5. dan // Barstow - Dunlap

California inn u Barstowu

We were somewhere around Barstow, on the edge of the desert, when the drugs began to take hold.

Hunter S. Thompson, Fear and Loathing in Las Vegas

Budim se oko 7, soba je na istoku i kroz procjep blackout zavjesa ulazi sunce. Klima radi, frižider radi, ugodno je. Prvi put na ovom putovanju radim par asana na krevetu jer me bole leđa od jučerašnjeg sjedenja u autu. Uskoro bude se i ostali. V. kuha kavu u aparatu u sobi. Inače ujutro popijem dva espressa, i ako prevršim mjeru, nervozna sam i nabrijana. Ali ova filter kava ne djeluje tako na mene, mogu je popit pola litre i nisam osjetila nervozu. Spremamo se za doručak koji je u proširenju pored recepcije. Doručak je samoposlužni: razne vrste kave i čaja, tostevi, mafini, krafne, aparat za vafle i sve potrebno za izradu, ćevapi (!!!), gravy od gljiva, jaja na kajganu, razne žitarice. Sve je ukusno. Posuđe je plastično i baca se u kantu smeća pri izlasku. I sve je uglavnom tako, jednokratno. Inače sam opterećena temom smeća, toliko dugo recikliramo i grize me savjest ako nešto bacim u obično smeće. Mislim se kako barem u hotelu mogu lako održavati metalno ili keramičko posuđe...

Vraćamo se u sobu, odlučimo ostati do check-outa u 11, V. i djeca idu na bazen a ja ostajem pisati o prethodnom danu dok sam u zoni. 

doručak

Vrijeme za odlazak. Idemo u Harvey House (Casa del Desierto) u Barstowu. Harvey House  bio je lanac restorana i hotela duž željeznice američkog zapada. Kroz Barstow prolazi Route 66 (od Chicaga do Los Angelesa). Tu je donedavno bio muzej Route 66, sad je zatvoren ali ima besplatni Western America Railroad Museum u kojem je i suvenirnica. Posjetitelji se upisuju u knjigu, većina ih je iz Kalifornije, ima i Francuza, Japanaca... (iznenađuje me koliko starijih turista srećemo). Imaju razne eksponate iz starih vremena željeznice, od porculana koji se koristio u vagon restoranu (koji je sigurno zamijenila jednokratna plastika) do karata, uniforma, zvona itd. Nekoliko mjesta posvećeno je hobosima. Hobos su bili beskućnici, uglavnom pošteni ljudi u potrazi za poslom, nadničari, vrlo su zaslužni za izgradnju američkih željeznica. (Wiki razlikuje hobose - žele raditi i putuju, tramp putuje ali izbjegava rad; i bum ne putuje ni ne radi). Često su mijenjali mjesta stanovanja ovisno o poslu, a imali su vlastite znakove koje su pisali na debla stabala, zemlji i slično kako bi pomogli svojim sudruzima, npr. ovdje žive dobri ljudi, u ovoj kući imaju psa, voda iz ove bare nije za piće. 

Ispred Harvey Housea dovezene su stare lokomotive i vagoni kako bi upotpunili ovaj doživljaj.

Gledamo vlakove kako prolaze: tri lokomotive vuku kontejnere na kat i u nedogled, mnogi od njih su Amazonovi. 

Harvey House

vlakovi

Napuštamo ovo mjesto i krećemo prema sjeverozapadu. Čeka nas 4 sata vožnje do smještaja. Priroda se mijenja, posvuda juke i nisko raslinje, Mojave pustinja, zrak je prašnjav. Na radiju slušamo country. Ne vidim kraja ovim cestama, jednotračne su i vozači i dalje voze pristojno iza sporih nas. Kad naiđem na proširenje, sklonim se pa ih propustim. Sad više ne poštuju ograničenje brzine, sve je pregledno, ali ne pretječu kad ne smiju. Automatik dosta sporije hvata brzinu i isto tako sporo koči, pa se ne želim zalijetati. 

Mojave, nismo vidjeli kotrljajući grm Thumbleweed

Mojave

Vozimo prema Bakersfieldu, žuta trava i pokoji tamni hrast (valjda). Na cesti posvuda puknute gume! Velika je vrućina i valjda zbog toga pucaju. Cesta se širi, po dvije trake u svakom smjeru, kao Dalmatina. Crveni  sjajni kamion vozi iza brže od mene i ide me prestizat, a mi smo u zavoju i ne želim brzati (scene iz filma Duel 1971.). Preznojavam se u trenu i na ravnini ubrzavam da se udaljim od njega. 

Vozimo se oko Bakersfilda, cesta je još šira, podsjeća na Liku i Krbavsko polje. Naokolo tvornice (Linde - naš stari frižider, a sad multinacionalna kemijska tvrtka), reklame za razne usluge (Rain for rent!).

Pustinjsku zamjenjuje vizura Slavonije: ravnica, voćnjaci, silosi, a i loza (ovaj put nećemo u vinariju). Stajemo natočiti gorivo (prvo se plati karticom pa se onda toči, nema potrebe ulaziti u zgradu), i sjedamo na frozen jogurt na osvježenje. Svaka pumpa i lokal imaju besplatni wc, dostupan invalidima u kolicima. Nastavljamo dalje, ograničenje 70 mph (112 kmh), pratimo kamione rasutog tereta (češnjak, pomidors). Ova vožnja moja je meditacija, u zoni sam i u blokić zapisujem ideje koje želim zapisati.

Prošlo ljeto smo išli na roadtrip u Baranju s L. i M.  i soundtrack je bio Tourlife Vojka V., pa prigodno puštamo tu pjesmu jer je krajolik isti. 

Što se tiče muzike na radiju: u Eleju svako malo RHCP, u unutrašnjosti country (pop country, nešto kao uglazbljena klapa). (Mislim da pravi country treba imat benjo, fiddle, a kamo sreće washboard ili harmoniku. Ovaj "pop-klapski" ima gitaru.)

Sunce na zapadu, tuče u ruke na volanu i noge, srećom u dugoj smo robi, leđa bole od vožnje. 

Svako malo osvješćujem gdje smo -  u Americi, Kaliforiniji, jer dan brzo prođe u tekućim problemima i događajima, di si bija, šta si radija, ne znaš je li san ili java. 

Unaokolo voćnjaci (nektarine, marelice, šljive) i vozimo se kilometrima kroz njih (kao u Baranji kroz lozu). 

Oko 6-7 stižemo u Dunlap. Motel uz cestu. Sobica je super, ima restorančić, praonicu, mali lounge. Suncem sparena zemlja i crnogorica - miris zemlje i trave. Osjećam se kao da sam na srednjedalmatinskom otoku. Sjedamo na pivo, djeca pomfrit. Uskoro u sobu, spavanje.

Šta je iduće?

Brač, Šolta, Drvenik, Hvar?