39. dan // Hakone- Kyoto
Noć je bila isprekidana, dizala sam se provjeravati djecu, pogotovo J.-a koji se preznojio pa sam ga budila da presvuče mokru majicu. Nije baš bilo ni najugodnije spavanje u trapericama, pa sam ih u nekom trenutku skinula. A onda V. koji je došao iz noćnog izlaska, sa željom da podijeli doživljaje...
Ujutro mi priča kako je sinoć išao kupiti viski u obližnji dućan nakon što su žena i djeca išli na počinak - Mt Kirin Fuji Roku, 50 posto alkohola, najbolji (svaki je najbolji!)...
Na povratku je prošao pokraj bara odakle se čula muzika. Nećkao se ući jer je djelovalo kao obična kuća, doduše s natpisima i reklamama na vratima. Ipak, ušao je, a unutra - scena - kombinacija Twin Peaksa i kafića 72 u Zadru. Za šankom stoji gospodin barmen, barba Ratko iz najboljih dana, u bijeloj košulji i crnoj leptir-mašni, ozbiljan kao Denis Hopper i rukom mu pokazuje da uđe, a pokraj njega elegantna i nasmiješena ženica, japanska gospođa Karmela. V. sjeda za jedino slobodno mjesto za šankom dok mu barmen pruža pepeljaru, a V. naručuje. Bar je mali, TV je upaljen, na njemu neki crtići s hobotnicama. U tijeku je privatna zabava s gejšama, svi su odjeveni u kimona, sjede na kauču, foteljama i pjevaju karaoke u krug. Pjevali su svašta, japanske, Elvisa... "Solidno su pijani, ali ozbiljni i decentni u isto vrijeme", opisuje V. Za šankom je par Amerikanaca, koji su slučajno nabasali tamo kao i on. Svako malo bi se netko od uzvanika ustao i nešto govorio na japanskom, pa bi se svi izgrlili i tapšali u krug, uključujući V.-a i Amerikance. Nakon nekog vremena otišli su prvo slavljenici i gejše, svi su se izgrlili posljednji put, zatim Ameri, a V. je ostao zadnji s parom vlasnika. Malo su pili i pričali, koliko je to bilo moguće zbog jezične barijere: on ima 78, ona 77, kafić su otvorili prije 47 godina, 1977. godine, i otad rade zajedno, imaju kćer i sina u Tokiju, jedno unuče, čine se sretni u ljubavi. Nakon nekih sat vremena "barba Ratko" ga je pitao zna li japanski!? Bio je tamo još neko vrijeme, a naposlijetku su se izgrlili a on se odgegao do našeg hotela.
J. je dobro i nema temperaturu. Pakiramo se i odlazimo u susjednu zgradu smještaja gdje se nalazi kuhinja koju možemo koristiti, a nosimo svu hranu koju imamo, uključujući crna tvrdo kuhana jaja, kuhana u sumpornim kupkama Owakudanija. Legenda kaže "A znaš kakve su legende: laž čuo, laž ti reko": za svako pojedeno jaje, život se produži za 7 godina. Pojeli smo i popili kafu, pa otišli po kufere koje ćemo ostaviti na recepciji, odlazimo i na jutarnji izlet, imamo vremena, jer je naš Shinkansen za Kyoto tek u 14.09. Odlazimo šetnjom do kolodvora Hakone-Yumoto gdje čekao vlak za Goru. Vozimo se pola sata, i sad kroz prozor vidimo prirodu, što sinoć nismo mogli jer je već bio pao mrak. U Gori čekamo autobus koji nas vozi do lokacije Moto Hakone Stone Buddhas, mjesto u prirodi gdje su u kamenu isklesani reljefi ili kipovi Bude koji potječu iz 12. do 14. stoljeća. Obilazimo samo jedan mali dio jer uviđamo kako ne raspolažemo s mnogo vremena. Sad hvatamo direktni autobus za Hakone-Yumoto, na ulazu u grad velika je gužva na cesti i počinjemo paničariti jer nam vrijeme na očigled curi: sati je 12:50. Izlazimo iz autobusa, čekamo taksi, kojeg, naravno po Murphyjevom zakonu sada nema na stajalištu. Ipak, uskoro dolazi i dogovaramo s taksistom vožnju do smještaja po kufere i natrag do kolodvora. Arigato gozaimaaas uz naklon taksista, odlazimo na peron i ulazimo u vlak za Odawaru u 13:18, točno dvije minute prije polaska. Boravak u Hakoneu bio je ugodan i žao nam je što nećemo provesti još koji dan ovdje, ali nema prostora za izvoljevanje.
