Kirgistan i Uzbekistan // 5. dan //Samarkand

Probudili smo se oko 8:00 h u Samarkandu, u našem smještaju. Doručak smo dogovorili u 8:15 h. Mirno i vedro jutro, ostavljamo djecu da spavaju i na doručak odlazimo sami, u lijepoj bašti. Za doručak smo dobili po jedno jaje, hrenovku, pomidore i krastavce, napolitanke te voće: lubenicu, grožđe i dinje. Nakon što smo na miru doručkovali, dodatno smo zatražili kavu, budući da se ovdje obično pije čaj. V. je otišao po djecu koja su još spavala. U 10 h stigli su i prigovarali da je doručak prerano. Tada sam naglas diktirala umjetnoj inteligenciji Perplexityju da piše blog za mene, a kako je dosta griješio, svi smo se dobro nasmijali.

Domaćica je cijelo vrijeme ili gledala serije na mobitelu ili razgovarala na njemu, pa sam imala osjećaj kao da je prekidam kad želim nešto pitati, umjesto da ona prekida svoju seriju da bi odradila svoj posao.

Taman u zvizdan oko 11:30 izlazimo i slijedi šetnja sveučilišnom avenijom, pa u Amir Temur Mauzolej (Amir Temur maqbarasi), ulaz se plaća 280 000 somova za strance, nas četvoro (oko 19 €). Amir Temur bio je veliki vojskovođa koji je vladao srednjom Azijom u drugoj polovici 14. stoljeća. Mauzolej Amir Temura, poznat kao Gur-e-Amir, jedno je od najvažnijih remek-djela islamske arhitekture, s prepoznatljivom tirkiznom kupolom i bogato ukrašenim interijerom, gdje su pokopani Amir Temur, njegovi sinovi i unuci.

Puno je ljudi, nema izuvanja ni pokrivanja glave, žene su u špalinama i kratkoj odjeći.

Hvatamo Yandex do Registana čiji ulaz košta 300 000 somova (20 €). 

Puškinova knjižnica 

sveučilišna avenija

Amir Temur Mauzolej 

Registan je središnji trg Samarkanda poznat kao jedno od najljepših arhitektonskih ostvarenja islamskog svijeta. Ime "Registan" znači “pješčano mjesto”, a trg je u prošlosti bio središte trgovačkih, obrazovnih i kulturnih događanja.

Okružen je s tri monumentalne medrese: Ulugbegovom, Sher-Dor i Tilya-Kori, koje su građene od 15. do 17. stoljeća i prepoznatljive po bogato ukrašenim mozaicima i pločicama - majolici. Kompleks je obnovljen u 20. stoljeću i danas je jedna od najvažnijih turističkih atrakcija te dio UNESCO-ove svjetske baštine.

detalj s Registara

isto

Opet Yandex do Siyob tržnice gdje kupujemo voće i svježe cijeđeni sok od šipka, a u pozadini je Bibi Honim Masjid (280 000). 

Bibi Honim Masjidi (Bibi Hanim Mosque) je značajni arhitektonski spomenik u izgrađen po nalogu Amira Temura, a nazvan je po njegovoj  supruzi, Bibihonim. 

Bibi Honim

Bibi Honim iznutra

Vraćamo se do tržnice Siyob jer smo tu vidjeli trafiku na kojoj piše pošta, gdje kupujemo par razglednica i markice, koje ćemo kasnije poslati, kad ih napišemo. Na tržnici ima javni WC koji se plaća 3000 somova. Smrad se širi unaokolo tog objekta, žena na šalteru visi na mobitelu, naplaćuje ovo sramotno mjesto i daje klijentima po pola metra toaletnog papira (koji je kao krep papir). Prije odlaska u zahod može se uzeti plastični vrč za podaprat se nakon nužde, a zahodi su čučavci. Ne smetaju mi čučavci, ali na ovima je bilo govana s vanjske strane, ne samo u rupi, tako da smo T. i ja morale ući u više njih da nađemo neki koji nije toliko izasran. Rekla je da joj je ovo najgori zahod u životu i apsolutno se slažem. 

ljepši dio tržnice

 

Tražimo Yandex za ići u Šah-i-Zinda kompleks sa Siyob tržnice, ali čini se da bi odavde došao, morao bi puno kružiti, pa idemo pješke. Usput vidimo da je tu nekakva brza cesta, s ogradama zaključujemo da bi zato autom bilo duže. Plaćamo ulaz 150 000 somova (10 €), a s obzirom da je ovo sveto mjesto, moramo pokriti glave, a marame posuđuju ispred ulaza.

