37. dan // Tokio - zadnji dan // Meso, šoping i mace

Danas nam je zadnji dan u Tokiju. Odlučujemo opet jutro provesti u hotelu, gdje ja pišem a ostali se bave svojim aktivnostima. Kako je Japan najegzotičnija zemlja na našem putovanju, to je jedino mjesto gdje smo odlučili kupiti suvenire i neke sitnice. Prvo odlazimo u dućan Daiso, lanac koji prodaje tričarije, ali i praktične stvari za sitnu lovu, nešto kao Pepco, Tedi, Action ili nekadašnji Sve za 8 kuna, koji se nalazi pokraj jedne od naših metro stanica. Ovdje smo kupili i nepropusnu futrolu za mobitel, koja će nam dobro doći za podvodno snimanje na Filipinima. Zatim hvatamo metro prema Uenu. Kad smo bili u zoološkom vrtu, V. je vidio prodavače ulične hrane i jednog čiču koji prodaje rakove. Otada mu sline cure i razmišlja o njima pa smo se vratili na isto mjesto, ali nažalost ovaj put nije bilo ni jednog štanda s hranom. Odlučujemo ići u istu onu ulicu Ameyoko gdje su igraonice, restorani i dućani. Hodamo, pakleno je vruće kao svih ovih dana, prolazimo kroz uličicu između Ueno parka prema Ameyoku, i nailazimo na Ueno Okura Cinema. Reklame s golim ženama ispred kina jasno daju do znanja kakvi se filmovi puštaju - erotski, a mahom muškarci se smucaju ispred njega. Nastavljamo dalje i uskoro stižemo u Ameyoko i odmah idemo u Taito igraonicu da se djeca još malo zabave, a mi guglamo u koji ćemo restoran ići nakon ovoga. Nakon obilatih morskih jela sinoć i neuspjele potrage za rakovima, vrijeme je za meso! I to japanski specijalitet wagyu govedina. Kod nas je možda poznatija po imenu Kobe govedina, po gradu Kobeu. Meso je karakteristično po mramorno-prošaranom izgledu, a poslužuje se sirovo ili pečeno. U ovom članku piše više o dotičnom mesu. Odabiremo restoran Niku no Ohyama, konobar nas smješta i mimikom pokazuje QR kod pomoću kojega preko aplikacije ulazimo u meni i klikamo narudžbu. Mi opet biramo đakonije, a djeca nešto jednostavnije - T. pohanu ribu i rižu, a J. pizzu. Sve skupa nas je koštalo ¥11,895 = 73€ - dakle jeli smo uglavnom vrhunsko meso, platu školjki, popili koji sake, par piva, djeca sokove i koštalo nas je otprilike koliko nekoliko pizza i dva piva u Novalji. Ovdje po prvi put vidimo vijesti o tajfunu 10 koji se formirao na Pacifiku i po procjenama bi trebao doći do Japana oko 28.-29. kolovoza, a naš je let za Filipine planiran 29.
oko Uena

