36. dan // Tokio // Shinjuku Gyoen i Svetište Meiji (nastavit će se)
Idemo sve kasnije na spavanje, iako dođemo u hotel u normalno vrijeme, i jako se teško ustajemo za doručak koji je do 10. Vrućina je iscrpljujuća pa odlučujemo izaći kasnije nego inače, da iskoristimo drugi dio dana i večer, odnosno nešto nižu temperaturu. Ja pišem, ostali čitaju, surfaju, igraju se i izlazimo tek oko 14.
Idemo prvo na Ueno stanicu kupiti karte za Shinkansen, jer prekosutra napuštamo Tokio i idemo u Hakone. Ušli smo u veliki Ticket office koji se nalazi u atriju stanice (ne onaj mali ured u kojem smo kupili trodnevne karte). Na samom ulazu stoji jedan zaposlenik koji prije informacija napomene koje jezike zna, da kažemo na kojem ćemo razgovarati - odabiremo francuski, ali na kraju komunikacija završava na engleskom. Naime, V.-a zanima možemo li ovdje kupiti kartu za Odawaru (odakle se ide za Hakone), i za Shinkansen za Kyoto, na koji ćemo se ukrcati u Odawari. Ovdje je sve moguće i čudno im je što to uopće pitamo, a mi smo još baždareni na hrvatske nelogičnosti (kao kad se karta za Jadroliniju mogla kupiti samo u polaznoj luci) i tu smo naišli na prepreku u komunikaciji. Nakon nekih pola sata se razjašnjavamo i kupujemo sve što nam treba na šalteru kod zaposlenice koja dobro govori engleski.
Zanimljivost u Japanu: nikad ne primaju novac u ruke, za tu svrhu tu je plitica u koju se stavi novac - kad se plaća i kad se vraća. Japanci sve daju s dvije ruke i s laganim naklonom - znak poštovanja, što smo i mi brzo usvojili.
Idemo opet na metro i vozimo se nekih pola sata do Shinjuku stanice.
Shinjuku je još jedan specijalni okrug Tokija, veliko administrativno i trgovačko središte, a sama Shinjuku željeznička stanica, najprometnija je stanica na svijetu kojom prođe oko 3,6 milijuna putnika dnevno! S obzirom da nije rush hour, ne primjećujemo veliku gužvu, izlazimo i krećemo prema parku Shinjuku Gyoen National Garden u koji V. i ja plaćamo ulaz po 500Y.
Shinjuku Gyoen bio je rezidencija obitelji Naito iz Edo perioda, zatim je bio eksperimentalna agrikulturna stanica, da bi od 1949. bio otvoren za javnost. Sastoji se od tri glavna dijela: japanski tradicionalni vrt, krajobrazni vrt i formalni vrt, površine 58,3 ha, a mi obilazimo samo zapadni dio parka. Vrućine su velike, ima dovoljno fontana s pitkom vodom (voda je pitka u Tokiju) i dovoljno kanti za smeće. Po travi se ne smije gaziti, ali ima dovoljno klupa za sjedenje. Idemo do dijela koji se zove Mother and Child Woods u kojem je neveliki obrazovni centar za djecu s raznim knjigama i prirodnim eksponatima. Mi hodamo uskom stazom uz jezerce gdje promatramo kornjaču i razne ptice, a onda idemo prema dijelu koji me najviše zanima - japanski tradicionalni vrt. Livade s pokošenom travom, most preko jezerca, tužna vrba, kamene lanterne, obli grmovi i japanski crni bor, odlike su ovog dijela parka, a sami boravak ovdje unosi mir u moju napaćenu dušu hahaha. Sunce su zaklonili oblaci i počinje kišica, koja nije dugo potrajala. Slijedi obilazak Tajvanskog paviljona pa šetnja do Sendagaya Rest House u kojoj se nadamo nešto pojesti, jer smo pomalo gladni, ali to je zgrada sa zahodima i aparatima za pića. Naposlijetku hodamo do predjela gdje su stabla trešnji, sada ih krasi samo zeleno lišće. Japan je ostavio duboki utisak na nas, pa po povratku s putovanja gledamo film Wima Wendersa koji se zbiva u Japanu - Perfect Days (2023.) - u kojem saznajem da Japanci imaju riječ za "sunce koje prolazi kroz krošnje stabala" - komorebi, u čemu uživamo cijeli dan.
živina
Iz parka izlazimo na južna vrata Sendagaya Gate i krećemo pješice prema svetištu Meiji kroz kvart uskih zgrada, između širokih cesta, ispod nadvožnjaka, ali sve je nekako mirno, zeleno i bez one američke surovosti asfalta i betona.
Vrijeme da malo napišem o vjeroispovijesti Japanaca. Većinske religije su šintoizam i budizam. Šintoizam je izvorna japanska religija, politeistička i animistička, vjeruju u nadnaravna bića zvane kamiji. Budizam je stigao iz Indije, preko Kine i Koreje u Japan u 6. stoljeću nove ere, vjeruju u Budu i glavni je cilj dostizanje prosvjetljenja. Šinto hramovi nalaze se posvuda po gradu, više ih je, mogu biti mali, ugurani između dvije zgrade, dok su budistički uglavnom velikih razmjera. Obje religije razvile su se u mnogo smjerova i škola, a hramovi su dostupni vjernicima i turistima. Na engleskom šinto svetišta nazivaju se shrine, na gugl mapsu označeni ikonom toriija, dok su budistička temple i označeni svastikom u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. U oba svetišta preporučljivo je očistiti se (kako sam prije pisala) prije prilaženja oltaru, nakloniti se, sklopiti ruke: dok je u šinto dopušteno čak pljeskanje rukama, u budističkom je zabranjeno. U budizmu se smatra da je sklapanje ruku simbol povezivanja Bude (desna ruka) i svega (lijeva ruka). Jednom sam bila pronašla da je simbolika povezana i s koanom (zen priča za dubinsko shvaćanje pravog bitka) o zvuku pljeska jedne ruke, ali više ne nalazim izvor ove poluinformacije...
Meiji Shrine šintoistički je hram u Shibuyi, još jednom specijalnom okrugu Tokija, a nalazi se u šumi Yoyogi i zauzima površinu od 70 hektara. Ulazimo na sjeverni ulaz i dugo hodamo prema hramu, a ulaz u njegovo područje označen je velikim toriijima. Mnogo je ljudi, lokalnih i stranih, čak čujemo neke Hrvate, ali pravimo se stranci. Hram je izgrađen 1920., posvećen je dušama cara Meijija i carice Shoken. Kompleks se sastoji od više zgrada, između kojih je popločani plato ili šljunčani pod. Još se tu malo smucamo, jedemo neke čokolade, ali već nam je dosta hrama i šume, umorni smo i gladni, napuštamo mjesto i hodamo kroz drugi dio šume prema južnom ulazu/izlazu koji se nalazi pokraj stanice Harajuku.
prema hramu
Primjedbe
Objavi komentar