Šah-i-Zinda je nekropola sastavljena od niza mauzoleja i drugih sakralnih zgrada iz 11. do 19. stoljeća. Naziv Šah-i-Zinda znači „Živi kralj“ i povezan je s legendom da je ovdje sahranjen Kusam ibn Abbas, rođak proroka Muhameda, koji je u 7. stoljeću došao propovijedati islam u Samarkand. Kompleks uključuje oko 20 mauzoleja, poznat je po bogatoj ukrasnoj keramici i mozaicima iz 14. i 15. stoljeća.

Šah-i-Zinda

Hvatamo Yandex za Central park, gdje smo sinoć prošli u kojem se nalazi mali luna park. Djeci priušćujemo razne vožnje, zaslužili su nakon što bespogovorno idu tamo gdje želimo, a i nigdje u Europi nisu ovako niske cijene zabavnog parka. U blizini je 

Old City Restoran, koji ima dobru hranu, lokalno vino i ne prima kartice.

Povratak doma i spavanje.

lunapark

Za sljedeće fotografije okrenite mobitel ili glavu:

boršć 

samsa

langman, uzbečka juha s mesom i povrćem 

tradicionalni uzbečki kruh

Kirgistan i Uzbekistan // 4. dan Taškent- Samarkand

Par dana prije mog "živčanog sloma" i odluke da nigdje ne idemo, palo nam je na pamet da bismo mogli ići i do Uzbekistana kad smo već u blizini, jer što ćemo raditi puna dva tjedna samo u Kirgistanu. Karte je V. kupio dan prije polaska na putovanje i bile su skupe - oko 200$.

Taškent

Rano jutro u Taškentu. V. se prvi probudio kako je sinoć isplanirao, i oko 6:30 izašao u jutarnju šetnju. Mi smo se ostali probudili malo kasnije, ustali i otišli na doručak koji je počeo u 8:00 h u podrumu hotela. Bio je raznovrstan, uz meni najvažnije - kavu, jaja i voće, bilo je različitih vrsta pahuljica. V. se uskoro vratio, taman da i on nešto na brzinu pojede, pa smo se svi ubrzo spakirali, odjavili iz hotela i uhvatili taksi preko Yandexa do željezničkog kolodvora Pass Tsentral.

Bili smo sinoć u nedoumici odakle točno kreće vlak za Samarkand jer nas je zbunio taksist. Rekao je: "Koji vlak? Treba dobro paziti na koji vlak idete", što nas je dodatno zbunilo. V. je kupio kartu preko interneta i na njoj piše da vlak polazi sa kolodvora Pass Tsentral u 9:12 h. 

Kad smo na Googleu gledali kada polazi vlak, nigdje nije bilo preciznih informacija za točno vrijeme polaska u 9:12 h, niti za vlak za Samarkand u taj sat. Ali smo na kraju pitali umjetnu inteligenciju i, nakon iznuđivanja, saznali da je naš podatak točan.

Kasnije smo saznali da vlak iz Taškenta za Samarkand uglavnom vozi s željezničke stanice Tashkent Sjevernij Vokzal, koja se ponekad naziva i centralnim (Tsentral) kolodvorom ili putničkim (Pass-enger).

Taksi nas je vozio oko 15 minuta do spomenutog željezničkog kolodvora gdje nije bilo gužve. Čim smo stigli, službenik nas je, kad mu je V. pokazao kartu na mobitelu, uputio na koji peron trebamo ići. Pri ulasku u kolodvor u Taškentu morali smo proći kroz sigurnosnu kontrolu, gdje su nam skenirali torbe.

Ispred svakog vagona stajao je službenik kojem se pokaže karta, a on potom pokaže gdje treba ići. Naš je vagon bio broj 21, što je bilo jasno označeno. Sve je bilo dobro organizirano i jednostavno za pratiti.  Sjedala su bila slobodna jer su bila unaprijed rezervirana. U vlaku je bilo vruće, ali je bio jako komotan zahvaljujući prostranim kožnim sjedalima. Sjedala su postavljena po dva u jednom redu, a po jedan u drugom, pa smo mi sjedili jedni iza drugih, dva po dva. Kad je vlak krenuo, upalili su klimatizaciju i postalo je jako ugodno. Svi smo zaspali dok je V. u međuvremenu rezervirao smještaj za sljedeće dvije noći u Samarkandu.