pink kino
isto


u igraonici
ulica Ameyoko 
wagyu

Kao Scarlett O'Hara odlučujemo misliti i brinuti o tome sutra, a sad uživamo.
Izlazimo na ulicu, šetamo, razgledavamo druge restorane, neki od njih nude ribe i rakove, drže ih žive u bazenima, a gosti ih sami na roštiljima, koji se nalaze za svakim stolom, peku. Odlučili smo obaviti mali šoping, kupiti patike za T., jer su joj ove postale tijesne i otvorilo se nekoliko rupa na džonovima. Razgledavamo nekoliko dućana cipela, ponuda je odlična, a i cijene su jako dobre! Na kraju odlazimo u ABC Store i bira zelene adidaske. Prodavačica nam pomaže donijeti njezin broj i na kraju ih kupujemo za oko 5000 Y (30 eura, dok su u Europi 45E). Kao stranci, možemo ih kupiti bez poreza, pa pri plaćanju dajem svoju putovnicu koju prodavač skenira. Ostavljamo kutiju u dućanu (ne želimo se gnjaviti s potragom za kantom) i odlazimo posjetiti još jednu japansku inovaciju - mačji kafić. Mačji kafići su mjesta gdje gosti borave u društvu mačaka koje Japanci ne smiju ili ne mogu držati u stanovima. Naša djeca stalno žicaju da im priuštimo kućnog ljubimca, što mi ne želimo jer bi nam zakompliciralo život i naš odabir čestih putovanja - bilo u Hr ili oko svijeta. Odabrali smo Nekomaru Cafe koji se nalazi pokraj Ueno stanice, i plaćamo 3200Y za pola sata macanja. Na samom ulazu moramo skinuti skinuti cipele, obuti papuče i otići oprati ruke, dok nam zaposlenica daje ključ za ormarić u koji ćemo spremiti svoje torbe. Prostor je ugodno rashlađen, ne osjeti se vonj, gosti su uglavnom Japanci, sjedi se na podu, a duž cijelog prostora konstruirane su mačje penjalice. Razne vrste maca obitavaju ovdje, postoji čak i meni s fotografijama, imenima i podatcima ako ih netko želi udomiti. Tu su i igračke na raspolaganju, koje su zanimljivije mladim macama. Vrijeme je brzo prošlo, djeca naravno žicaju da još ostanemo, ali vrijeme je za odlazak u hotel, gdje slijedi pakiranje i spremanje jer ujutro napuštamo Tokio. 
tax free šoping 
maca

Tokio nam se jako svidio, zadovoljni smo kako smo proveli vrijeme balansirajući između prenapučenih razvikanih lokacija, kao i mirnih, nekolicini zanimljivih. Nismo išli vidjeti Carsku palaču ni Tokio Tower i nemam osjećaj da smo nešto propustili, a opet, treba nešto ostaviti i za drugi put. Komunikacija s Tokijčanima bila je uglavnom OK, uz veliku pomoć gugl translejta, kako foto, tako i pismeno. U hotelu su na recepciji dovoljno dobro znali engleski, konobari u turističkim područjima nešto lošije, a u japanskom restoranu od sinoć nitko nije znao, ali su nam zato drugi gosti pomogli. 

Kad smo se vratili s putovanja, pogledali smo još jedan film vezan za Tokio - Tokio Story (1953.), u svjetskoj kinematografiji izabran za jedan od najboljih filmova uopće. Radi se o starom bračnom paru koji dolazi u Tokio posjetiti svoju djecu. Djeca uglavnom nemaju vremena za svoje roditelje jer su pretrpani obvezama i poslovima. Oni to razumiju i realno gledaju na novi moderni način života. Jedna od kćeri je osorna i želi ih se otarasiti, sina liječnika mori poslovna etika, dok je najljubaznija prema njima nevjesta-udovica. Same vizure Tokija se pojavljuju u nekoliko scena kad glavni likovi obilaze grad. Ovaj je film na mene ostavio utisak kao sve japansko, a zbog suptilnosti nisam to odmah shvatila - kad sam prvi put probala suši, bio mi je bezvezan, ništa posebno, ali sam dugo o njemu razmišljala i jedva dočekala drugi put da ga opet jedem. Tako i film, za razliku od sušija, na prvu je bio odličan, tema je obrađena i u drugima filmovima koje sam gledala, ne treba smetnuti da je crno-bijeli što nas u startu odbija, jednostavan je i svakodnevan - ali ovaj nisam odmah zaboravila, već mi se dugo motao po glavi. Nadam se da se kuži što sam htjela reći...
Pri povratku u hotel, još smo jednom otišli u neki od kvartovskih dućana, po hranu za djecu i za sutrašnji put.


Shoshimin-eiga - stil filma




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Uvod

12. srpnja 2024. Europa // Pripreme i pakiranje

4. dan // Los Angeles - Joshua Tree National Park