saron u Hakoneu
Hakone
Na vrijeme smo stigli u Odawaru, gdje pratimo znakove za JR Shinkansen u smjeru Kyota. Na peronu je prošlo nekoliko Shinkansena koji su bili u prolazu i oduzeli nam dah. Imala sam osjećaj kao da nisam dosad vidjela nešto tako tehnološki uzbudljivo. Čekamo vlak na označenom mjestu našeg vagona, stigao je i krenuo po redu vožnje u 14:09. Vozili smo se brzinom nešto manje od 300 km/h, a zanimljivo da smo se usred Europe vozili čak i brže, francuskim vlakom TGV na potezu Metz - Pariz 330 km/h. Ipak nismo razočarani, naprotiv, uzbuđeni smo - pojam Shinkansena sam osvijestila kad se J. počeo intenzivno zanimati za vlakove kao i svi dječaci, a sad to ostvarujemo i križamo s "bucket liste".
Ni ovaj put iz vlaka ne uspijevamo vidjeti vrh planine Fuji, koji je zamotan u oblake. Nakon dva sata vožnje stižemo u Kyoto na istoimenu stanicu. Pri izlazsku iz vlaka zapuhnula nas je vrelina, koju nam je već najavio onaj Kyočanin iz restorana u Tokiju.
Unutar stanice pratimo znakove za zelenu metro liniju, na aparatu smo kupili karte za metro (660 Y), pa se vozimo dvije stanice do one najbliže našem novom smještaju - Shijo. Potom hodamo 10 minuta Tachiuri Nishimachi ulicom, koju krase dućani i glazba s razglasa do The Pocket Hotela. Odmah se čekiramo jer je moguće već od 15 sati. Dobili smo bonove za doručak narednih dana i kartice-ključeve. Sobe su male, što i ime hotela govori, džepne. Naša je soba sastavljena od dvije spojene vratima koja su za naš komod otvorena i tako zaglavljena da možemo nesmetano prolaziti. T. i ja smo dobile crvene kartice, J. i V. plave za ulazak u muški ili ženski wc, odnosno kupaonice jer ih nemamo u sobi. U lobiju su i ovdje ponuđene pidžame i papuče, a u kupaonici su mašine i sušilice za robu.
Prije nekoliko dana na vijestima smo vidjeli upozorenja o nadolazećem tajfunu, a ovdje smo zapljusnuti ažuriranim podatcima - ispred lifta na oglasnoj ploči stoji i ilustracija i čini se da ćemo zaglaviti u Kyotu. Još ne paničarimo, prilagodit ćemo se situaciji, a sad smo gladni i idemo na večeru.
tajfunov itinerar
Nishiki Market
Naš se hotel nalazi nedaleko Nishiki Marketa, tržnice stare 400 godina, pa odlazimo u tom smjeru. Noć je i pola je lokala zatvoreno, a druga polovica još radi i nude svakojaku hranu. Mi biramo MOON and BACK ramen restoran, u kojem imamo savršenu dobrodošlicu od paklene vrućine - hladno pivo stiže u rashlađenoj krigli uz vlažne i tople salvete. Biramo sashimi, flambirane ramen juhe, yakitori (fotke su u postu Jedenje...) - sve je vrhunsko, konobari odlično govore engleski, a cijena je znatno veća jer je ovo turistički grad.
Laku noć!
Primjedbe
Objavi komentar