Vožnja vlakom trajala je oko 3 sata i 15 minuta. Bilo je jako ugodno, a kroz vagon je više puta prolazio kondukter, koji je zaključavao zahode kad se približilo iduće stajanje. Kroz vagon je više puta prolazio i prodavač s pićem i hranom, ali nismo ništa kupili jer smo bili siti nakon doručka. Vlak je stajao u usputnim mjestima pet minuta, na primjer u gradu Jizzakh. Zanimljivo je da u svakom nazivu koji u sebi ima glas H, ako ga pišu na latinici, ostave to H na ćirilici, pa je tako na kolodvoru natpis Jizzax.

Kroz prozor sam gledala zanimljiv krajolik — gole planine, stijene i polja s navodnjavanjem kap na kap, stoka na ispaši...

Oko podne i po stigli smo u Samarkand. Opet su nas dočekali taksisti, a jedan simpatični i uporni taksist pristao je na cijenu sličnoj onoj koju bismo platili s Yandexom. Vozio nas je do novog smještaja World Family Guest House. Dugački prilaz s ulice prema centralnom dvorištu oko koje su položene jednokatnice visokih stropova. Soba je OK, 4 kreveta, tradicionalni stil, dvorište u hladu plodnog kakija i smokve s odrinom od loze i bazenom. Bazen izgleda drukčije nego na fotografiji, očito nema pročiščivače, mahovina je u njemu, ali to nas ne sprječava da se idemo kupati. Vani je 38°C i 14 % vlage i vrućinu dosta lako podnosimo, a bazen je iznenađujuće hladan. Nakon čakule sa susjedima koji putuju Stanovima, idemo na ručak u obližnji Peperoni, restoran koji ima zanimljivu ponudu, ali sve im je jako dobro: pizze, tajlandska tom yum juha, tradicionalni hačapuri. Šetnjom idemo kroz kvart prema centru. Unaokolo velike zgrade, luksuzni restorani ispred kojih se okupljaju ljudi i svi su jako svečano odjeveni. Nakon obilaska Central parka uzimamo Yandex koji nas vozi do Registana, glavnog gradskog trga. Vožnja košta 12 000 (0,82€), V. ima samo krupne novčanice s bankomata, pa ih mora ići razmijeniti. Puno je turista, pada mrak, umorni smo i nećemo sad ići u razgledavanje iznutra, nego šetamo i obavljamo to izvana. U 21 je najavljen lajt šou, ali se nije održao, a na trgu postavljaju skele i pozornice za svečanost dana državnosti (1.9.). Yandex i povratak u smještaj. V. ide u šetnju do dućana koji prodaje pivo, a mi uživamo u vrtu. Pivo i spavanje.

kolodvor u Samarkandu

smještaj

ulica

your anus (na J. zahtjev)

Central park, spomenici velikim uzbčekim pjesnicima - Alisher Navoi i Abdurakhman Jami

glavni Trg Registar s poznatim građevinama

Kirgistan i Uzbekistan // 3. dan // Biškek - Taškent

Sletjeli smo u Biškek, glavni grad Kirgistana, na međunarodni aerodrom Manas u 3 ujutro po lokalnom vremenu (mentalno nam je ponoć po istanbulskom). Sve brzo teče: imigracija, a zatim kupnja e-SIM kartice da ne budemo onako izgubljeni kao u Istanbulu (oko 11 € 200 GB). Na aerodromu nas dočekuje vozač kojeg je poslala vlasnica smještaja Nazira, on ima našu fotografiju pa nas je tako prepoznao. Vani je 17° C, ispred je puno taksista koji nude prijevoz ali sreća ne treba poslovati i s njima. Slijedi polusatna vožnja dobro asfaltiranom autocestom do smještaja Homestay Jaisel. Čini se da je ovaj dobar asfalt  samo između aerodroma do ulaza u grad. Dočekuje nas Nazira, kako saznajemo, mama ovog vozača. Ulazimo u kuću, skidamo cipele, sve je puno tepiha, pokazuje nam naše dvije sobe i kupaonicu. Ovo je kuća u kojoj oni žive, u sobama su njihove stvari, suveniri, knjige... Dogovorili smo doručak otprilike kad se naspavamo, dakle oko podne. Tako je i bilo, probudila sam se oko 11:30, pa budim ostale. Odlazim u kupaonicu, osjećam se domaće: mašina pere robu, na umivaoniku njihove četkice i pasta, a u tušu turpija za pete ali sve je jako čisto, nema tragova korištenja, tuđih dlaka ili kapljica vode. Ovdje se papir ne baca u školjku, za to postoji kanta za smeće, a pokraj školjke je tuš za pranje međunožja - ne zaboravimo, ovo je pretežno muslimanska zemlja.

ukras na stropu naše sobe

Doručak nam priprema Nazirina nevjesta, tu su i djeca, koja se drže dalje od nas i tihi su. Jedemo u njihovoj kuhinji za stolom, svatko je dobio po dva jaja na oko u obliku srca i hrenovke, a na stolu je dosta voća i povrća, pa čak i bomboni. Tradicionalni čaj poslužen je svima, a mi smo dobili i šalicu instant kave.

