2. dan // London - Los Angeles

Budim se oko 5:30, pokušavam još malo kunjat ali sam uzbuđena zbog današnjeg dana. Oko 6 bude se ostali i lagano se spremamo za odlazak. V. i ja instant kaficu, a djeca koji griz sendviča. Dok se spremamo, oni su zaigrani i ludiraju se. Zamahujem ruksak kako bi ga stavila na leđa, osjetim naglu bol u leđima! Napravila sam škerac i to na dan puta u zemlju u kojoj nije poželjno bit bolestan.😬

V. i djeca preuzimaju moje stvari i idemo na Uber ispred hotela. Vozimo se 10-ak minuta do južnog terminala, a tamo odmah nalazimo gdje je naš check-in za Norse Atlantic Airways. Puno je ljudi u redu ali sve ide relativno brzo, za 25 minuta je došao red na nas. Predali smo veliki kufer, a morali smo i izvagati ostala 3 mala cabin baga, jer se sve provjerava i naplaćuje, a povrh svega, trebali smo ugurati naše ruksake u onaj "neznamkakosezove" kalup za provjeru veličine hoće li stati ispod sjedala. Dječji su mali i stali su bez problema, ali naša dva doslovno smo nagurali nogom da gospođa na šalteru vidi da može. Još smo se opravdali da je unutra sve hrana. Na kraju nas je pustila bez dodatne naplate. Autosjedalicu smo predali na oversize baggage. A onda idemo na sigurnosnu kontrolu. Opet se sve dosta dobro kreće, a i mi smo uhodani: vadi elektroniku, kozmetiku, skidaj cipele, službenice su simpatične i vesele, a obraćaju se s obaveznim darling i love. U par navrata sam osjetila paniku vezano za bol u leđima, probadanje i pitanja što ako...? Kulirala sam se i pokušala odagnati misli bez obzira na još prisutnu bol. V.-u sam lagala da je bolje.  A onda šetnjom kroz dućane i brzinsko piće u kafiću, odlazimo naš gate. Boarding počinje sat vremena prije leta, kupujemo 4 litre vode, a i punimo našu bocu vrućom vodom iz wc-a jer nema hladne. Ukrcaj je po grupama a ovaj put pazimo na razglas i ulazimo avion. Raspored je sljedeći, po 3 sjedala u 3 reda, mi troje u redu do prozora a V. u prolazu srednjeg reda. Prozori se zatamnjuju pritiskom na tipku, ispred je ekran s filmovima i serijama. Srećom, ponijeli smo svoje slušalice jer inače koštaju 6,50$ u avionu. Djeca odmah gledaju a uskoro i jedemo! 

Na ekranu i pišu podatci o letu, letit ćemo 10 sati a ne 11 kako smo mislili! Kabinsko osoblje počinje po avionu nuditi hranu, mnogi naručuju, a mi se vjerno i škrto držimo naše kese pune hrane. Trebalo je dobro izračunati koliko toga ponijeti a da ne ostane viška (jer skoro nikad ne bacamo hranu), i zato što se u SAD ne smije unijeti ništa od svježe hrane kao ni meso ni jaja. Nakon prvog obroka V. i ja kunjamo uz dokumentarac o nacionalnim parkovima Amerike. Tu i tamo protegnemo noge i radimo vježbe da ne bi slučajno dobili trombozu, a i imamo one posebne čarape. Malo osjetim zatezanje u leđima, ali nije više strašno. 

Grenland iz aviona, nije baš green

Vrijeme sporo prolazi, a djeca se slatko vesele svakoj minuti. Nakon par tura žderanja (J. po 3 jaja i sendvič), drogiramo se MELATONINOM u spreju kako bismo malo zaspali dok je avion zatmnjenih prozora. Svi smo ugasili ekrane i objavili mir, tišinu i spavanje. Svi uspijemo još malo zaspati osim J.-a. Kad je ostalo još samo 2 sata leta, dopuštamo im još malo ekrana a ja se inspiriram putopisanjem čitajući knjigu Erica Newbyja A Traveller's Life. Možda zato sad ovako pretenciozno pišem, imitirajući pročitano hahaha.

Napokon smo sletjeli u 13 po LA vremenu! Kako smo naivno V. i ja komentirali da tko će sad čekat do 15 za preuzimanje rent a cara. Jer nas je  čekao imigracijski šalter! Dugačak red, odijeljen trakama, u širini od nekih 100 metara. Pomalo se kreće i u tim trenucima osjetim pravo značenje onoga "nada nikad ne umire", jer ipak vidiš da si bliže. Ali svejedno smo tu proveli 2,5 sata svojih života. T. je počela padati od pospanosti pa smo je naizmjenično nosili, a J. je bez riječi gurao svoj kufer i podnosio ovu muku. Zamolio me da više nikad ne sletimo na ovaj aerodrom (LAX), što sam mu obećala. Na šalteru nas je policajac pitao par pitanja, imamo li šta za prijavit, naravno ne, pregledao putovnice, vize, gdje ćemo odsjesti i to je to. Koji divni osjećaj slobode, sve nas je uhvatila euforija pa smo se svi razbudili. 

15 je sati, taman za rent a car! Idemo po kufer i autosjedalicu, izlazimo iz zgrade prateći znakove u kojem smjeru su busevi za rentacar. Uskoro pronalazimo i začas dođe naš shuttle. Vozi 10ak minuta do Avisog prostora i opet čekamo red. Nakon nekih sat vremena, dobijemo svoj auto. Možemo birati između dva SUV-a: mrcine Mazde ili džipa Jeepa 😄 i biramo Jeep jer volimo domaći uzgoj. A to je bio dobar izbor jer, na naše iznenađenje, ima krovni prozor i to nam je neočekivani luksuz. Ja sam jedini vozač u našoj obitelji. Na automatik sam se brzo prešaltala koristeći poseban trik - lijevu nogu odvojim od tijela i ne upotrebljavam je (savijem je i ne ispružam je). Prije puta sam pogledala par savjeta na YouTubeu o vožnji u Kaliforniji, najviše vezano za skretanje desno na semaforu dok je crveno (može se proći ako nema prometa ili ako nije zabrana), a D. me savjetovao za lijeva skretanja. Ceste NISU toliko široke, možda zato što smo i mi u velikom autu. I tako napokon dolazimo u naš hotel na Hollywood Blvd (oko 19h!) koji ima svoj parking, jer sve tu ima svoj parking (u Hr se uvijek bojim da neće biti parkinga pa se vodim poslovicom Bolje vrabac u ruci,... i parkiram daleko ali sigurno). 

Idemo se okupati u bazenu, ali je hladno i u bazenu i vani (19°). Idemo u sobu, ne sjećam jesmo li nešto pojeli, djecu utrpali u krevet a mi dvoje popili pivo kupljeno u nedalekom dućanu i doneseno u CRNOJ KESI. Išli smo spavati oko 21h a dječica su se probudila u 1:55. Bila sam zločesta prema njima, da nema sad zezanja i da treba spavat. Opet smo se drogirali melatoninom i za nekih pola sata-sat zaspali do buđenja u 5:30. J. je već bio budan od 4:39 (na digitalnom radiju) i čekao u mraku dušica draga.  

Ali to je već novi dan i materijal za novi post na blogu. 

Leđa me više nisu boljela.