6. dan // Sequoia and Kings Canyon National Park
Opet se budim oko 6.30, prije svih, nosim robu u praonicu (platili smo 10$ za pristup i dobila sam kapsulu detrdženta i maramicu za sušilicu wtf is that?) i hvatam se pisanja. Nekako sam se pogubila i nisam bila Ažurna, pa još opisujem prejučerašnji dan o Joshua Treeju. Blogger užasno šteka i frustrira dok pišem na mobitelu te se prebacim na laptop ali ni tu nije bolje, otvaram notepad pa ću kopipejstat. Znam da i čitateljima Blogger šteka i žao mi je zbog toga. Bude se ostali, jedemo ostatke od jučer, aparat za filter kavu je u sobi. Nema doručka u lokalu jer kuhinja otvara u 17. Roba je oprana i suha i oko 9 krećemo u nacionalne parkove Kings Canyon National Park i Sequoia National Park koji su administrativno i ulazom spojeni. Vozimo se 45 minuta uzbrdo do samog ulaza u parkove. Temperatura je ugodna, oko 23° C, prozori su otvoreni, miris borova, pejzaž i svjetlo asociraju na uspon od Segeta prema Boraji. Već se vide sekvoje (hrvatski je naziv golemi mamutovac), ali i opožarena područja. Na ulazu na rampi u Kings Canyon and Sequoia Park pokazujemo godišnju iskaznicu i vozimo dalje.
Šuma je prekrasna, uživamo u pogledu, euforična sam i sretna što nisam jeftino kupila one patike na Best secretu nego štedila za ovo (uz V.-a koji se suzdržavao od kupnje stripova od Fibre).
Zaustavljamo se kod lokacije Lodgepole, gdje kupujemo neke sitnice i sjednemo nešto pojesti. Zatim, vozimo se oko 45 vremena prema Giant Forest Museumu. Nedjelja je i ima dosta prometa. Svi službeni parkinzi rezervirani su za invalide, a ostali se snalaze uz cestu. Parkiramo nedaleko i idemo prema Muzeju. Pred muzejom čekaju se besplatni shuttle busevi do drugih lokacija, koji idu svako 20-30 min. Sjedamo na bus broj 1 koji vozi do General Shermana, najvećeg stabla na svijetu. Šetnica je uređena i lako dostupna svima, masa turista. Napravimo mali krug, i vraćamo se u bus za povratak do Muzeja.
Ovaj put čekamo bus br. 2 koji vozi do Moro Rocka i Crescent Meadow. Red je dug i sigurno će trebati pričekati drugi. Dolazi rendžer i obavještava da je bus zapeo i bolje je krenuti pješice (oko 30 min), većina to napravi pa smo sad prvi na redu za bus koji je uskoro i došao! Vožnja 10ak minuta, prolazimo kraj tunela u polegnutom deblu i vozačica nas obavještava da je jelen na desno. Izlazimo na stanici Moro Rocka i penjemo se na vrh oko 15 min. Staza prema vrhu je uređena, stepenice, rukohvati, ograda i beton. Vruće je, ali ne onako kao u Joshua T. Imamo dovoljno vode. U podnožju Moro Rocka postoji poljski WC, ali bez vode, tu su i kante za smeće koje se zatvaraju da vonjevi ne privlače medvjede.
Hvatamo bus do Crescent Meadowa. Kao što samo ime govori, to je livada u obliku polumjeseca/kroasana okružena sekvojama i drugim velikim stablima. Možemo se vratiti čekati bus za nazad, ali V. želi hajkati i nagovara nas ostale pa krećemo. Oko 45 minuta utabanim stazama kroz šumu do Muzeja. Ja sam gladna i umorna (vode imamo dovoljno pa zavaravam glad, a ne želim vaditi nešto hrane iz ruksaka jer me strah medvjeda), obuzimaju me crne misli. Djeca nakon početnog negodovanja veselo prate stazu, zezaju se i ja pokušavam odagnati crne misli i strah pa forsiram zezanje. Uskoro susrećemo solo planinarku, malo sam mirnija, ako nju nije strah i nije je pojeo, neće ni nas četvero. Nema signala za poziv, ali GPS dobro prati na Google Mapsu. Čini se da imamo još masu. Od svakog malo većeg izgorjelog crnog panja pričinjava mi se grizli. Susrećemo par planinara, i u usputnom small talku pitaju: "Jeste li vidjeli medvjeda?", "ne, a vi?", "ne, ali smo čuli riku, ali to je crni medvjed, on je prijateljski". Ne znamo jel se zeza ili misli ozbiljno, još više paničarim. Nekako uspijevam racionalizirati, ovo je prometno, neće medo ovdi, uživaj u ovoj prekrasnoj šumi, bolje da su ti zadnji trenutci uživanje u trenutku nego briganje. I s malo mirnijim mislima začas dolazimo do popločane staze, cesta je tu i agonija je gotova. Koliko god sam u sebi putem predbacivala V.-u (nisam mu dala naslutiti) zašto nas je nagovorio na ovu pogibeljnu stranputicu, sretna sam i zadovoljna što sam izašla iz zone komfora i što imamo i ovo iskustvo iza sebe. Prije putovanja guglala sam o Bear sprayu i čini se da je efektan, ali ga nisam vidjela u dućanima i naposljetku smetnula s uma.
Idemo u auto i vozimo se nazad prema ulazu/izlazu. Sjednemo na zasluženi ručak (oko 17:30) u jedan od posjetiteljskih centara Grant Grove (suvenirnica, restoran, zahodi, tuševi). I ovaj obrok dobijemo u jednokratnim posudama iako smo sjeli unutra. S veseljem shvatim da su sav pribor, posuđe i čaše navodno kompostabilni.
Idemo još pogledati drugo najveće stablo General Grant. Sunce na zalazu, manje je ljudi, ali više mušica i prvi komarac na ovom putovanju (tigrasti). Uređena šetnica, prošetali smo vidjeli Granta, nazad u auto i u svoj motel Gena's Sierra. Večera i zasluženo pivo (Coors), i spavanac.
Pogled na noćno nebo, zvijezde se vide, iako je općenito veliko svjetlosno onečišćenje. Još smo na sjevernoj polutki pa začas vidim Velikog medvjeda i za 5-6 duljina od posljednje dvije zvijezde, Sjevernjaču i rep Maloga medvjeda. To je sve što znam o zvijezdama.
Prvi put na ovom putovanju palimo TV, nakon što su djeca zaspala i gledamo glupe ali smiješne skečeve Saturday Night Live.
Primjedbe
Objavi komentar