Vani je sunčano i vruće, 30°C, ali ostajemo u sobama, moramo još malo odmoriti prije odlaska na idući avion za Taškent u Uzbekistanu, za koji će V. će tek sad rezervirati smještaj. Taksi je došao po nas u 16, vožnja traje nešto duže nego sinoć kad nije bilo prometa, ali imamo dovoljno vremena. Ulica nije asfaltirana, nego utabana zemlja i škalja, a zatim asfaltirana cesta s povremenim rupama, dok se opet ne spojimo na autocestu. S jedne strane pogled puca na ravnicu, dok se s druge strane u daljini vide planine koje nadmašuju oblake.

Pri ulazu na aerodrom Manas provlačimo torbe kroz sigurnosni skener, onda idemo na šalter za čekin, nacionalne kompanije Uzbekistan Airways. Dobili smo boarding passove i nekakav skener nas je fotografirao. Prije sigurnosne kontrole odlučimo nešto pojesti - gotove sendviče, a onda idemo dalje. Prvo se prolaze jedna vrata gdje na temelju one fotografije skener prepoznaje lica i propušta nas. Kontrola putovnica pa sigurnosna kontrola i tad imamo malo vremena prije ukrcaja. Wi-Fi na aerodromu dobro radi. 

pogled sa zahoda

u izmaglici planine i oblaci 

Ukrcavamo se na vrijeme i avion polijeće po rasporedu u 18:50 po kirgistanskom vremenu, a slijećemo u Taškent u Uzbekistanu u 19:00. Kratki let od 10 minuta haha. Avion je bio komotni Airbus 320, nudili su pića (bezalkoholna) i djeca su dobila torbice s igračkama. 

Od aviona do terminala nas vozi autobus, a onda na provjeru putovnica čekamo 15-ak minuta. Policajac nas pita jesmo li prvi put i pušta nas. Tu su odmah i šalteri za kupnju SIM kartica. Za sve savjete vezano za Uzbekistan sam pitala S., čija je sestra LJ. živjela i radila ovdje zadnjih nekoliko godina. S. je posjetila seku u lipnju tako da su svi praktični podatci ažurni i tako nam je lakše boraviti tu jer smo se slabo pripremili na ovaj put od kojeg smo skoro odustali.

V. je kupio SIM karticu kompanije Beeline za oko 5 € s 50 GB. Na ovim dijelu aerodroma nismo naišli na bankomat. S. i LJ. preporučile su aplikaciju Yandex - njihov Uber, ali zbog tehničkih problema nismo ga uspjeli aktivirati pa nas je jedan uporni taksist navabio nakon nekog vremena cjenkanja. Iz smjera aerodroma velika je gužva i stojimo u prometu oko 15 minuta a nakon prvog raskrižja promet se prorijedio i relativno brzo smo došli u novi smještaj Art Hostel. Odabrali smo ga zbog šarenih slika i bazena u dvorištu. Ali hostel je popunjen pa nas šalju u njihov drugi objekti Art Hotel nekoliko ulica dalje, sreća taksist nas vozi do tamo. Ovo je luksuzna soba, s neonskim rasvjetom i bez bazena, ali možemo ići na bazen u onaj prvi objekt. Već je skoro 21, gladni smo i idemo prošetati kvartom. Taškent mi se na prvu sviđa, ima masu zelenila, ogromnih raskošnih stabala i neoklasicističkih i secesijskih zgrada.

Šetamo po kvartu do bankomata, gdje dižemo više tisuća somova! 

Soma domova! Naime, 1 euro vrijedi oko 15 000 uzbekistanskih somova.

Zatim pješačimo do restorana Altyn koji radi 24 sata dnevno gdje smo se satrali od hrane, tako da nam je ponoćna šetnja do hotela dobro došla. U toku su noćni radovi su na

jednoj aveniji, a na obližnjem igralištu se čuje navijanje.

