, a najveći je zlikovac Ubojica, nama nezananac, koji će nas ucmekati u motelu na autocesti, i/ili će mi se zamjeriti zbog loše vožnje pa uz bijes na cesti, osvetiti se.
Srećom, putovanje je dobro prošlo bez da su se ikakvi strahovi realizirali, a mi smo se vratili sretni, zdravi i neozlijeđeni svojoj kući.
Naravoučenije
Otisnuli smo se na ovo putovanje usprkos strahovima, znajući da čovjek više žali zbog onog što je propustio, nego zbog onog što se usudio.
Straše, ne vladaj mnome! K.
Linkovi:
Primjedbe
Objavi komentar