Dolazak u hotel i spavanje.

jedan dio večere

$oma dollara

Kirgistan i Uzbekistan// 2. dan Istanbul

evo ga opet

Naspavali se uz klimu, buđenje uz sat da stignemo na doručak. Hotel ima odličnu ocjenu najviše zbog doručka koji se odvija na zadnjem katu gdje je i terasa, ali svi stolovi su zauzeti pa sjedamo unutra, što nije loše jer nam je bliže hrana, a galebovi i vjetar nam je me kradu. Izbor je odličan, od raznih namaza - med koji se cijedi iz okvira košnice sa saćama, do više vrsta pahuljica, pa bureci i naravno jaja.

Nakon toga odlazimo u sobu još malo doći sebi, pa se pakiramo i odjavljujemo iz hotela točno u podne, a prtljagu ostavljamo na recepciji i odlazimo u šetnju. Đir kvartom i kalama do Mramornoga mora, a onda šetnicom odakle puca pogled na europsku stranu Istanbula. Zastajemo da se djeca poigraju u parkiću pa nastavljamo uz more, a sad se vide i otoci. Veliki kameni blokovi štite obalu od valova i tsunamija (!), na jednom betonskom proširenju djeca se kupaju a mi s mula gledamo u brojne meduze koje plivaju. More je bistro, vidi se zelena morska trava (salata). V. i djeca idu do zgrade koja je na vrhu mula

Moda İskelesi (knjižnica i pristanište za brodove), a ja kraj lokalne djece močim noge u moru. Oko 14 sati je i vrijeme da krenemo u hotel po stvari pa u zračnu luku. Ulice su malo uzbrdo pa malo nizbrdo, načičkane kafićima i restoranima, puno je zelenila i visokih stabala.

Kvart Kadikoy

eno Europa 

Usput uzimamo hranu koju ćemo ponijeti u avion da izbjegnemo skupu aerodromsku. Rekli smo u 16 krenuti na metro do aerodroma, ali sve se oteglo pa hvatamo onaj oko 16:40. Kupnja karte za metro opet ne teče glatko, ali ipak V. uspjeva kupiti tri karte, a za sebe samo skenira bankovnu karticu. Prolazimo osnovnu sigurnosnu kontrolu pri ulazu u zračnu luku, a onda slijedimo znakove za odlaske jer nas je V. online čekirao, pa direktno idemo na "pravu" sigurnosnu kontrolu. Kao obitelj s djecom idemo na dio gdje službenica skenira boarding pass, ali naše karte na V.-ovom mobitelu u mailu nemaju QR kod, a ne može se više spojiti na internet jer je jučer očito ispucao svoju mogućnost. Službenica je bezobrazna i samo govori "i don't know" za sve što je pitamo. Na brzinu se ja spajam i njemu dijelim internet pa tako uspjeva pokazati kodove. Slijedi kontrola koja teče glatko - samo je potrebno izvaditi elektroniku, a ne i kozmetiku i tekućine, a onda kontrola putovnica. Policajac traži i boarding passove na uvid ali opet nastaje problem s internetom - istekao je i moj kredit, a V. kodove nije skrinšotao. Pokušavamo se spojiti, policajac ne kuži dobro engleski pa misli da mi uopće nemamo karte, a ne samo da nemamo internet kako bi skinuli karte. Pitam nekog momka iza nas ima li internet za podijeliti, što on negira, ali iza njega jedna velikodušna obitelj nam ga pokušava podijelit, a tad nas već policajac pušta govoreći da nas neće pustiti u avion bez "karte". Zahvaljujemo toj obitelji na dobroj volji i tražimo gate. Nije daleko, 5 minuta hoda, djeca i ja žurimo u WC napuniti vodu, a V. ide na šalter od našeg gatea i objašnjava problem. Cura na šalteru provjerava da smo čekirani i kaže da će nas pustiti bez isprintanog boarding passa. Uskoro se ukrcavamo, avion je boeing 737, niskobudžetne kompanije Ajet, siromašnog brata luksuznog Turkish Airlinesu, bez ekrana za zabavu ili mogućnosti punjenja mobitela. Jedemo naše zalihe hrane, a onda neki spavaju, neki gledaju u prazno ili pišu blog.

Moda gat

Kirgistan i Uzbekistan

Dva dana prije putovanja 

Budim se izmoždena od sinoćnjeg druženja kod nas i ovog godišnjeg "umora" i zaključujem da uopće ne želim ići na ovo putovanje. U Hrvatskoj smo već mjesec dana, ali stalno smo imali neke dogovore, planove, druženja i kretanja da nismo skoro ni jednom zastali, shvatili da nam treba predah od drugih ljudi i nas samih - pojavio mi se isti osjećaj zasićenja kao lani na Filipinima, pa sijem mržnju oko sebe. Nikako ne želim ići, plačem od pomisli na Istanbul, mrzim ga pri samoj pomisli. Kako smo glupo isplanirali ovo putovanje na kraju boravka u Hr, umjesto da ravno idemo natrag doma u Zapadnu Europu, odmorimo i pripremimo se svi na novi početak školske i radne godine.

Ostatak dana ignoriram pojam putovanja, ponašam se kao da nigdje ne mrdamo, dok pri samoj pomisli na Istanbul faca mi se krivi u grču plača.

Ne razgovaramo o putovanju i u limbu smo. Sutradan ipak razgovaramo i odlučujemo ići na put, iz Zadra za Zagreb idemo sutra, na sam dan leta.

Dan polaska

Krećemo iz Zd za Zg oko 10, gužve su na cesti, užasno mi se spava, ali barem nigdje ne stojimo. Stižemo u pusti Zg u 13:30, ostavljamo vrijedne stvari kod D. i F. pa jurimo parkirati auto na privatnom parkirnom mjestu, hvatamo Uber i oko 14:30 stižemo u zagrebačku zračnu luku. Idemo na check in šalter samo predati torbe jer nas je V. online čekirao, i brzo na kontrolu. Sve ide glatko i čini mi se da je uvijek tako na ovom aerodromu. Još pregled putovnica i čekanje ukrcaja koji počinje za par minuta. Po planu krećemo oko 16. Letimo niskobudžetnom kompanijom Pegasus za Istanbul, napokon mogu malo zakunjati, a djeci naručujemo skupu avionsku hranu jer nismo stigli prije nešto kupiti. Let traje oko dva sata i sletjeli smo oko 19 po lokalnom vremenu na istanbulski aerodrom Sabiha Gokcen (SAW). Imigracija teče brzo, nećemo kupiti SIM karticu na aerodromu jer je jako skupa, a V. je našao jeftiniju opciju e-SIM-a koji će pokušati kupiti kad se spojimo u hotelu. Zatim idemo na metro slijedeći oznake, nailazimo na komplikacije dok pokušavamo kupiti karte. Nakon pola sata V. ipak uspjeva i uskoro ulazimo u vlak. 

Ovo je crvena linija do zadnje stanice na azijskoj strani Kadiköy do koje se vozimo skoro sat vremena, a onda pješačimo 15 minuta do hotela Khalkedon Hotel Istanbul. Recepcija i stepenice minijaturne su, ali je soba s kupaonicom prostrana. Nakon malog odmora, oko 21:30 izlazimo u šetnju i na večeru u obližnji Ayık Çorba Kebap restoran koji radi 24 sata dnevno. Jedemo juhe, kebabe, a uslužni konobar nas poslužuje, objašnjava ako vidi da ne kužimo kako se što jede i još nas časti s Çiğ köftama. Sve skupa je ispalo 50ak eura nakon čega slijedi povratak u hotel i spavanje.

Zaključak

izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Pale_Blue_Dot#/media/File:Pale_Blue_Dot.png 

Phileas Fogg svoje je "putovanje oko svijeta u 80 dana" izveo krenuvši iz londonskog Reform Cluba, vlakom u Italiju, gdje je sjeo na parobrod i plovio do Sueza u Egiptu, tamo je opet zaplovio parobrodom Crvenim morem i Indijskim oceanom do Mumbaija, gdje je pak sjeo na vlak i truckao se do Kolkate. Zatim je opet plovio parobrodom u Victoriju u Hong Kongu, s usputnim stajanjem u Singapuru, e da bi iz Hong Konga opet isplovio, ovaj put Istočnim i južnim kineskim morima te Pacifikom na putu do Yokohame u Japanu. Slijedi još jedna plovidba parobrodom Pacifikom do San Francisca. Sjedinjene Američke Države prelazi vlakom do New Yorka, parobrodom prelazi Atlantik i uplovljava u Liverpool u Engleskoj, da bi posljednja etapa putovanja bila još jedna vožnja vlakom do polazišta - Kluba u Londonu. Ovaj klasik Julesa Vernea utabao je u našoj pameti koncept "oko svijeta", odnosno prelazak 40-ak tisuća kilometara promjera na Ekvatoru, oko kojeg smo se i mi smucali. Dakle, Fogga je raspra u Klubu dovela do pitanja može li se Zemlja okružiti u roku od 80 dana, može, a tako smo i mi željeli napraviti taj "krug oko", a ne posjetiti sve zemlje na svijetu. Dosta smo ih već posjetili, neke nove ćemo posjetiti, a u neke, ruku na srce, nemamo želju ići. Zanimljivo, Michael Palin je, na primjer, 1997. godine napravio full circle posjetivši sve zemlje koje okružuju Pacifik što smo pratili u istoimenoj emisiji i knjizi.

Nakon ovog putovanja, kao i nakon svakog posjeta drugačijoj kulturi koja nas neminovno nečemu novom nauči, duhovno obogati i inspirira, osjećamo čisto zadovoljstvo - sve je prošlo po planu, oni strahovi nisu se ispunili i sad smo opet u svojoj mirnoj dnevnoj rutini.

Ljudi koje smo sretali u suštini su dobri, priroda je impozantna, hrana kako gdje. Ipak, nakon toliko vremena i kilometara, kriteriji se smanjuju i već zaboravljam ono loše, a pamtim samo dobro.

Ovo je bilo prvo ljeto koje nismo proveli u Hrvatskoj sa svojim obiteljima i stvarno su nam nedostajali. I mi smo njima, ali svakodnevno su mogli biti s nama preko ovog bloga i fotografija koje smo im slali na grupu, dok smo mi na kapaljku dobivali šture informacije "sve je ok", tko je umro, tekuće informacije, tu i tamo koju sliku. Znam da je to zato da nas ne zamaraju "na drugom kraju svijeta" dok imamo "prečeg posla".

Slušajući bračkog astronauta i Marsovca Valentinota Boškovića, guglam o Carlu Saganu i Svijetlo Plavoj Točki s Obiteljskog portreta u posljednjoj fotografiji našeg Sunčevog sustava koju je snimio Voyager 1 na Valentinovo 1990. godine, na udaljenosti od 6 milijardi kilometara. Pogledajte svijetlo plavu točkicu na gornjoj fotografiji, na desnom dijelu među crvenkastim zrakama!

Sagan kaže:

Look again at that dot. That's here. That's home. That's us. On it everyone you love, everyone you know, everyone you ever heard of, every human being who ever was, lived out their lives. (...)

To je to, eno nas, tamo smo, ima li sve ovo smisla? Pa, valjda ima!

Kristina

O strahu

 Ja sam Tihi ocean. Najveći među svim oceanima. Odavno me nazivaju tihim, ali nije istina da sam uvijek takav. Katkad se uzrujam, pa svima i svemu pokažem tko sam. Danas sam se, primjerice, jedva smirio od posljednjeg napada srdžbe. Jučer sam pohlepno progutao tri ili četiri otoka, te isto toliko orahovih ljuski koje ljudi nazivaju brodovima...

Hugo Pratt, Corto Maltese - Balada o slanom moru, str. 33, Bookglobe, Zagreb, travanj 2017.

Kralj strahova

Prije putovanja sam se krenula još malo inspirirati literaturom o Pacifiku, pa sam dohvatila Corta Maltesea i počela čitati predgovor. Marco Steiner započeo je uvod s podatkom kako je u utorak, 29. rujna 2009. u 6 sati i 48 minuta potres u dubinama Južnog Pacifika potaknuo valove visine 4-6 metara koji su zapljusnuli južne obale otoka Upolu u državi Samoi - tsunami. Ovo je samo nadolilo ulje na vatru mog straha od tsunamija. V.-u sam to priznala, pa je na otocima potražio smještaj na povišenim lokacijama, kao na Samoi kod Davea Parkera, iako to nije uvijek bilo moguće niti smo htjeli da moj strah, bio on realan ili imaginaran, bude naš vodič. Ipak, ovisno o mentalnom stanju strah se vraćao i odlazio - ako sam bila dobro raspoložena, za što je trebalo zadovoljiti osnovne ljudske potrebe poput sna, hrane, odlaska u wc, itd., strah se nije pojavljivao, a ako sam bila "na niskoj vibraciji", itekako je vladao. Tako, kad je bio dan i kad smo vrijeme provodili na plažama, s oprezom sam (oprez je majka mudrosti) gledala u Pacifik, mog najvećeg neprijatelja kojeg sam si sama stvorila, odmah bih uočila sve putove za evakuaciju ili visoka stabla ako se budemo trebali popeti kao ona manekenka koja se tako spasila kad je tsunami navalio na tajlandske otoke u Indijskom oceanu dan nakon Božića 2004. godine.  Ponekad bih još gore zabrazdila u strahove pa sam razmišljala "ako sad krene tsunami, možemo krenuti prema džungli, a na Filipinima ne znam je li gore tsunami ili džungla sa spitting kobrom koja pljuca otrov direkt u oči žrtve". U "velikom valu" može se skrivati i morski pas, kraken,... 

Tsunami je bio i ostao moj najveći strah jer je realan i ne može se predvidjeti, kad krene - nosi naprijed, a kad se povlači, odnosi sve u svoje dubine. Manje me je bilo strah u Kaliforniji na obalnim područjima valjda jer su tu veliki gradovi, neboderi i klifovi - iako realno razmišljajući, baš bi se mogli uspeti uz okomiti klif, uz sve V.-ovo znanje iz alpinizma s dvoje djece. Na Havajima, sirena uzbune mi je pružala sigurnost, na Samoi i Fidžiju vjera u Boga i seljačka sloga, dok sam u Japanu slijepo vjerovala u njihovu tehnologiju. 

Drugi strahovi

Na Samoi je V. ozlijedio glavu u špilji-bazenu Piula jer je išao duboko unutar nje, srećom imali smo antibiotsku mast koja ga je "spasila od slatkovodnih bakterija koje jedu mozak". 

bakterija

Na Havajima i Samoi nije bilo zmija, ali nas je dobro zastrašio morski pas na Waikikiju i "glupa" picasso triggerfish koja je ugrizla našu T. Na Fidžiju smo vidjeli zmiju za koju je vodič rekao da nije opasna, a bila je, ali zbog samog uvjerenja da nije opasna, nismo se ni bojali - placebo!

Nadalje, na Filipinima smo se bojali kobre pljuvačice, a posebno nakon pročitanog članka na wikipediji u kojem se spominje ovaj podatak : Studije su pokazale da su mete (na koje kobre pucaju) daleko od slučajnih; kobre pljuvačice svjesno ciljaju svoj otrov, usmjeravajući mlaz što bliže očima i licu agresora!!! Pa tko je tu agresor - pitam se?! Spitting_cobra

Ponekad sam guglala "how many people die from shack attack, falling coconut?, itd."  Od oko 80 napada morskih pasa godišnje, 5-10 bude sa smrtnim ishodom. Zanimljivo, nije me strah morskih pasa dok ronimo?! 

Vjerovali ili ne smrt od padajućeg kokosa  još je realnija, naime coconut nut ubije oko 150 ljudi godišnje! 

Sharknado

Shark_attack

Death_by_coconut

Da coconut nut-pjesma

Ne bojimo se leta avionom, ali ponekad kad su turbulencije, najveći sam vjernik, a već pri izlasku iz aviona licemjerno zaboravljam na zavjete dane maloprije. Srećom, dok smo u avionu ne može nas dohvatiti tsunami, ali javljaju se unutrašnji strahovi - strah od izdaje vlastitog tijela - srčani ili moždani udar, razne upale, rakovi ili upala slijepog crijeva. Hoće li se V.-ov lijek pokvariti na visokim temperaturama i tako ga ubiti, hoće li T.-ino natečeno oko uzrokovati još gore upale? Postoji izreka "Ne dao Bog što ti majka pomisli."

Zanimljivo, od svih nabrojanih strahova, samo nas je u Americi bilo strah čovjeka - i to naravno ubojice! Toliko smo pogledali filmova, a najveći je zlikovac Ubojica, nama nezananac, koji će nas ucmekati u motelu na autocesti, i/ili će mi se zamjeriti zbog loše vožnje pa uz bijes na cesti, osvetiti se.

Srećom, putovanje je dobro prošlo bez da su se ikakvi strahovi realizirali, a mi smo se vratili sretni, zdravi i neozlijeđeni svojoj kući. 

Naravoučenije

Otisnuli smo se na ovo putovanje usprkos strahovima, znajući da čovjek više žali zbog onog što je propustio, nego zbog onog što se usudio.

Straše, ne vladaj mnome! K.

Vatro hodaj sa mnom! D.L.

Linkovi:

tsunamis

Mijo NIKIĆ, Psihologija straha

Ocean_of_Fear

Lists_of_unusual_deaths

On Fear - Jiddu Krishnamurti